Kad se dođe u Takale, jedan od najprepoznatljivijih predjela bakarskog kraja, strmi pogled prema Bakarskom zaljevu može zastrašiti jednako kao što oduševljava. Kad se uz to zna da je lokalitet prema legendi dobio ime jer su nekadašnji furmani balvane ovdje »takali zdolu«, pa ih krcali na jedrenjake, čovjek i sam pripazi da ne doživi istu sudbinu kao nekadašnji izvozni proizvod, ali i nesretnici koji su krive korake ovuda znali platiti i glavom. Jedinstvena, ne samo po tome što je jedini preostali dio Bakarskih prezida na kom se još uvijek uzgaja loza, nego i po tome što on kao spomenik kulture na živi način progovara o tome kako se na toj škrtoj zemlji stoljećima sadilo, obrađivalo i egzistiralo, Takala je i danas mjesto čije je grožđe namijenjeno za jedno – da završi u butelji autohtone bakarske vodice. Uvid u djelić ovog dugotrajnog i mukotrpnog procesa dali su nam članovi Poljoprivredne zadruge Dolčina koji vinograd redovito obilaze i održavaju još od temperaturno podnošljivih jutarnjih sati.

Planovi za berbu već se pomalo stvaraju. Svima omiljena, ali fizički najzahtjevnija faza uzgoja inače se zakazuje za početak rujna, no vremenski uvjeti i ekstremne ljetne vrućine ovogodišnji kalendar učinili su nesigurnim.

– Ovog ljeta imamo velike topline, od sredine 7. mjeseca temperature su svaki dan više od 35, a meteorološka stanica koja mjeri temperaturu na listu zadnjih dana pokazuje između 45 i 50 stupnjeva. Tu je tlo plitko, tzv. skeletno tlo komu je puno sadržaja kamenje, problem je što oborina nema i što se voda tu ne zadržava nego sva prođe dolje. U Takalama je inače po trsu prinos slabiji, a u ovakvim okolnostima sigurno i više, govori Boris Petković, upravitelj PZ Dolčina i jedan od najrevnijih zemljoradnika ovih zbijenih terasa.

Kamenje se ovdje preko noći ne stigne ni ohladiti, ono je toplo i u ranu zoru, a kad se zaredaju tjedni bez ikakve kiše, loza trpi veliki stres na kog se vežu bolesti i nametnici.

Foto Vedran Karuza

– Bilo bi dobro da sad pade daž, aš je grozje počelo gubit tekućinu. Sad kad bi palo onda bi opet malo povuklo, pa bi napunilo bobe. Ali to je ako pade, ki će ga znat će past, priziva Jadre Šarlija, »posljednji mohikanac« Takala koji se sprema na svoju zadnju berbu i neslužbenu penziju.

Lani je urod bio rekordan, pobralo se dvije tone za kvalitetno vino, a iako se ovog ljeta očekuje manje grožđa koje bi, u teoriji, zbog nedostatka kiše trebalo biti manje slatko, iskusni Jadre ocjenjuje:

– Ovo ča bude, kvaliteta će bit dobra. Bit će cukara i se će bit u redu. Ako pade daž.

Par dana poslije, tako je i bilo.

Znoj, rad i trud

Dok razgovor u Takalama tek započinje, glasanja letećih predatora nadjačavaju svaki drugi zvuk, iako njih, kao ni potencijalnih žrtava nema na vidiku. Kako govori zadrugar Marijan Burić, zvučne strašilice sa snimkama jastrebova od lani tjeraju kosove i druge ptice, ali i divlje prasce i medvjede čijih je ostavština po praputnjarskim Takalama sve manje. Dok se »beštija ne navadi« na postavljene instalacije, nasadi će više patiti od nekih drugih nepogoda. Nekoć znana kao praputnjarska belina, sorta bijelog grožđa od kog se pravi i vrbnička žlahtina pokazala je kako upravo ona izvlači najbolje iz zemlje i okolišnih uvjeta koji su, blago rečeno, jedinstveni.

Foto Vedran Karuza

– Ovo je područje kadi su jaki ti vetri. Sadi se grozje baš za vino, mi na Praputnjaku imamo stolno za jist. Užareni kamik, škrta zemlja, ova napetost terena, odsjaj toga sunca i zračenja – to je ono ča dela razliku va odnosu na drugi vinogradi. Sigurno je da se to utječe na vino. Vino je pitko, ono je jako dobro. Saki onaj ki imalo pozna, i ki voli popit žmuj, taj će otkrit njegovu posebnost ka je takova radi te vrste i radi podneblja. Lani nismo stavljali ni gram cukara, a si ča su ga probali pit govore da je vino odlično, ono ča je zemlja dala to je bilo to, govore Marijan i Jadre.

Boris ističe:

– Posebnost ovog vinograda je što je u svakoj bobi grožđa puno više znoja, rada i truda, nego u bilo kom drugom vinogradu, u tome je poanta. Naš tzv. ugljični otisak je praktički nula. Za razliku od današnjih industrijskih vinograda koji funkcioniraju na benzin i naftu, ovdje se može reć’ da je za svaku bobu 90 posto zaslužan ljudski rad jer jedina mehanizacija koja ovdje može doći je kosilica. Ovdje nas je nekoliko stalno aktivnih i konstantni koji se brinu za to, uz nas trih redoviti su Franjo Vicić, Makso Frančišković, Vinko Mičetić, Branko Paškvan i Josipa Miloš, a kada je vrijeme za berbu, kada se stavljaju kolci, rasteže armatura, tada nam se nešto više ljudi rado priključi i odazove. Berba je takva da se mora obavit u jednom danu, ne možemo ju rastezati. A tu je zbog terena teško, sve se mora na ruke i iznest na leđima van. To situaciju čini složenom. Ja sam lani nosio dve-tri ure nakon toga ti noge klecaju. Penjat se iz donjeg vinograda gore, s 20-30 kila na leđima, jedanput je OK, ali više put… To bi za sportaše bio dobar trening za noge i bedrene mišiće, navodi čelnik Dolčine.

Dvjesto godina povijesti

Uza sav rad, Petković kaže kako je važno istaknuti da cijeli projekt nije zasnovan na ekonomskim osnovama, ne samo zbog male količine obradive površine, nego i sve manjeg doticaja pogotovo mladih ljudi sa zemljom. Uz podršku grada Bakra, Takale se čuvaju kao registrirani monument povijesti ovog kraja i mikrolokacija s kojeg dolazi proizvod u zapisima prvi puta spominjan još u 18. stoljeću.

Foto Vedran Karuza

– Naša bakarska vodica jedan je od najstarijih zaštićenih vinskih proizvoda na razini Hrvatske. Kad čitaš stare statute, u njima se spominje vinogradarstvo. U zakonu o vinu još iz doba Kraljevine Jugoslavije piše da se bakarskom vodicom smije nazivati samo ono vino proizvedeno isključivo na bakarskim prezidima. Zadruga danas radi vinograd onako kako se radilo prije dvjesto godina, a kada su bakarski prezidi 1972. godine zaštićeni kao nacionalno kulturno dobro, ideja je bila da se sačuva ne vinograd kao takav, nego način na koji su ga ljudi obrađivali i radili vino. Mi imamo jedan simboličan napor da održimo dio te tradicije jer je u povijesti cijelog ovog priobalnog kraja vinogradarstvo, uz pomorstvo i ribarstvo, bilo jedna od najvažnijih gospodarskih grana. Na tomu su naši stari othranili svoje familije, kaže Boris Petković.

Marijan Burić prisjeća se inicijative od prije 22 godine kada su trsi na ovom dijelu prezida nanovo posađeni.

– To su potakli Praputnjarci iz Kulturno-društvene udruge Praputnjak, Tomislav Vičević je vukal, on je bil spiritus movens, zaljubljenik va vinograd. Kad je ta ideja došla, ljudi su je prihvatili, odnosno ne prihvatili s podsmijehom, ali on je veroval va to, imel je dovoljno entuzijazma i energije, a tu je bil prisutan do samoga kraja, nedavno je umrl. Trebalo je kontaktirat svi ti ljudi, jer je dosta prezida va privatnon vlasništvu, uvjerit ih i privolit da dopuste rad. To je isto bil jedan ogroman posal oko papirologije. Osnovana zadruga onda je operativno preuzela posal krčenja i sadnje, opisuje Burić.

Gutenbergova vinarija

Nakon što će se grožđe u nekom od idućih tjedana ubrati s praputnjarskih Takala, ono će se prevest na preradu. Jednokatnica nedaleko vinograda zadovoljava sve i svačije asocijacije tipične primorske konobe u kojoj se radi, hladi, pije, gušta i prodaje, ne nužno tim redoslijedom, a kako navode naši sugovornici, podrumarske aktivnosti ipak su nešto popularnije od onih vinogradarskih. Ova kuća sama po sebi također nosi značaj za praputnjarsko vinarstvo jer je u njoj živio stanoviti g. Miloš koji je svoju belinu uzgajao na prezidima netom ispod nje.

Foto Vedran Karuza

– Tu je Praputnjak kućni broj 1, poznat k’o lopižarova kuća – lopižar je naziv za čovika ki proizvodi glinene posude lopiže. On je imel vinogradi ozgora do mora, bil je dobar vinogradar i proizvodil je bakarsku vodicu. Štorija re da je bil dobar s plovanon Rahelićen ki je simo došal hodeć, a kada su se kući blagoslivljale, onda bi lopižar Miloš za plovana i mulci ki su ga pratili napravil obed, a va košaru in stavil pet-šest šampanjih. Taj dan se blagoslivljala samo ova kuća, niš se drugo taj dan nij delalo, pripovijeda Marijan Burić, dok Petković lijepi etiketu na bocu staru četiri godine. »Ovo je ko da proizvodite Novi list va Gutenbergovoj štampariji« – smiju se zadrugari koji kod pokojnog lopižara imaju svu potrebnu aparaturu za proizvodnju vrhunskog pjenušavog vina.

Priča sa smislom

Tu su preša na ruke, runjača, velike bačve za fermentaciju, pupitres, a namjera za ovu konobu je da svoj ovoj aparaturi doda dio koji će zainteresiranoj javnosti i posjetiteljima prezentirati i educirati povijesni, kulturološki gospodarski i svaki drugi značaj bakarske vodice.

– Proizvodnja vodice je stvar koja stvarno zaslužuje da bude prezentirana, i iz tradicijskih i povijesnih razloga. Voljeli bismo napravit jedan postav sa starim fotografijama, starim predmetima, o tome koliko je prezida bilo prije, da se ispriča ta kulturno-povijesna pozadina onoga čega smo mi danas nastavljači. Mi smo mala zadruga i mali proizvođač, imamo male količine tog našeg autohtonog vina, nemamo neku preveliku distribucijsku mrežu, ali ova priča ima smisla kada je u pitanju očuvanje tradicije i ovog vina jer uz proizvode kao što su grobnički sir i palenta i bakarski baškot, bakarska vodica je jedan od rijetkih kvarnerskih tradicijskih proizvoda koji je zadržan do danas i kojim se ponosimo od nekada, govori Boris Petković. U iščekivanju još koje kiše i ovogodišnje berbe, sumnje u svijetlu budućnost svijetle i stare bakarske kapljice nema, pogotovo dok su težačke ruke vrijedne, glave složne, a prezidi postojani. Jer praputnjarska belina va kamiku zrasla se će drugo još kako tako zdurat.

Muka va Takalami

Da je pentrat se zgoru-zdolu po Takalami sport za mlade ljude i noge, na prvu bi rekao svatko, no ako se poznaje povijest ove skupine vinograda na kojima se grožđe za bakarsku vodicu sadi i uzgaja desetljećima unazad, tada se zna da praputnjarski težaci nisu imali luksuz takve kadrovske selekcije. To je posebno slučaj bio nakon Drugog svjetskog rata kada je samo nekolicina ljudi ostala brinuti se o lozi na prezidima, a što je 1962. godine u svojoj velikoj reportaži Jadranskom obalom zabilježio i slavni časopis National Geographic. Izvjesni Viktor Tadejević tada je ovjekovječen fotografijom koja dolazi blizu onih obećanih tisuću riječi, a upravo ona s pratećim opisom stoji na pano-izložbi iznad desetaka obrađivanih terasa.

Foto Vedran Karuza

– Na ovoj se fotografiji vidi kako je Tadejević to klečeći delal, zdola barsa, tj. trsa se trebalo obrađivat zemlju, imel je vreće ke su se stavljale na kolena ko amortizeri, a v ruki ima roglješi s kimi je kopal. Znalo se je ka se muka ovdi ulagala, a i kakova je opasnost vrebala. Nona od praputnjarskoga enologa Vinka Tadejevića je poginula ovdi va ten takalah, popiknula se na skaline, pala na glavu i ubila se. Još je sigurno kakovu brentu nosila, oni nikad nisu hodili praznih ruku. Tu je toliko škrte i malo zemje da su ljudi zemlju nosili ovde. Šparalo se na semu, nij zafrkancija da su judi na zahod šli va vinograd, saki dan zdola jednega trsa, govori Marijan Burić, dok Boris Petković napominje – uvijek treba naglašavat da su ti reporteri tada uvidjeli i istaknuli vrijednost prezida i vinograda kao jedne od važnih znamenitosti hrvatske obale. Oni su radili snimke sa zavoja tamo prema Bakarcu, a tamo su se nekad obrađivale dosta veće površine, diljem vale ima područja gdje je zemlja prilično debela, takala je područje s baš najškrtijom zemljom, na mjestima je samo šljaka među kom se nalazi malo zemlje. Ali već 60-ih je to bilo dosta propalo i zapustilo se jer je nakon rata krenula industrijalizacija, pa su ljudi su našli posao u industriji. Tek 70-ih su bakarski prezidi zaštićeni kao etnografska zona čime se sačuvala i gospodarska praksa, ističe Petković.