Alan Šustić rođen je u Rijeci 16. srpnja 1965. Osnovnu i srednju školu završava u svom voljenom gradu nakon čega upisuje i završava Medicinski fakultet u Rijeci 1989. Smrt oca Vladimira Šustića, poznatog riječkog kirurga i profesora na Medicinskom fakultetu u Rijeci, godine 1985. upravo tijekom njegova studija medicine, bio je za njega težak udarac od kojega se jednim dijelom nije nikada oporavio.

Početak svoje karijere u Hitnoj službi KBC-a Rijeka godine 1990. nastavio je specijalizacijom iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja koju završava 1996. Alan Šustić je kao liječnik dragovoljac i kasnije član anesteziološko-kirurških ekipa bio sudionik Domovinskog rata. Domovinski rat obilježio je dio njegova perioda specijalizacije, što mu je donijelo neprocjenjivo iskustvo, nova poznanstva i prijateljstva, ali i još jedan ožiljak koji ga je pratio u daljnjem životu.

Akademski rad

Još kao specijalizant 1995. osniva ambulantu za ultrazvučnu dijagnostiku vrata s interventnom sonografijom, što ubrzo uvodi u rutinski rad i svakodnevnu primjenu ultrazvuka u evalvaciji bolesnika u Jedinici intenzivnog liječenja. Zajedno sa suradnicima 1996. nakon završetka specijalizacije uvodi, prvi u ovom dijelu Europe, u kliničku praksu metodu perkutane dilatacijske traheotomije koja se i danas rutinski primjenjuje u Jedinici intenzivne medicine Klinike za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i terapiju bola KBC-a Rijeka. Godine 1998. osniva i vodi Ambulantu za bol i palijativnu medicinu unutar tadašnjeg Zavoda za anesteziologiju i intenzivno liječenje.

Akademski rad pratio je u stopu njegov stručni uspon pa godine 2000. stječe zvanje docenta, a već u travnju 2001. godine osniva, prvu u Republici Hrvatskoj, Katedru za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje pri Medicinskom fakultetu u Rijeci. Alan Šustić postaje njezin prvi pročelnik, a tu funkciju obnašao je do kraja svog života. Preuzimanje vodstva Zavoda za anesteziologiju i intenzivno liječenje 2003. bilo je ključno za događaj koji će se dogoditi već godinu dana kasnije (2004.) kada osniva prvu Kliniku za anesteziologiju i intenzivno liječenje u Republici Hrvatskoj. Nije trebalo dugo, već 2004. stječe titulu izvanrednog profesora na istoimenoj Katedri da bi tri godine kasnije (2007.) stekao uvjete za zvanje redovitog profesora. Godine 2008. izabran je za dekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a tu funkciju obavlja do 2014. U međuvremenu je 2013. izabran u trajno zvanje redovitog profesora. Paralelno s krajem mandata dekana Medicinskog fakulteta u Rijeci osniva Fakultet zdravstvenih studija, što predstavlja prvi sveučilišni studij za medicinske tehničare, fizioterapeute i primalje u Republici Hrvatskoj. Funkciju dekana novoosnovanog fakulteta obnaša od 2014. do 2020.

Strukovna priznanja

Kako su njegova stručnost, znanje i utjecaj bili poznati i izvan Republike Hrvatske, Alan Šustić je 2009. osnovao Katedru za anesteziologiju i reanimaciju Medicinskog fakulteta Sveučilista u Mostaru (BiH) te je bio njezin pročelnik do 2015. Kao člana uređivačkog odbora ili kao glavnog urednika može se ga naći u časopisima: Medicina, Acta Anaesthesiologica Croatica, World Journal of Critical Care Medicine, Critical Ultrasound Journal, Frontiers in anesthesiology, Rauche i Signa Vitae, Critical Care Medicine. Kao mentor je bio nezaobilazan, ne samo zbog svog ogromnog znanja, već i zbog svoje želje za stvaranjem mladih stručnjaka i znanstvenika, gdje je bezrezervno davao sebe, pa je pod njegovim mentorstvom izrađeno više diplomskih radova, šest magistarskih radova i devet doktorskih disertacija.

Dobitnik je više strukovnih i sveučilišnih priznanja, zahvalnica i nagrada. Dobitnik je godišnje Nagrade Grada Rijeke 2005. godine za »značajan napredak i dostignuća na području anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja«. Bio je i član ekipe koja je dobila godišnju Nagradu Grada Rijeke 2007. godine za »prvu uspješnu transplantaciju jetre u Rijeci«, dobitnik je godišnje županijske nagrade za inovaciju (2012.), a tu je i nagrada Zaklade Sveučilišta za ak. godinu 2013./2014. Dugo bi se još mogao nabrajati njegov doprinos europskim i svjetskim društvima koja pomiču granice stručnosti iz polja medicine kojim se Alan Šustić bavio.

Obnašao je dužnost predsjednika Savjeta za znanost Sveučilišta u Rijeci i bio aktivan član različitih povjerenstava i komisija pri Sveučilištu u Rijeci i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Svoj je značajan doprinos dao u periodu od 2017. do 2022. kao član Područnog znanstvenog vijeća za biomedicinu i zdravstvo, Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj RH. Ove je godine (2023.) imenovan članom Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, na što je posebno bio ponosan. Odlazi kao pročelnik Katedre za anesteziologiju, reanimatologiju, hitnu i intenzivnu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci i kao pročelnik Zavoda za intenzivnu medicinu Klinike za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i liječenje boli KBC-a Rijeka.

Ostaju tragovi

Teško je sažeti sva postignuća Alana Šustića, međutim njegova prava vrijednost bila je ljudskost i dobrota koju je davao prijateljima, kolegama i suradnicima. Osim svoje voljene obitelji, stvarao je i spajao ljude u društvene krugove, pomicao granice, kako medicine, tako i ljudskosti u surovoj realnosti u kojoj je živio. Često nije bio zadovoljan sa svojim postignućima iako su nerijetko premašivala granice mogućeg. Nakon ostvarenog cilja nije se osvrtao, već je zadavao sljedeći, veći i teže dostižniji cilj. Alan Šustić iza sebe je ostavio toliko tragova, toliko neokončanih poslova… Tragovi će ostati vječno, ostaju naša sjećanja, a poslove koje je započeo svi smo dužni nastaviti i završiti.

Iako je njegov iznenadni odlazak ostavio jednu veliku prazninu u svima nama, njegove misli i djela pratit će nas svaki dan jako dugo vremena, neke možda i cijeli život. Cijeli svoj život Alan Šustić je pokušavao promijeniti svijet i uspio je, bar dio svijeta u kojem je živio. Imao je uzore u svojim precima na koje je bio jako ponosan i griješio je misleći kako ih neće nadmašiti. Bio je preponosan na svoju obitelj – suprugu Tanju i djecu Doru i Marka. Odgojio je i usmjerio na pravi put nebrojeno svojih učenika, kolega i prijatelja koji su, koristeći njegove savršene medicinske algoritme, postali bolji liječnici. Izgradio je piramide znanja i vještina, a za piramide se zna da su dugovječne.

U ime svih djelatnika Kliničkog bolničkog centra Rijeka koje je stvorio ili im na bilo koji način pomogao, ne možemo naći riječi zahvale što je postojao. Počivao u miru.