Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata u svijetu te najveća i najstarija regata na Jadranu, mnogo je više od same regate. To je manifestacija za koju Trst živi i po kojoj je nadaleko poznat, a to je i dan kada svi putovi, i to ne samo morski, nekako vode prema ovom gradu. Tako će i danas brojni Riječani sjesti u svoje automobile i krenuti u đir do Trsta, osjetiti šušur omiljenog grada i uživati u prizorima jedrilica koje svake godine startaju u blizini dvorca Miramare.

Iako će iskusni jedriličari reći da je Barcolana u prvom redu upravo to, šušur, nastao pod motom bitno je sudjelovati ili točnije, “C’ero anch’io”, drugim riječima, regata na kojoj sudjeluju i oni koji baš ne znaju sve o jedrenju pa je pobijediti na ovoj regati u prvom redu znak prestiža, a tek onda jedrenja kao samog sporta, jedno sudjelovanje riječke posade na Barcolani 1991. godine, rezultatom, ali i još više porukom, bilo je više od sporta i prestiža.

Riječ je o jedrilici “Galeb Mandrake” čija je posada prvi put nastupila na Barcolani 1990. godine, a godinu dana kasnije, kada je u Hrvatskoj već započeo Domovinski rat, pobijedila je u finalu ove regate i tako osvojila jedno od prvih sportskih priznanja u samostalnoj Hrvatskoj i pokal koji i danas stoji u Hrvatskom olimpijskom odboru.

Posadu su tada službeno činili Duško Nikolić, Gabrijel Katalinić, Vlado Petričić, Emil Žgur, Goran Protega, Marin Gobić, Sanjin Delmestre, Bojan Grego, Tomislav Jakljević, Damijan Maglica, Zsolt Magyar, Sebastijan Miknić i Roko Dejhala. Osim danas mnogih zvučnih imena koja su činila tu posadu, “Mandrake” je ostao upamćen kao jedan od prvih brodova koji je zbog odlaska na Barcolanu probio pomorsku blokadu Jugoslavenske ratne mornarice.

Više od trideset godina kasnije pokušali smo doći do članova posade koji danas, između ostalog, plove svjetskim morima kao kapetani, provode dane u operacijskim dvoranama kao liječnici ili pak predaju na fakultetu kao sveučilišni profesori.

Promocija mira

Duška Nikolića, koji je te 1991. godine bio skiper “Mandrakea”, zatekli smo na brodu negdje u Kolumbiji.

– Ne mogu se više sjetiti svih detalja i teško je i doći do svih podataka jer se sve to ipak odvijalo prije 32 odnosno 33 godine. Mi smo s “Mandrakeom” nastupili na dvije Barcolane. Prva Barcolana na kojoj smo nastupili bila je ona održana 1990. godine, a ona na kojoj smo bili uspješniji i koja je bila posebna po mnogim okolnostima tog vremena, bila 1991. godine. Te 1991. godine vozili smo finale 16 najbržih brodova u četiri najveće klase gdje su se našla prva četiri broda iz svake klase. Startali smo kao najmanji brod po vremenu s puno bure koja je toga dana u Trstu puhala preko 30 čvorova. Bili smo iznenađenje, a u ono vrijeme i postigli smo dosta velik uspjeh, tim više što smo kroz cijelo natjecanje promicali prestanak rata u Hrvatskoj, prisjeća se Nikolić.

Brod koji je 1987. godine izgrađen u njemačkom škveru prema francuskom dizajnu, kupljen je u Italiji u Portofinu, u travnju 1990.

– Ja sam osobno išao vidjeti brod, sa mnom su bili vlasnik broda, pokojni Vlado Petričić, Gabrijel Katalinić i Žarko Protega. Kasnije smo brod morskim putem iz Portofina dovezli do Rijeke, iskrcali ga na kontejnerskom terminalu, a prvi vez koji je ovdje dobio bio je u marini hotela Admiral, kaže Nikolić.

Poput prave zvijezde “Mandrake” je odmah privukao pozornost javnosti, pa su tako novine objavljivale njegove slike s naslovima poput “Čarobnjak stigao u Opatiju”. Za današnje pojmove, to je relativno malen brod, duljine 13,6 metara, no u ono vrijeme, kako tvrdi Nikolić, to je bila senzacija u rangu kao da danas Formula 1 dođe na Grobnik.

– Vladalo je veliko zanimanje za taj brod, svi su ga htjeli vidjeti kako izgleda, pogledati ga iznutra. “Mandrake” je i potaknuo razvoj te scene, pa je kasnije je došao ACI-jev No. 1 i stvorena je konkurencija, no “Mandrake” je među svima polučio ipak bolji rezultat sveukupno, ističe Nikolić.

Prije nastupa na Barcolani 1990. godine, ekipa “Galeb Mandrakea” odradila je ciklus regata u našem kraju i prikupljala posadu. Sljedeće, 1991. godine posada je odradila 13 regata i pobijedila u njih 11 regata apsolutno, kao i po korigiranom vremenu.

– Te 1990. godine nisam bio na Barcolani, bio sam na brodu, no nakon Barcolane mi je vlasnik “Mandrakea” Vlado Petričić ponudio profesionalni ugovor, tako da sam bio među prvim profesionalnim skiperima koji su živjeli od jedrenja u Hrvatskoj. Odjedrili smo cijelu 1991. godinu, praktički smo na brodu bili dvojica, Gabrijel Katalinić i ja. Gabrijel je moj drugi tata, on mi je bio i trener u jedrenju i dandanas imamo poseban odnos, tvrdi Nikolić.

Vibra temelj uspjeha

No formiranje posade “Mandrakea” čija je dobra međusobna “vibra” kako će se kasnije pokazati, bila temelj uspjeha i presudna u borbi Davida i Golijata, krenulo je još 1985. godine kad su još jedan od članova posade, Žarko Protega i Nikolić bili zajedno na odsluženju vojnog roka u Muzilu u Puli.

– Gledali smo jedrilice i sanjali kako bi bilo lijepo imati pravu regatnu barku. Par godina kasnije, 1989. godine braća Protega kupili su jedrilicu Val 35 imena “Milka” i počeo se stvarati krug ljudi koji su išli na regate s tom jedrilicom. Dobro smo se zabavljali i pobjeđivali. Prvu regatu koju smo jedrili s tim brodom, Lošinjsku regatu, tako smo i pobijedili. To je bila tada jedna od jačih regata Sjevernog Jadrana na kojoj se skupljalo i više od 70 jedrilica. Prije sudjelovanja na toj regati rekao sam Žarku da ćemo biti prvi jer neću ni ići na regatu ako ne budem prvi, premda mi je on na to rekao da sam lud. Tako je cijela priča krenula, Žarko nas je ubrzo upoznao s Vladom Petričićem koji se zaintrigirao za jedrenje i kupio Elana 43 te nakon jednog takvog jedrenja u Puntu otišli smo u kafić Grand Prix braće Protege i mene Vlado u jednom trenutku iz vedra neba pita: “Da možeš dopeljat’ jednu jedrilicu, sad, ovog trenutka, koju bi?” I ja ispalim kao iz topa – tu ili tu! Nekoliko dana kasnije pitao me: “Što radiš drugi tjedan? Idemo pogledati “Mandrakea” u Italiju?” Mislio sam da se šali, meni je to bio osjećaj kao da sam dobio na lotu, toliko uzbuđenja. Bio sam takoreći klinac od 24 godine i to je bila stvarno velika stvar dovesti takav krstaš u Rijeku, sjeća se Nikolić.

Dio posade “Mandrakea” ubrzo su postali neki od jedriličara kostrenskog Galeba, poput kardiologa Tomislava Jakljevića, olimpijca Sebastijana Miknića i Damijana Maglice, a ostali su, kako tvrdi Nikolić, bili prijatelji braće Protega koji su jedrili na “Milki”.

– Svi su oni bili povezani s morem i dosta načitani, a neki i više od nas jedriličara. Kad je kupljen “Mandrake”, Vlado mi je samo rekao: “Imaš otvorene ruke za formiranje posade, samo sačuvaj dva mjesta za mene”. To je značilo mjesto za njega i njegovog gosta koji je najčešće bio njegov brat Ive. Deset preostalih ljudi formiralo se po mojem izboru, tako da je najviše jedriličara došlo s “Milke” plus još nekoliko jedriličara iz kostrenskog Galeba jer to je bilo ipak kompliciranije jedrenje u kojem se svaka greška skupo plaćala, kaže Nikolić.

Igrali na poštenje

Tako je prvu “Mandrakeovu” Barcolanu 1990. godine, dakle prije Nikolića, vozio Josip Braco Pleteš i tada je na regati bilo oko 900 brodova. Tih godina još nije prijeđena brojka tisuću brodova, s obzirom na to da je ta brojka premašena sredinom devedesetih, dok danas na Barcolani sudjeluje i više od 2.000 brodova.

– Te prve godine “Mandrake” je igrao na poštenje i nisu olakšali brod. Barcolana je izvorno nastala od Coppa D’Autunno pod geslom “C’ero anch’io”. Kasnije je to preimenovano samo u Barcolana manifestaciju za koju Trst živi i gdje se vrti velik novac sponzora. Uglavnom, cilj ove regate je sakupiti što više brodova jer nema nikakvog računanja, kompenziranja vremena i gleda se realno vrijeme. Iskreno u natjecateljskom smislu, Barcolana nema veličinu, ali to je regata prestiža. Tako je “Mandrake” prve godine išao kao brod koji nastupa u kategoriji izvorno kako brod izgleda i nije bio pripremljen za regatu tog tipa, za Barcolanu. Upravo zbog toga brod je imao oko 800 kilograma olova ne bi li zadovoljio svoju klasu. Oni su to olovo zadržali, a bilo je te godine malo vjetra. I završili peti ukupno po tom slabom vjetru, bili su i četvrti u klasi, no mogli su i bolje, naglašava Nikolić.

Vlasnik broda Vlado Petričić iduće godine silno ga je htio vratiti na “Mandrake”.

– Ponudio mi je ugovor koji nisam mogao odbiti, što zbog društva, što zbog činjenice jer više volim jedriti nego ploviti. Tako smo cijelu sezonu odjedrili pod olovom, no za Barcolanu rekao sam svima: “Ajmo, momci, 800 kila van iz broda!” Kad su me pitali zašto, rekao sam da tako ulazimo u nižu klasu i bit ćemo kompetitivniji po slabom vjetru. Kako smo brod olakšali, smanjili smo vodenu liniju i tako smo ušli u manju klasu. Tu smo pobijedili klasu i bili smo peti u ukupnom poretku, a malo je i puhalo, dodaje Nikolić.

Tako je “Mandrake” te 1991. godine automatski ušao u finale Barcolane, a Nikolić se sjeća da je večer prije finala puhalo jako jugo i padala kiša, a za drugi dan prognostičari su najavljivali jaku škuru buru.

– “Što ćemo sad”, pitaju me dečki. “Zovi bilo koga doma, moramo nakrcati brod”, kažem. Pitaju me s čime, zar s olovom? “Ne, s ljudima”, odgovaram. Na kraju nas je na brodu bilo 16 ili 17, i tu smo regatu uvjerljivo pobijedili. To je 1991. godina i već je bio rat u Hrvatskoj. Mi smo bokovima broda imali ispisan natpis “Stop the war in Croatia”, otkriva Nikolić.

Potez za pobjedu

Na putu za Barcolanu prvi put su probili blokadu Riječkog zaljeva Jugoslavenske ratne mornarice, a kasnije su je još jednom probili tijekom jednog treninga. Na Barcolanu je na “Nadji”, jedrilici također u vlasništvu Vlade Petričića koja je služila kao brod za logistiku, iz Punta isplovio i Damjan Maglica. Nikolić se prisjeća da su se s vojskom na brodu JRM-a gledali na kanoćal i jednostavno – prošli.

– Sav je promet bio zabranjen na Kvarneru, pa i u Splitu, da ne govorimo o Dubrovniku. Nismo mi bili svjesni toliko te blokade koliko nas je zanimalo natjecanje. Bili smo motivirani, bili smo dobra ekipa i tu nam je možda uvijek bio najveći spiritus movens Goran Protega. No da nije bilo Vlada Petričića, njegove finacijske potpore, ali i volje i ljubavi prema jedrenju, od toga ne bi bilo ništa. On je pokrenuo cijelu tu lavinu i poslije “Mandrakea” je došao ACI No. 1. i u Splitu se kupilo više većih brodova, iako je danas to sve smiješna dužina i vrijednost. Onda, u ono vrijeme, brodovi poput “Mandrakea” bili su deset koraka ispred vremena. Međutim, mi smo u finalu Barcolane bili daleko najmanji, ali dobro utrenirani i društvo za poželjeti. Stalno smo trenirali i družili se i izvan regata, otkriva Nikolić dio recepta za uspjeh.

Sjeća se kako je odmah u startu napravio ono što se u jedrenju ne radi, startao na desnim škotama gdje nema pravo prolaza, a “Mandrake” je prošao 50 metara ispred drugog broda po provi.

– U takvim situacijama, veći vas prođu, no kako sam vidio da vjetar diže i udara na refule, rekao sam si: “Čekam vas samo u krmu”. Zašto? Jer kad dignemo špinaker nitko ga neće dignuti. Okrenuli smo bovu drugi i rekao sam – špinaker gore! Brod je jednostavno zaglisirao i prvi smo ušli u cilj. Bili smo dobro utrenirani, od deset ljudi svaki je imao svoj zadatak. Jer jedna greška kotačića u tom mehanizmu može dovesti do lomljenja jarbola, paranja špinakera ili jedra, pa čak i pada u more. Ovaj put to je bio potez za pobjedu, ističe Nikolić.

Profesionalci na “Mandrakeu” bili su Duško Nikolić i Gabrijel Katalinić, a za određene regate zvala se pomoć dvojice Talijana, Giorgija Solesija i Davidea Scarpe.

– Te 1991. godine, nažalost, rat se počeo zahuktavati, a mi smo nakon Barcolane primljeni u Hrvatskom olimpijskom odboru gdje smo uručili naš pokal s Barcolane koji i danas tamo stoji. To se sigurno ne može mjeriti rezultatima naših nogometaša, rukometaša i vaterpolista, no u tom trenutku kad odjekne takav uspjeh u jedriličarskom svijetu, osjećate ushit i u svakom slučaju vam je drago. Drago mi je da sam u tom trenutku i na takav način dao svoj doprinos Hrvatskoj koja je tada bila u ratu, ističe Nikolić koji je ratne ’91. s ekipom “Mandrakea” pobijedio klasu i bio ukupno peti na Barcolani.

Nažalost, tijekom zime dolazi do raspada naše ekipe jer je eskalirala ratna situacija u Hrvatskoj. Nikolić misli da je vlasnik “Mandrakea” smatrao da je sigurnije da brod ostavi u Sloveniji, što se i dogodilo. No jednom se nakon rata cijela ekipa ponovo skupila na Lošinjskoj regati kasnih devedesetih i opet su pobijedili. Oni su vozili “Milku”, a “Mandrakea” su vozili Slovenci.

– “Mandrake” je danas u vlasništvu privatne osobe i nalazi se u Kraljevici. Godinama je bio u Žurkovu u Kostreni i danas stoji na suhom vezu u Kraljevici. Sam materijal toga broda iziskuje velika ulaganja da se tu nešto dobije, a s performansama koje ima, danas na Barcolani na kojoj sudjeluje 2.000 brodova, vjerojatno ne bi bio ni među prvih 500 jer su dizajn i tehnologija takvih brodova strahovito otišli naprijed. Bih li to sve ponovio i danas? Nikad ne reci nikad, ali to sigurno ne bi bilo s ambicijama za rezultatom jer za ozbiljno jedrenje treba puno treninga i složna posada, a i troškovi su veliki. Bez profesionalnog shvaćanja tu možete zaboraviti na ozbiljan rezultat. Brzine su puno veće i mogućnost pogreške daleko je veća, zaključuje Nikolić koji kao najveću nagradu s Barcolane 1991. godine doživljava dobro društvo koje je i danas, više od 30 godina kasnije, dobro povezano.

Pod zastavom Gibraltara

Gabrijel Katalinić, jedan od najiskusnijih kostrenskih jedriličara i članova Jedriličarskog kluba “Galeb”, te je 1991. godine na “Mandrakeu” bio na škoti glavnog jedra kao “dvojka”.

– Bili smo kao robijaši, nitko nije ime, nego broj i svatko je točno imao svoj zadatak i nije smio taknuti u posao ovog drugog. Ja poštujem svaki sport, ali jedrenje je ipak jedrenje i to je zahtjevan sport. Jedrio sam cijeli život, ali i ja mogu dandanas doći u dilemu. No mi smo na “Mandrakeu” bili dobra i uigrana posada pa je i rezultat na kraju bio dobar. Barcolana je zapravo spektakl i sudjelovati u toj gužvi s jednim brzim brodom među jedrilicama od kojih više od polovice ne zna puno o jedrenju, to je kao da autoputom morate voziti 40 kilometara na sat. “Mandrake” je imao relativno laganu gradnju, trup je građen u karbonu, odnosno kombinaciji karbona i kevlara, što je bilo jako suvremeno u to vrijeme. Sam trup, bez balasta, težio je oko 1,3 tone bez motora, a sve zajedno je imao šest i pol tona. Imao je jarbol koji se od mora dizao 21 metar. To je za ono vrijeme bio pravi “racer”, čvrste i lagane gradnje s dobrom posadom, ističe Katalinić.

S “Mandrakeom” i Duškom Nikolićem prve je godine iz Portofina prošao cijelu talijansku “čizmu” do Rijeke. To je bilo njegovih prvih tisuću i sto milja koje je prošao na tom brodu već u prvoj vožnji.

– I onda te 1991. godine s “Mandrakeom” sam za Barcolanu izašao iz marine Ičići i sa mnom je bio Tomislav Jakljević, a Duško je s Elanom 43 odnosno “Nadji” koja je dobila ime po supruzi Vlade Petričića krenuo iz Punta. Našli smo se na punti Jablanac na Cresu i krenuli zajedno prema Trstu u konvoju. Nakon tog, uvjetno rečeno, probijanja blokade JRM-a, stali smo u Portorožu gdje smo po bokovima broda nalijepili natpis “Stop the war in Croatia”. Morskim putem od Rijeke do Trsta je sto milja i putovali smo 12 sati. Puno puta sam bio prije toga, a i nakon, pa sam samo jedne godine, što s “Mandrakeom”, što s “Nadjom”, bio osam puta do Trsta i nazad, tako neka mi Istrijani ne zamjere, ali bio sam i štuf Istre, smije se Katalinić koji zbog “Mandrakea” kaže da je svojevremeno plovio “na strancu”. Naime, “Mandrake” je bio registriran pod zastavom Gibraltara.

Spartansko uređenje

Pozadinu priče kako je “Mandrake” došao na Kvarner, najbolje zna Goran Protega koji je u to vrijeme bio vlasnik kafića na Škurinjama, bavio se jedrenjem, ali i brojnim drugim sportovima u kojima je i danas aktivan.

– Brat Žarko i ja smo imali jedrilicu na kojoj smo postali državni prvaci, a Vlado je dolazio u naš kafić Grand Prix na Škurinjama. U jedrenje se zaljubio preko nas i kupio Elana 43, oduševio se i ušao u jedrenje. Jedan dan došao je na terasu kafića dok smo mi imali pred sobom talijanski magazin Vela i pričali o regatama na koje smo išli. Vlado je tada došao na zamisao da kupimo regatni brod. U Veli je bila oglašena prodaja “Mandrakea” koji je prodavao Giorgio Carriero koji je tada bio šesti najbogatiji Talijan. Taj brod je već tada osvojio puno nagrada, a Vlado je uzeo telefon i jednostavno nazvao vlasnika, dobio ga i dogovorio prodaju. Kasnije mu je Carriero rekao da je znao odmah po njegovom glasu da ima kupca. Ekipa u kojoj je bio i moj brat uskoro je otišla u Portofino po brod s kojim su doplovili na Kvarner. Te 1991. godine na Barcolani mi smo bili autsajderi i realno ne bismo ušli među prvih pet brodova. No bura je taj dan bila izuzetno jaka, puhala je na udare od 45 do 50 čvorova. S obzirom na to da sam ja bio dvojka i bio sam na jarbolu, pamtim kako je Dule vrisnuo da dignem olujni špinaker na tom jedru. Uspio sam i mi smo tada doslovno glisirali, a to kad se doživi na takvom brodu, to je fenomenalan osjećaj. Glisirajući smo pobijedili u finalu Barcolane na Coppa D’Autunno. “Mandrake” je bio pravi regatni brod, vrlo spartanski uređen, no u ono vrijeme imao je jedra od kevlara i taj olujni špinaker koji smo mi iskoristili i mislim da smo pobijedili upravo zbog toga. Ja inače “brijem” na sportove, no ta regata ostala mi je za cijeli život, taj špinaker. Sve manje regate nakon toga, posebno regate bez vjetra znale su me izluđivati. Moj jedriličarski dio je bio samo “fizikala”, ja sam što se tiče jedrenja zapravo slab, a Talijani koji su bili s nama mislili su da ne mogu izvući taj špinaker jer sam bio i mršav. No na kraju se ispostavilo da je to bilo vrhunsko jedrenje. Dule je bio mangup, renomirani jedriličar, ali i divlji klinac, i osjetio je da je to – to i da trebamo krenuti najjače što možemo. Na toj sam Barcolani shvatio da sam ovisnik o tom adrenalinu, pa tako i danas redovito trčim trail utrke i mislim da još uvijek hvatam taj osjećaj kakav smo imali te 1991. godine na Barcolani, zaključuje Protega.

Stop the war in Croatia

»Mandrake« se na Barcolani 1991. godine posebno isticao sa svojom antiratnom porukom i natpisom »Stop the war in Croatia« kojim su mu bili oblijepljeni bokovi. Kako kaže Gabrijel Katalinić, nakon što su isplovili iz Ičića i prošli gotovo cijelu Istru, stali su u Portorožu kako bi nalijepili ovu poruku koja ih je posebno izdvajala od svih ostalih sudionika Barcolane.

– Taj natpis bio je zapravo ideja današnjeg glavnog urednika Novog lista Ivice Tomića koji nas je tada redovito pratio kao novinar i fotoreporter. S tim natpisom teško je bilo ne zapaziti nas, kaže Katalinić.