Čini se da je izbjegnuta potencijalno užasna sudbina koja je zadesila Gizelu Pleša, 90-godišnju Riječanku koja je otpuštena iz bolnice nakon operacije slomljene noge, unatoč tome što niti ima koga da o njoj skrbi, niti ima dom – tužni sklop cigli i ostalih otpadnih građevnih materija u kojem je živjela teško se može nazvati civiliziranim stanovanjem.

Iako je birokratski sustav danima odbijao njezinog susjeda Vinka Tutića koji je kumio i molio da joj se nađu adekvatni smještaj i njega, pravda je ipak zadovoljena: Gizela će biti privremeno smještena u Lopaču, ali tražit će joj se i adekvatniji smještaj!

Do preokreta je došlo prije prije i iznad svega zahvaljujući upornosti silnog humanista Tutića, osobe koja ne okreće glavu od tuđih problema kao i svima vama koji ste reagirali širenjem informacije i u komentarima nudili pomoć.

Snaga zajednice dobrih ljudi spasila je Gizelu od sigurne, strašne, bolne smrti. Spasila ju je i munjevita reakcija Sandre Krpan, dogradonačelnice Rijeke koja također ide u red onih koji ne okreću glavu. Uostalom pokazala je to i prigodom hitrog pronalaženja mjesta za nemali broj djece koju je trebalo upisati u vrtiće. Ona je naprosto učinila ono što je osnovna zadaća savjesnih političara: uočiti problem i reagirati rješenjem. Ne, što je inače omiljeni sport domaćih političara, prebacivati krivnju na druge.

I ma koliko priča bila teška, njezina pouka možda i nije. Rijeka je grad kojim dominiraju dva procesa – djece je sve manje, stanovništvo je sve starije. Zbunjujuće, Rijeka je istodobno grad u kojem nedostaje mjesta u vrtićima kao i u domovima za starije i nemoćne osobe. Za ne vjerovati! Demografija pokazuje gubitak od tisuću stanovnika godišnje. Tisuću! Ali vrtići se ne grade. Sudbina koja je skoro zadesila Gizelu, pokazuje koliko je urgentna potreba za dodatnim krevetima u domovima za starije, posebno one koji nisu u stanju plaćati od pet do osam tisuća mjesečno za mjesto u domu. Nije li onda logično da se neki od prepraznih gradskih prostora pretvori dom baš za one koji su sami, izgubljeni, siromašni? Svatko bi, ma i da nije pretjerano empatičan rekao – pa da, naravno.

Ali ne. Nakon što su složne ruke izglasale prodaju komada središta grada, nitko od njih nije ma ni pomislio da taj novac ili njegov dio treba usmjeriti baš u ta dva prijeko potrebna sadržaja. Ne, oni su rekli da će taj novac dati za gradnju parkirališta. Parkirališta?! Dok nam ljudi umiru na Gornjem Zametu, a mlade obitelji nemaju gdje smjestiti djecu, oni bi gradili parkirališta. Ima gradskih autobusa, trgovački centri imaju za tu namjenu osiguran prostor, pa kome i zbog čega onda da se u jednoj tako teškoj, tako deprimirajućoj i demografski pogubnoj situaciji, grade parkirališta?!

Šteta je s prodajom komada grada učinjena. Ima li savjesti i simpatija za one s ruba života, taj će novac, oni koji su ruke dizali, usmjeriti u sadržaje koji nikad više neće dozvoliti sudbinu neke nove Gizele.

Hvala Vinko, hvala svima koji ste reagirali. Svima nam je ovo bio putokaz što je činiti kad se nad nečiju sudbinu nadvije – zadah smrti.

Zajedno smo uvijek jači od nebrige i neljudskosti.