Intervencije u javnom prostoru i umjetničke instalacije posvećene trojici velikih umjetnika, Josephu Beuysu, Edi Murtiću i Ivanu Kožariću, u povodu 100. godišnjice njihova rođenja, predstavljene su u okviru cjelodnevnog audiovizualnog, multimedijalnog i interaktivnog događanja u dvorištu novog riječkog kvarta kulture, u kompleksu »Rikard Benčić«.

Inicijator i autor projekta pod nazivom A.F.A.Z.I.J.A.E.P.K. umjetnik je i aktivist Slaven Tolj, donedavni ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i umjetnički direktor Rijeke 2020, u suradnji s profesorima kiparstva Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Žarkom Violićem i Đorđem Jandrićem, i umjetnicima Edom Hrženjakom, Elom Štefanac, Sandrom Kordić, Zoranom Medvedom i Mirom Šarićem.

Kameni stupovi

Kao simboličnu nit vodilju cijelog projekta, navodi se, Tolj je odabrao trojicu umjetnika rođenih u proljeće iste godine, 1921., povezujući ih s likom i djelom Rikarda Benčića, idejom bunta, borbe protiv fašizma, te poratne obnove, industrijalizacije i u novije vrijeme, tranzicije i društvenog preobražaja iz ex-industrijske u kulturno-umjetničku četvrt.

– Glavna ideja cijelog događanja jeste obilježavanje 100. godišnjice rođenja Beuysa Kožarića i Murtića, ali i EPK-a, moj odlazak iz Rijeke, kao i odlazak Vojka Obersnela s dužnosti gradonačelnika, kaže Tolj, koji nam je potvrdio da se sada vraća u Dubrovnik, umjetničkom radu u okviru Art radionice Lazareti, u kojoj je djelovao i prije svog dolaska u Rijeku 2012.

Rekao nam je i da će i dalje surađivati s riječkim kulturnim krugom jer je, kaže, bitno da i dalje svi ostanemo povezani. Njegov umjetnički projekt započeo je već u jutarnjim satima, postavljanjem pet kamenih stupova na nogostupima oko Art-kvarta Benčić.

Kameni stupovi referenca su na rad »7000 Oak Trees« Josepha Beuysa, jednog od najradikalnijih i najkontroverznijih umjetnika 20. stoljeća, koji je tom umjetničkom intervencijom u njemačkom gradu Kasselu pokrenuo inicijativu ozelenjivanja grada.

Kako je opisano u priopćenju, namjera je bila da svaki postavljeni kamen jednom zamijeni hrastovo stablo, a trebalo je pet godina da se to i dogodi. Inicijativa se kasnije proširila i na druge gradove, a Tolj ju je ovime doveo i u Rijeku.

Na fasade MMSU-a postavljena su četiri platna s likom Rikarda Benčića, a na porti dvorišta u »Benčiću« počinje izrada crteža, simbola i natpisa koji pokrivaju razdoblje od Drugog svjetskog rata preko Domovinskog rata 1990-ih pa do suvremenosti.

Ova umjetnička intervencija sastoji se i od pisanog podsjetnika na hrvatske umjetnike koji su preminuli, a bili su značajni i za Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture jer su svojim radovima i idejama sudjelovali u tom projektu.

Među njima su Milena Benini, Daša Drndić, Bekim Sejranović, Refik Saliji Fiko, Marijan Crtalić, Ivan Kožarić, Marčelo Brajnović, Neda Šimić- Božinović, Mani Gotovac, Mira Furlan, Igor Večerina, Ulay, Mare Marijana Miloš, Predrag Lucić…

Intervenciju upotpunjuju i natpisi nastali tijekom vježbanja i ponovnog učenja pisanja, odnosno terapeutskog procesa što ga je Slaven Tolj prolazio oporavljajući se od posljedica moždanog udara. Na porti dvorišta postavljena je i zvučna instalacija »Bella Ciao«, riječkog glazbenika Zorana Medveda, a kraj potoka izvodi se audiorad »Simfonija potoku« autorice Ele Štefanac.

Na zelenoj pak površini u blizini Dječje kuće može se pogledati i rad na skulpturi »Hrpa I. K.«, autora Đorđa Jandrića, koja se kao posveta Ivanu Kožariću gradi od kamenja s gradilišta kvarta »Benčić«.

Uz skulpturu će se kao posveta Beuyesu zasaditi stablo hrasta. U dvorištu, također kod Dječje kuće, postavljena je i staklena spomen-ploča Rikardu Benčiću, pisana latinično i na Breillovom pismu, mladog autora Ede Hrženjaka.

Rad je realiziran u suradnji s umjetnicima Jelenom Cetinja Vukelić i Rinom Bankom. Inače, za građane je organiziran i »piknik«, te prigodni večernji program.

Osobna drama

Riječki pročelnik za kulturu, Ivan Šarar, kazao je da je ovo Slavenov oproštaj od Rijeke, ali i puno više od toga.

– Osim što je Slaven sve ove godine bio jako bitan pokretački element, on je, ne samo u EPK-u, nego i općenito u našu kulturnu i životnu svakodnevicu unio puno nekog nevjerojatnog entuzijazma. On je jako sklon »do it yourself« pristupu, ne samo zato što je cijeli život bio u nezavisnom sektoru, nego i zato što je jednostavno takav čovjek.

Mislim da je jako bitna činjenica, koja je dijametralno suprotna onome u što se EPK-ovi često pretvore, a to je neka vezanost sa životom i običnim ljudima. To je nešto što kulturnjacima često predstavlja problem, iako se prave da nije tako, i zato je on s jedne strane u MMSU dovodio bivše radnike iz »Benčića«, a s druge niz vrhunskih, elitnih umjetnika.

Taj duh Slavenov, koji ne radi razliku među »pravom publikom« i onima koji su često zaboravljeni, nešto je što se uspjelo usaditi i u EPK. I druga stvar koja je bitna je da je kroz ovih pet-šest godina, on neku svoju osobnu dramu svog zdravstvenog stanja unio u tu priču, a o tome ova izložba, ako je tako možemo nazvati, i govori.

Zapravo je teško čitljiva. On je ne bi obrazlagao ni da je zdrav, a ovako može obrazlagati još manje. Mislim da je s ovim kamenim blokovima i velikim Rikardima Benčićima zapravo htio na jedan fizički način pokazati svoju fascinaciju ovim kvartom, koji on poznaje jako dobro jer je njegova institucija prva uselila u »Benčić« i svjedočio je svim fazama gradilišta.

Stalno je pričao s radnicima, ima bezbroj fotografija hrpi, ruševina, kamena… On je baš fizički živio ovaj prostor i na neki način je tu facinaciju htio materijalizirati, dati svoj lični »touch« tom odlasku, a ja ću, po ne znam koji put, iskoristiti priliku da mu zahvalim za sve što je napravio, kazao je Šarar.

U Rijeci od 2012. godine

Slaven Tolj hrvatski je vizualni umjetnik rođen 1964. u Dubrovniku. U svojoj umjetnosti koristi se fotografijom, instalacijama, umjetnosti ready-madea i performansa. Predstavnik je nove umjetničke prakse u Hrvatskoj. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine.

Osnovao je i dugo godina vodio Art radionicu Lazareti u Dubrovniku u kojoj je organizirao izložbe, performanse, projekcije i umjetničke prezentacije.

Bio je hrvatski povjerenik za 51. Venecijanski bijenale. Godine 2012. došao je u Rijeku, kada je postao ravnatelj MMSU-a te i umjetnički direktor Rijeke 2020.