Ponosni smo na svoje ratovanje, na ponašanje koje smo iskazali tijekom čitavog rata, hrabrost skoro deset tisuća ljudi koji su ratovali za slobodu domovine. Jednako kao što smo beskrajno tužni zbog svih koji su poginuli tijekom Domovinskog rata. Danas kad s velikim vremenskim odmakom gledamo na sam rat i život Hrvatske u slobodi, najviše možda čini zadovoljnima što smo prvi u Hrvatskoj, još davnog 15. svibnja 1992. godine, osnovali Udrugu 128. brigade Sveti Vid. Da, riječ je bila o pomalo nelogičnoj odluci jer udruge ratnih brigada su veteranska udruženja koja nastaju nakon što topovi utihnu. Ali ne, mi smo udrugu osnovali kako bismo dobili pravnu, zakonsku osnovu putem koje bismo mogli stipendirati, novčano pomagati djecu koja su zbog pogibije njihovih očeva bila u posebno teškoj situaciji. Uz nepravedan odnos prema vršnjacima, dovedeni pod prijetnju uspješnog nastavka školovanja, posebno oni koji su svojim znanjem i htijenjem željeli na fakultete. Udruga je postala mjesto putem kojeg se ta nepravda ispravljala. Tako da možda s ove distance upravo na tu svijest, na stav da samo zajedništvom možemo prevladati sve probleme, možemo biti silno ponosni.

»Osvajanje vojarne«

S čelnim ljudima Udruge 128. brigade Sv. Vid, one koja je – što se i iz naziva razabire – uvijek bila znana kao tipično riječka, sastali smo se u – Delnicama. Ne nije bila riječ o »osvajanju vojarne« jer ona danas, za razliku od 1991. godine, kad je bila prijetnja sigurnosti i stabilnosti Hrvatske, besprijekorno radi, nego činjenica sa su njezin predsjednik, pričuvni bojnik Ivan Lerga te brigadir Stanislav Linić danas stanovnici Gorskog kotara, Skrada i Crnog Luga. Razlog susreta, koji je s njima i inače uvijek jako zanimljiv, sadržajan, naprosto jedan od onih što potiču na ponos, bilo je obilježavanje »okrugle«, 30. obljetnice osnutka 128. brigade. Jedne od onih koja je značila da Hrvatska vojska postaje stvarnost. I to krajnje profesionalno organizirana, po svim pravilima struke.

: Brigadir Stanislav Linić i pričuvni bojnik Ivan Lerga danas su stanovnici Gorskog kotara, Crnog Luga i Skrada / Snimio Sergej Drechsler

Nakon što su policijske i dragovoljačke postrojbe tijekom ljeta i posebno rujna 1991. godine zaustavile ili barem usporile velik dio neprijateljskih operacija i kretanja koja su imala za cilj komadanje i uništavanje hrvatske samobitnosti, čitav niz vojnih akcija, ali i političko-logističkih djelovanja dovodi do osnivanja velikog broja domobranskih jedinica na teritoriju čitave zemlje. Naprosto, sve one akcije koje su tijekom tog ljeta djelovale kao »nemoguće« suprotstavljanje nemjerljivo jačem neprijatelju, agresorskoj JNA, dovele su do toga da je do kraja iste godine Hrvatska imala – svoju vojsku. Stručno organiziranu, kadrovski i materijalno solidno popunjenu, što je bahate osvajače dovelo do pat-pozicije, do obaveze potpisivanja Sarajevskog sporazuma 4. siječnja 1992. godine.

– Sve je to točno, no da bi se došlo do te pozicije, žrtva je bila jako velika. Silan broj poginulih, prognanih vojnika i civila, zemlja u plamenu. I sam naš dolazak u Liku, na naše područje djelovanja koje se protezalo na fronti od skoro pedeset kilometra, od Bilaja do Ramljana, bilo je također obilježeno jako velikim stradanjima. Prosinac 1991. i siječanj 1992. godine, a to su mjeseci kad se 128. brigada snažno postavlja na jednom od najtežih hrvatskih ratišta, donose i jako velike žrtve. Polovina svih poginulih u Domovinskom ratu iz 128. brigade ginu u samo 45 dana – s tugom se sjeća tih dana jedan od najdugovječnijih i najpoznatijih pripadnika 128. brigade Ivan Lerga.

Borbeni moral

Ne treba posebno napominjati da su te pogibije mogle potpuno uništiti borbeni moral brigade. Silno jaka lička zima, temperature su se znale spuštati i do minus 20 stupnjeva, debeli snježni pokrivač već u prosincu, neiskustvo ljudi s jedne strane, ali i činjenica da je neprijatelj itekako počeo shvaćati da Hrvatska vojska nije lak plijen, silno su usložili situaciju u Lici. Vidjevši sa svojih kota, Ljubova primjerice, što se događa na širem području Gospića, potpomognuti dakako radom »pete kolone« u Rijeci, agresorske snage poduzimaju sva raspoloživa sredstva kako bi otežali formiranje za Hrvatsku stabilne bojišnice. Jer značilo bi to za njih zaustavljanje planova o Velikoj Srbiji, značilo bi to da je linija Virovitica – Karlobag definitivna prošlost. Stravični udari na 128. brigadu, od Čanka do Ibrišića, imali su samo jedan cilj – uništiti moral i dovesti do njezinog raspada. Vojno gledano, plan je bio logičan, no bio je tu i jedan silno važan element koji se ne da uništiti vojnom silom.
– Unatoč svemu što ju je tih hladnih i teških dana nakon dolaska u Liku snašlo, 128. brigada ne da se nije raspala, nego je nastavila, i to vrlo uspješno, obavljati sve borbene zadaće. Došlo je do formiranja vrlo stabilne linije koju neprijatelj ni na koji način više nije mogao pomicati. Morate znati da je 128. brigada bila iznimno profesionalno posložena, da je imala baš sve one faktore koji jednu vojnu postrojbu čine sposobnom za obavljanje svih borbenih zadataka. Zapovjedni kadar je bio educiran, iskusan i psihološki jako stabilan, odziv na mobilizacijske pozive besprijekoran. Velik je ponos biti dio jedne takve postrojbe koja se u svim fazama svog djelovanja, od početnih do završnih u Oluji, isticala besprijekornim vojničkim ponašanjem. Nema baš ni jedne situacije ili pojedinca koji su učinili bilo što čega bi se jedan vojnik ili njegova postrojba trebali stidjeti. Suprotno, sve što su učinili baš svi oni koji su prošli kroz 128. brigadu mora biti na vječni ponos njima samima, njihovim obiteljima baš kao i gradu i kraju iz kog su došli – naglašava brigadir Stanislav Linić.

Slobodarska fizionomija

– Tim više, nadovezao se Lerga, što 128. brigada nije djelovala nekoliko desetaka kilometara od svoje kuće, nego 150 do 200 kilometara. Dakako, branili smo domovinu kao i svoje domove u Lici, ali ipak je znatno teže kad se ratuje na potpuno nepoznatom teritoriju, nego kad se to čini tamo gdje vam je poznat svaki kamen – zaključuje Lerga, još jednom ističući nemjerljiv ponos činjenicom što je bio dio postrojbe poput 128. brigade.
Ponos svakako. Silan. Svih koji su bili dio operacija i teritorija na kojem je djelovala 128. brigada. Potvrda slobodarske, baš antifašističke fizionomije Rijeke, jer kako drukčije osim fašizmom nazvati sve ono što su Hrvatskoj činili JNA i njezine paravojne postrojbe tijekom Domovinskog rata. Ali, posebno s distance od trideset godina, i jedan nevjerojatno ignorantski stav nemalog dijela javnosti prema ljudima koji su svojom žrtvom do pobjede iznijeli Domovinski rat, omogućili slobodnu Hrvatsku, njezino primanje u NATO, EU, skori ulazak u Schengen i, ma koliko će i to izazvati nemalo prijepora, dolazak do pozicije u kojoj Hrvatskoj više nikad neće trebati – devize. Politička međustranačka destrukcija i skretanje medija u crnilo i žutilo prije svih, doveli su do toga da su branitelji skoro pa – neželjena »vrsta«. Nema te zemlje na svijetu kao što je Hrvatska koja ispred svojih dragovoljačkih i domobranskih snaga stavlja toliko – negativnih predznaka.
– Mi imamo svoj ponos, svoje zadovoljstvo, mi imamo svoja sjećanja i saznanja tko smo, što smo kad i gdje bili. To nam nitko i baš nikad neće oduzeti. Naravno da nam nije drago kad se branitelje svrstava u kategoriju »nužno zlo«, kad se sve naše prigode obilježavaju na način skoro uvredljive i bezlične forme, ali, s druge strane, koliko god da nas je svakim danom sve manje, nitko nam i ničim ne može oduzeti sjećanja – zaključuju Lerga i Linić.

Pogled u pod

I stvaraju situaciju, ma koliko s njima uvijek bilo ugodno razgovarati, da vam se novinarski pogled spusti i prikuje čvrsto uz pod. Da vas naprosto obuzme sram zbog odnosa društva prema ljudima koji su vam podarili slobodu, pa i sasvim pristojan standard, koliko god vječno bili nezadovoljni svojim ekonomskim statusom. Može li bolje?
– Pustite, tu smo gdje smo. Navikli smo. Neka nas. Ali, ipak može nas ipak biti sram, baš nas u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, što smo jedina takva teritorijalna cjelina u Hrvatskoj koja nema svoj dan branitelja. Kada je naša 128., tako riječka brigada kretala put Like, bilo je riječ o ljudima koji će svojom žrtvom spasiti sigurnost svih onih koji ostaju. Danas, kad su mir, sloboda, ljudska prava i sve slične tekovine civilizacije naša svakodnevica, branitelji su – nebitni. E pa, kako god razmišljali, nešto tu ipak »debelo« ne valja, zaključili su naše delničko druženje časni ljudi, čelnici Udruge 128. brigade Sveti Vid – Ivan Lerga i Stanislav Linić.
A svi oni koji ne misle da su branitelji ljudi koje čim prije treba prekriti zaborav, mogu se 23. listopada priključiti obilježavanju 30. rođendana 128. brigade HV-a. Uz odavanje počasti onima kojih nema, tog se dana organizira i humanitarna akcija. Jedan od pripadnika 128. brigade, Dragan Borčić, »rafinerac« od 1970. do mirovine, fotografijom se aktivno bavi već četiri desetljeća. Sudjelovao je na stotinjak izložbi, dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima je i prve nagrade za kolekciju fotografija ratne tematike. Borčić ih je snimao kao pripadnik 3. bojne 128. brigade. U ličkim se rovovima nije odvajao od puške, ali ni od fotoaparata, te su tako nastale fotografije što su ovjekovječile Domovinski rat. Njegove će se fotografije prodavati po 50 kuna, da bi taj novac na kraju stigao do onih kojima je najpotrebniji.