Sveučilište u Rijeci u posljednje vrijeme postaje sve prepoznatljivije na karti europskog visokoškolskog prostora, a rektorica prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija nedavno je izabrana za članicu četveročlanog Upravnog vijeća za izradu Strategije Europske asocijacije sveučilišta – European University Association (EUA). Riječ je o asocijaciji koja okuplja više od 800 članova, odnosno sveučilišta i rektorskih konferencija, a činjenica da je članica uz još samo tri člana – predsjednika asocijacije, njegovog zamjenika te predsjednika Rektorske konferencije Njemačke koja uključuje preko 260 sveučilišta – smatra potvrdom dobrog puta i prepoznatljivosti Sveučilišta u Rijeci kao institucije koja može artikulirati interese sveučilišta iz ovog dijela Europe.

– Osobno smatram da je to velika čast, ali je čast i za Hrvatsku i širu regiju da će upravo jedno sveučilište s ovih prostora imati svog predstavnika u izradi Strategije. Vjerujem da sam izabrana jer kontinuirano ističem postojanje jaza u znanstvenim uvjetima i rezultatima između zemalja članica grupacije EU13, odnosno zemalja koje su u ušle u EU nakon 2004. godine i zemalja članica EU 15, tj. onih koje su ušle ranije. Naime, postoji vidljiva razlika u pogledu znanstvene produkcije i inovacija, razloge koje treba jasno detektirati i reducirati. Prepoznajem ovo i kao priliku da budemo prisutni, da nas se čuje ta da se stvori platforma i program s kojim se može utjecati na definiranje europskih politika u viskom obrazovanju i znanosti, ali i EU fondova, kaže rektorica.

Promatrajući rad Sveučilišta stječe se dojam da se žestoko predstavljate na europskoj sceni?

– Točno je da primam sve više poziva za sudjelovanjem u raznim tijelima i događanjima. Uobičajeno je u Europi da kada pokažete interes i spremnost da radite, sve vas više zovu. Smatram da je jako važno da se Sveučilište u Rijeci pojavljuje u europskom kontekstu u ulozi modernog i otvorenog sveučilišta i da bude percipirano kao relevantno i Sveučilište koje razumije europske politike i može doprinijeti. Upravo zato što postajemo relevantan sugovornik i referentna točka u ovoj godini ćemo biti domaćini nekoliko velikih europskih i svjetskih sastanaka i konferencija. Već u ožujku smo domaćini dva velika događaja. Riječ je o velikom sastanku Europskog sveučilišta YUFE, čiji je član i Sveučilište u Rijeci na koji dolazi 10 rektora uglednih europskih sveučilišta, uz pedeset članova uprava tih sveučilišta te još toliko studenata. Nakon toga imamo HERItage konferenciju koju organiziramo s Ministarstvom znanosti i obrazovanja i Europskom komisijom, u okviru predsjedavanja Hrvatske Vijećem EU-a. Riječ je o središnjoj konferenciji u području društveno-humanističkih znanosti koja se za cijelu Europu održava upravo na Sveučilištu u Rijeci.

Dolaze predstavnici Europske komisije, okupit će se tristotinjak sudionika, a raspravljat će se o kulturnoj baštini, socio-ekonomskom razvoju i demokratskim vrijednostima. Nakon toga idu i druge velike konferencije. Očekujemo ove godine više tisuća istraživača, studenata i gostiju na Sveučilištu. Moje je iskustvo da Europa želi biti prisutnija, želi čuti, razumjeti i doprinijeti, ali čini se da nije imala sugovornika i nekoga tko je stvarno zainteresiran i ne vidi EU samo kao kasicu. Ova vrsta angažmana traži puno vremena i energije jer se puno putuje. Međutim, uvjerena sam da internacionalizacija i znanstvena diplomacija više nije pitanje izbora, već je imperativ za sveučilišta. Mislim da je to i na tragu prioriteta predsjedavanja RH, a posebice cilja Hrvatske kao regionalnog lidera. Mi smo se pozicionirali kao europsko sveučilište koje već funkcionira u Europi i može biti dobar primjer drugima u regiji.

Demokratizacija sustava

Znači li to da kuloarske priče o vašem odlasku u Bruxelles nakon završetka mandata imaju uporište ili ipak priželjkujete još jedan rektorski mandat?

– Ne, te glasine o mom odlasku nisu utemeljene. Na Sveučilištu treba završiti projekte s kojima smo krenuli. Prije svega to je projekt Europskog sveučilišta YUFE koje bi, ukoliko svi budemo dobro radili, moglo nakon 2025. godine biti jedno od 20 europskih sveučilišta u Europi s novom agendom i posebnim europskim financiranjem. Student koji bude tada upisao Sveučilište u Rijeci istovremeno će biti student Maastrichta ili Bremena, moći će studirati na svih deset destinacija, znanstvenici će imati zajedničke projekte i timove, nenastavno osoblje moći će se kretati i usavršavati u Antwerpenu ili Madridu kao što sada radi u Zagrebu, kao dio veće akademske zajednice bit ćemo atraktivniji partneri gospodarstvu. Nakon 2025. krajolik visokog obrazovanja u Europi izgledat će potpuno drugačije. Inicijativa stvaranja europskih sveučilišta je veća reforma od Bolonje. Cilj Bolonje bio je stvoriti zajednički europski prostor visokog obrazovanja, harmonizirati različite nacionalne sustave, osigurati prepoznavanje radi intenzivnije mobilnosti. Tako su stvorene pretpostavke za osnivanje velikih i moćnih europskih sveučilišta.

Mi smo ušli u mrežu YUFE koja je najbolje ocijenjena od 17 alijansi koje su pokrenute u prvom krugu, sada se pokreće drugi krug i uistinu mi je stalo da Sveučilište u Rijeci ne ostane izvan novih inovacijskih i obrazovnih ekosustava. Međutim, u stvaranju europskih sveučilišta ključan je potencijal za podizanje kvalitete kroz okrupnjavanje resursa i stvaranje prostora različitosti. Tu je i niz drugih projekata, poput pokretanja jedinstvenog međunarodnog među-sveučilišnog centra u palači Moise na Cresu, ali i projekta zelenog sveučilišta. Definirali smo i pripremili tri strateška projekta, Centar za translacijsku medicinu, Inovacijsku arenu i Institut za tjelesnu aktivnosti, sport i zdravlje i čekamo novi krug financiranja iz EU fondova. Kad me pitate za sljedeći mandat, željela bih te projekte završiti. Kandidatura i povjerenje ljudi će u konačnici ovisiti o našim rezultatima, imamo još godinu dana za završiti ono što sam obećala u programu.

Upravo ovog tjedna odlukom Senata izmijenjen je Statut Sveučilište te je uveden novi način izbora rektora. Bila je to vaša inicijativa u želji da demokratizirate često kritiziran sustav. Ne mislite li da ste si na taj način otežali put do drugog mandata?

– Neki kažu da sam si sigurno otežala jer su rektori, ako su bili uspješni, gotovo automatizmom podrške Senata ulazili u sljedeći mandat. Držim, međutim, da je bitnije demokratizirati sustav i ostaviti poruku potrebe za demokratizacijom. Promjenu načina izbora obećala sam u svojim predizbornim nastupima i svom programu. Nisam to obećavala iz predizbornih razloga već iz uvjerenja da sustav izbora rektora treba demokratizirati. Nije neutemeljeno upozorenje javnosti i medija da takav sustav, zbog ograničenog broja onih koji biraju, može biti zloupotrebljen. Gotovo godinu dana traje proces rasprava s unutarnjim i vanjskim sudionicima oko toga koji bi sustav izbora rektora na hrvatskim sveučilištima bio najbolji. Ne možemo naprosto prepisati neke strane sustave izbora jer su naše okolnosti i institucijske prakse drugačije, počevši od činjenice da nas Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ograničava odredbom da Senat mora u konačnici izabrati rektora. Obzirom na to, napravili smo najviše što smo mogli. Uveli smo predizbore koji će se održavati na svim sastavnicama gdje će tajno glasovati svi članovi fakultetskih i odjelnih vijeća. Između dvoje kandidata koji budu najviše rangirani obzirom na glasovanja na sastavnicama, Senat bira rektora. Kandidati će se morati sa svojim programima predstaviti fakultetskim i odjelnim vijećima. Na neki način uključujemo cijelu zajednicu u izbor rektora. Odbor za statutarna pitanja je predložio sustav, provedena je javna rasprava i Senat je odlučio da će Sveučilište u Rijeci biti jedino sveučilište u Republici Hrvatskoj u kojoj neće samo Senat, već svi članovi vijeća, birati rektora.

Očito je da europska sveučilišna scena prepoznaje riječko Sveučilište, ali nema vas na svjetskim ranking ljestvicama na kojima su zagrebačko i splitsko sveučilište ipak uspjeli izboriti svoje pozicije?

– Naravno, nismo sretni što nismo na ljestvicama. Ključni indikator za ulazak u sustave rangiranja je znanstvena produkcija. U ove tri godine dali smo si puno truda da uvedemo sustav prikupljanja i strukturiranja postojećih podataka koji se koriste u rangiranju. Primjerice, naši znanstvenici, zahvaljujući nekim ranijim praksama, često u svojim člancima ne navode afilijaciju sveučilišta već samo fakulteta. Takve članke sustav rangiranja ne prepoznaje kao članke koje su objavili znanstvenici sa sveučilišta. Tek smo tijekom protekle godine uspjeli sve takve radove označiti kao radove Sveučilišta u Rijeci i osigurati da se tako navode i u budućnosti. Drugim riječima, vidjet ćemo rezultate ove godine. Međutim, kako bilo, naš je cilj pozicionirati se u sustavima rangiranja, a za to treba imati bolju znanstvenu produkciju i bolje rezultate internacionalizacije. Želim ipak reći i to da je u Europi sve jači trend rasprava o smislu rangiranja i kvantitativne metrike na koju se ti komercijalni sustavi oslanjaju.

Sve češće postavlja se pitanje smisla sustava rangiranja jer se pokazalo da to rangiranje nije doprinijelo kvaliteti samog obrazovanja već da je deriviralo mnoge probleme. Pritisak na znanstvenike da objavljuju više zbog pozicija na ljestvicama, dovelo je do slabije kvalitete članaka, povećanu incidenciju plagiranja i fabriciranja rezultata, a posebno do krize reproducibilnosti. Provedena istraživanja, kada se pokušaju ponoviti i verificirati, rijetko daju ranije dobivene rezultate, što dovodi u pitanje kvalitetu istraživanja. Detektirana je povećana incidencija depresivnih i anksioznoznih poremećaja među znanstvenicima, posebice mladima. Sustavi rangiranja su kreirali vrlo kompetitivne sredine, neki govore i o akademskom kapitalizmu, pa se sve više raspravlja o novim kvalitativnim kriterijima vrednovanja istraživanja i institucija. Najmanje što želim jest da ispadne da relativiziram priču o rangiranju jer mi nismo na ljestvicama. Čestitamo Splitu i Zagrebu koji su već na tim listama i mi moramo biti dobri kao oni. Međutim, mi inzistiramo na kvaliteti i zato provodimo unutrašnja institucijska istraživanja zadovoljstva studenata, nastavnog i nenastavnog osoblja. Želimo biti socijalno odgovorni i doprinositi zajednici, a to se u sustavima rangiranja ne vrednuje. Mislimo da je i to bitno, bitno je Europi koja ohrabruje sveučilišta treće generacije.

Snježana Prijić Samaržija / Foto: D. ŠKOMRLJ

Najzadovoljniji studenti

Kad već spominjemo druga hrvatska sveučilišta, kako je riječko Sveučilište pozicionirano prema njima?

– Naše su inicijative, stavovi i razumijevanje budućnosti visokog obrazovanja, činjenica je, bolje prepoznati u Europi nego u Hrvatskoj. Mi smo se kao sveučilište fokusirali na internacionalizaciju i otvorenost zajednici, kako lokalnoj tako i globalnoj. Potpisali smo programske ugovore kao okosnicu europskog načina financiranja i pristali na transparentno financiranje prema istoj formuli za sve, temeljem rezultata. Na taj način povećali smo naš proračun za više od 20 posto u prošloj godini. Druga sveučilišta imaju drugačije prioritete, a moram reći često polemiziramo na Rektorskom zboru zbog programskih ugovora. Razlike i neslaganja su legitimni pa čak i poželjni, sve dok se poštuje neovisnost i autonomija svakog sveučilišta. Neprihvatljivo mi je, to ističem i isticat ću, da itko radi pritisak na Sveučilište u Rijeci jer mislimo drugačije.

Spomenuli ste ocjenjivanje Sveučilišta. Studenti svoje zadovoljstvo ocjenjuju vrlo visokim ocjenama, ali zadovoljstvo nastavnika je nešto manje?

– Proveli smo tri kruga ispitivanja zadovoljstva članova Sveučilišta, među studentima, istraživačima i nastavnicima te među ne-nastavnim osobljem. Studenti su nam najzadovoljniji, i to nam je iznimno jako važno. Od nas 20 tisuća, njih je 18 tisuća. Važno je da tako visoke ocjene dobivamo nakon što su diplomirali, tako da je njihova ocjena sveobuhvatna i objektivna koliko je to uopće moguće. Znanstvenici su puno pozitivniji kad se radi o ocjeni nastave, a nešto kritičniji po pitanju znanstvenih istraživanja. Iako smo još u postupku analize, neka vrsta nezadovoljstva vezana je poglavito uz financiranje, uvjete za znanstvena istraživanja te unutrašnje strukturiranje i institucijsku podršku istraživanjima. Možda je i to razlog produktivnosti koja nas ne pozicionira u sustavima rangiranja, a možda i isprika. Ono što nas najviše brine je nenastavno osoblje. Iz istraživanja je jasna korelacija nezadovoljstva i niskih osobnih dohodaka, posebice u informatičkoj i tehničkim službama. Naši su nenastavni djelatnici, komparativno s cijenama rada izvan institucija, u lošijoj poziciji. Međutim, sve je jasnije da javne institucije trebaju moderniji način upravljanja ljudskim potencijalima. To je velika tema koju je nužno otvoriti na nacionalnoj razini i sa sindikatima.

Od početka mandata zagovarate otvoreno sveučilište. Jeste li zadovoljni razinom te otvorenosti?

– Kada govorim o otvorenom sveučilištu, referiram se na nekoliko stvari. Jedna je svakako vrijednosna i promiče uključivost, participaciju i pluralizam. Drugi smisao otvorenosti je internacionalizacija i suradnja, povezanost s lokalnom, nacionalnom i globalnom zajednicom. Treća je otvorenost novim i inovativnim načinima povećanja kvalitete. I četvrta je transparentnost prema akademskoj i cjelokupnoj javnosti. Mislim da smo u svim ovim segmentima napravili važne pomake. Uključili smo se u EU projekt TEFCE, pilotiranje evaluacije potencijala Sveučilišta za suradnju sa zajednicom. U izvješću ekspertnog tima koji uključuje različite dionike iz europskih institucija dobili smo izvrsne preliminarne evaluacije. Štoviše, preporučeno nam je da svoje profiliranje sveučilišta, posebice prema studentima i istraživačima, ubuduće gradimo na našim inovativnim i uspješnim metodama suradnje sa zajednicom. Vidim prostor za napredak u području transfera znanja. Iako naši poslovni partneri iz zajednice vide pomake, konkretni projekti i pregovori su tek u pripremi. Nije bitno različito ni na većini sveučilišta u Europi. Sudjelovala sam nedavno na Europskom forumu u Bruxellesu koji je raspravljao o povezivanju sveučilišta i poslovnog sektora. Vlada veliko zanimanje za temu, bilo je više od 500 sudionika, svi s pažnjom osluškuju trendove. Iako deklarativno ima dobre volje, moj je dojam da još uvijek ne govorimo istim jezikom i nismo spremni za prilagođavanja jedni drugima.

Podrazumijeva li to i primjenjiva istraživanja?

– Otvoreno sveučilište sigurno mora raditi na primjeni svojih istraživanja na korist građana i zajednice. To je još uvijek veliki izazov za Sveučilište, ali i za druga europska sveučilišta koja se žele mijenjati. Ključne su barijere koje još uvijek postoje u našim mentalnim i institucijskim sklopovima da je primijenjena znanost manje vrijedna od fundamentalne znanosti. Načelno se podcjenjuje važnost stručnih projekta i projekta suradnje sa zajednicom koji se uopće ne vrednuju prilikom institucijskog napredovanja. Zaboravljamo da nema dobrih stručnih projekta niti dobre suradnje bez stvarne znanstvene ekspertize. Dakako, ne mogu svi istraživači iz svih znanstvenih područja na jednak način biti povezani sa zajednicom, niti svi istraživači imaju interes za takvu vrstu rada. Međutim, trebamo biti svjesni da će se u budućnosti sveučilišta financirati i iz EU sredstava prema svom utjecaju na zajednicu, status će nam ovisiti o doprinosu regionalnom razvoju, a nesuradnja nas može isključiti iz inovacijskih ekosustava – na što upozoravaju iz Europske asocijacije sveučilišta. Koliko god neki osjećali otpor prema tome ili onima koji dolaze s vijestima o potrebi transfera znanja, moramo osvijestiti važnost sveučilišta za društvo i da nas to isto društvo vidi kroz naš specifični doprinos. Na nama je da što prije počnemo razvijati drugačiju atmosferu na sveučilištima, a to možemo samo ako pomognemo našim istraživačima kroz edukacije kako surađivati i naći partnere u zajednici. Ne možemo samo tražiti da se istraživači mijenjaju, institucije kroz svoje regulative moraju olakšati suradnju i motivirati istraživače na suradnju. Imamo sjajne primjere suradnje s primjerice ambicioznim Jadran Galenskim Laboratorijem i još veće planove vezane uz studij farmacije, sve je veći broj stručnih baza u našem registru. Međutim, treba nam sustav, volja pojedinaca ili nametanje uprava ne može bitno promijeniti situaciju ako ne promijenimo općeniti stav prema potrebi transfera znanosti u zajednicu.

Na početku mandata na neki ste način izrazili nezadovoljstvo transparentnošću rada Sveučilišta. Jesu li tu učinjeni pomaci?

– Smatrala sam da Sveučilište treba biti otvoreno za svaki upit, pojedinačni ili medijski. Komunikacija sa Sveučilištem ne smije ciljati na pokazivanje moći, već dostupnosti. S druge strane, svi podaci o poslovanju i aktivnostima trebaju biti transparentni i dostupni, bilo na mrežnim stranicama, bilo na upit. Jako nam je važno odgovoriti na svako novinarsko pitanje jer time pokazujemo ne samo uvažavanje uloge medija kao javnog korektiva, već i šaljemo poruku drugačijeg načina razmišljanja. Ne percipiramo medije kao prostor marketinga, umjetnog kreiranja percepcije ili instrument pritiska jednih na druge. Moram reći da imamo zaista sjajnu suradnju s Novim listom, ali i s drugim medijima.

Zalažete se i za internacionalizaciju sveučilišta međutim tu baš ne ide sve po planu?

– Barijere su većinom administrativne naravi. Predložila sam Rektorskom zboru konkretne mjere za koje se mi kao sveučilišta trebamo zalagati. Razgovarala sam i s ministricom u nekoliko navrata. Čini mi se da što se tiče Ministarstva kucam na otvorena vrata i da oni to žele, ali je nužno uključiti još četiri ministarstva u čijim portfeljima je mobilnost građana. Krenule su zakonske izmjene vezano uz zapošljavanje stranih non-EU studenata, što je važno i kao mjera privlačenja studenta koji nisu u dobroj socijalno-ekonomskoj situaciji. Mora se, međutim, razriješiti pitanje vrlo stroge regulative vezane uz garantna pisma koja za nepoznate studente moraju izdavati sveučilišta, ali posebice ona vezana uz zdravstveno osiguranje. Student koji nije iz EU-a, bez obzira što u prethodnoj godini nije bio u Hrvatskoj, mora platiti zdravstveno osiguranje za cijelu proteklu godinu te plaćati zdravstveno osiguranje u tekućoj godini. To su barijere koje su ključan razlog zbog kojih nije moguće razvijati internacionalizaciju i biti prostor mobilnosti. Drugi sklop vezan je uz visoke školarine za strane studente, koji primjerice u Sloveniji mogu studirati besplatno jer država subvencionira njihovo studiranje. Poseban je problem što je naš sustav prijava na sveučilišta na hrvatskom jeziku, što znači da mu stranci ne mogu pristupiti, pa moramo organizirati odvojene prijemne postupke. Sva naša silna volja da pokrenemo internacionalizaciju pada upravo na administrativnim preprekama koje kada se objedine šalju jednu jedinu poruku – a to je da nismo na nacionalnoj razini zainteresirani za mobilnost, a posebice onu studenata izvan EU-a.

Snježana Prijić Samaržija / Foto: D. ŠKOMRLJ

Druga ste žena na rektorskoj funkciji u povijesti riječkog Sveučilišta, a prilikom stupanja na dužnost rekli ste da ne mislite kako će vam to biti otegnuta okolnost, jer riječko je Sveučilište odavno probilo “stakleni strop”. Mislite li i danas tako?

– Moram reći da se nisam u tom dijelu prevarila. Došlo je do izmjena u zastupljenosti muškaraca i žena u Senatu, ali još uvijek prevladavaju žene. Riječko Sveučilište je posebno zrelo, moderno i otvoreno. Takve se teme uopće ne postavljaju. Dapače, jako smo ponosni što smo neka vrsta perjanice i unutar Europe gdje nam mnoga sveučilišta mogu pozavidjeti. Uključeni smo na razini Sveučilišta u jedan važan Horizon projekt, i vjerojatno ćemo biti prvi unutar EU13 koji ćemo napraviti plan rodne jednakosti (Gender Equality Plan​) koji je tradicionalno vezan uz poslovanje skandinavskih zemalja. Postigli smo vrlo visoku civilizacijsku razinu u razumijevanju jednakosti i ravnopravnosti. Unutar ranije spomenutog projekta SPEAR postavili smo pitanje muških kvota ili privilegiranog tretmana muškaraca, jer imamo znanstvene prostore gdje nam potpuno isčezavaju muškarci.

​Nedavno ste dobili i mirovnu nagradu “Krunoslav Sukić” što će sigurno obilježiti vaš mandat. Ima li još nešto što smatrate velikim uspjesima?

– Nagrada ide zapravo cijelom Sveučilištu i kolegama vezanim uz Centar za istraživanje mira i konflikata. Drago mi je da smo pitanje mira i konflikata prepoznali na akademskoj institucijskoj razini kao bitnu temu i da smo je digli na razinu akademskog istraživanja. Za to smo i dobili nagradu. Tijekom priprema, bili smo svjesni i određene podozrivosti nekih krugova, ali smo duboko uvjereni da moramo inzistirati na uspostavi međureligijskog dijaloga, istraživanja razloga konflikata uvjeta mira. Što se tiče drugih projekata koji su obilježili protekle tri godine tu je finalizacija Mini kampusa u Iki, preuzimanje renesansne palače Moise na Cresu koja će biti, nakon dubrovačkog, drugi veliki inter-univerzitetski centar na Jadranu. Uspjehom držim kreiranje zalihe infrastrukturnih projekta TransMedri, Paviljona za studenski smještaj, Inovacijske arene i Instituta za tjelesnu aktivnost, sport i zdravlje. Sve je već spremno ili će uskoro biti spremno za prijave na EU fondove. Svakako mislim da je uspjeh uključenost u kreiranje europskih politika i prepoznatljivosti, rezultati naše znanstvene diplomacije, ali i povećanje proračunskog budžeta za više od 20 posto koje smo ostvarili kroz Programske ugovore. Poseban uspjeh je činjenica da smo ušli u YUFE, ovog trena najbolje ocijenjeno Europsko Sveučilište.

EPK je povijesni događaj za Rijeku

Sveučilište se intenzivno angažiralo i u projektu EPK-a?

– EPK je povijesni događaj za Rijeku i Sveučilište ne može, niti želi ostati izvan toga. Snažno smo se uključili na institucionalnoj i pojedinačnoj razini sa željom da doprinesemo uspjehu tog projekta. Ne želimo stajati sa strane, čekati da vidimo kako će ispasti pa onda dimenzionirati naše navodno uključivanje ili neuključivanje. Mi smo strateški partner, nemamo figu u džepu, otvoreno i snažno podržavano nastojanja vrijednih i entuzijastičnih ljudi da promijene grad koji vole iz blizine ili iz daleka. Ove godine samo kroz Sveučilište u Rijeci proći će nekoliko tisuća znanstvenika, a svaka aktivnost nosit će i znak EPK. Takva koncentracija događanja na Sveučilištu nije se dogodila od našeg osnivanja. A događa se ove godine upravo zahvaljujući činjenici da je Rijeka Europska prijestolnica kulture. U EPK smo uključeni kroz programske pravce Slatko i slano te 27 susjedstva, ali mnogu su naši kolege uključeni individualno, kroz volontiranje. Tu je i nevjerojatna snaga naših studenata. Kampus će biti središte naših događanja, instalacija projekata, povezat ćemo se i s Trstom kao Europskom prijestolnicom znanosti direktnim autobusnim linijama tijekom špice događanja. I mnogo drugih stvari…

Kako gledate na kritike da je Rijeka grad koji zaostaje i stagnira?

– Bole me kao što bole svaku Riječanku ili Riječanina. Osjećam i odgovornost kao čelnica institucije da se ta slika promijeni. Mislim da smo već na putu mijenjanja takve, negdje zaslužene, a negdje nezaslužene percepcije. Rijeka je sveučilišni i studentski grad, Sveučilište može biti dio izlazne strategije kao što je to, primjerice bilo u Maastrichtu gdje je propalu industriju zamijenila snaga sveučilišta sa sada već više od 50 posto inozemnih studenata. Kolege iz Europe i iz Hrvatske već vide naše Sveučilište kao otvorenije, fleksibilnije, modernije, vide naš partnerski odnos sa studentima, vide da su naše vrijednosti progresivne. Vidim oko sebe u ovom gradu i na ovom sveučilištu puno pametnih ljudi, s ogromnom intelektualnom energijom i energijom pojedinačnog i institucijskog angažmana. Vidim i one koji nisu u Rijeci, a rado bi nam se pridružili. Trebamo naglasak staviti na našu riječku supstanciju i autentičnost, i trebamo se prestati bojati promjena i iskoraka. Optimistična sam u tom smislu.