U riječkoj povijesti postoje brojne priče koje svjedoče o upečatljivoj povijesti grada i njegovih stanovnika, od kojih su neke poznatije, a neke manje poznate. Nezahvalno ih je klasificirati jer to ponajviše ovisi o subjektivnoj upućenosti, ali svakako ih se vrijedi spominjati, jer tko ne pozna povijest, teško će se snalaziti i u sadašnjosti. Jedan od onih koji se brinu da se dijelovi riječke povijesti ne zaborave, povjesničar je umjetnosti i gimnazijski profesor Theodor de Canziani, koji događaje i ljude riječke povijesti ima »u malom prstu«. On u šetnje Rijekom neumorno vodi zainteresirane građane, a u suradnji s MO-om Podmurvice i Đulijanom Desanti, koja je zadužena za organizaciju, dok se o fotoarhivi brine Fred Demark. Uz njih na svakoj šetnji o ljudima, događajima, govore i Riječani te tako male povijesti postaju velike. Prenosi ih se generacijama Riječana koje dolaze.

Povijest Martinšćice

Destinacija nedavne šetnje bila je Martinšćica, a Theo de Canziani približio je povijest Martinšćice, progovorio o obitelji Adamić koja je ondje imala kuću i posjed te o Lazaretu sv. Franje, koji je bio na mjestu današnjeg brodogradilišta »Viktor Lenac«, a koji svjedoči koliko se lice grada mijenja, pa i u ne tako davnoj povijesti. Jer, gdje je danas remontno brodogradilište, od 1833. godine pa sve do kraja Prvog svjetskog rata bio je lazaret, karantena za pomorce koji su dolazili iz dalekih zemalja, a gdje su se liječili ili čekali da dobiju dopuštenje za ulazak u grad. Lazaret je 1927. godine pretvoren u izletište za djecu i građane da bi 1960-ih više-manje cijela uvala Martinšćica primila remontno brodogradilište »Viktor Lenac«. To je bio nastavak priče manjeg brodogradilišta koje je i ranije ondje djelovalo, te brodogradilišta »Lazarus« u kojem je radio i Viktor Lenac po kojem novo brodogradilište dobiva ime.

No, dotaknimo se prvo Martinšćice, koja također donosi nekoliko zanimljivosti, i smjestimo je u kontekst mjesta. Martinšćica se nalazi u neposrednoj blizini Draške doline, koja je jednom davno bila mjesto ulaska prema moru, prije no što je sama uvala Martinšćica nasipana. Vjerojatno je prilaz moru nekad bio na mjestu današnjeg ulaza u »Viktor Lenac«. S jedne strane Draške doline nalazi se brdo Solin, a s druge strane sv. Križ. Ponad Draške uvale nalazi se i jedna pretpovijesna gradina iz metalnog doba, opisat će Theodor de Canziani.

– Ova Draška dolina tijekom povijesti bila je često poplavljivana s dva potoka koja njome prolaze: potok Javor i drugi koji se nazivao samo »potok«. Oni su u vremenima sezone visoke vodnosti poplavljivali ovo mjesto koje je onda izgledalo kao malo jezero. Tu je i kotlina, kanjon, koji se tako zanimljivo kreće prema unutrašnjosti, a ponad Draške doline se nalazi i brdo koje je zapravo bilo kava, kamenolom. Tih starijih mjesta na kojima se vadio kamen ima više na obali u Žurkovu, na Pećinama pa sve do Preluka, gdje se vadio kamen koji je služio za nasipavanje. U 19. stoljeću taj se kamen klesao u velike blokove te je njime dovršen riječki lukobran, Molo longo. Taj kamen korišten je i na drugim mjestima, a jedno od njih je i nekadašnji lazaret sv. Franje, govori de Canziani.

Što smo sve vidjeli tijekom obilaska / Foto Marko GRACIN

Adamićevo blago

Na mjestu današnjeg parkirališta nasuprot ulaza u remontno brodogradilište »Viktor Lenac«, nalazilo se nekoliko velikih zgrada, a koje su ondje bile sve do 1940-ih. Jedna od njih je bila i velika pilana obitelji Vilhar. Oni su podrijetlom bili Slovenci, ali su imigrirali u Gorski kotar, Fužine, te pokrenuli veliki drvni biznis, u Rijeci i na Sušaku krajem 19. stoljeća.

– Jedna od njihovih velebnih kuća nalazi se i danas kraj Građevinske škole u Rijeci, a ovdje, na parkiralištu bila je velika trokatnica koja je u potpunosti razrušena 1945. godine. Uz nju se nalazio mlin, kao i pilana. Istaknimo i stube braće Pavlinić, znane i kao Bobovo, koje s Podvežice vode prema Martinšćici. Pored njih se i danas nalazi kafić, a nekad je ondje bila gostionica »Čabrijanka« koju je vodila Marija Čabrijan, nudeći izvrsnu hranu i okrjepu. Pored se nalazila mala mesnica te zgrade koje su danas nestale, a izgradila ih je obitelj Adamić, reći će de Canziani. Obitelj Adamić kupila je veći dio zemljišta Martinšćice u 19. stoljeću te 1823. godine počela s obnavljanjem kapelice koja se ondje nalazila. Kapelica je bila posvećena sv. Martinu, a po njoj i cijela uvala nosi ime Martinšćica. Kapelica je bila vrlo stara i u ruševnom stanju kada ju je odlučila obnoviti obitelj Adamić, točnije Simone Adamich, otac Andrea Lodovica Adamicha. Za restauraciju te kapelice vezana je jedna legenda koja kaže da su pri obnovi kapelice Adamići našli blago koje su zatajili.

Martinšćica

– Simone Adamich optužen je da je našao blago, a na koje nije platio porez državi pa su ga zbog toga zatvorili u bakarski kaštel. Da je on zatajio to blago zakleli su se mnogi, od njegovih slugu, kuhara, kočijaša, spremačice, pa do oficira i drugih, predstavnici svih slojeva društva. Trebali su mu i suditi zbog toga, no njegov sin Andrea Lodovico dobio je ni manje ni više audijenciju kod cara, kao utjecajan čovjek trgovac i utjecajni mason. Carevom intervencijom Simone Adamich je oslobođen te je trebao dobiti zadovoljštinu za ukaljanu čast. No, to mu nije bilo dovoljno te je pri gradnji svoje velebne palače kod današnje OŠ »Nikola Tesla« na Fiumari odlučio postaviti stupiće s glavama onih koji su se krivo zakleli protiv njega. Stupići su bili tako postavljeni da konji vrše nuždu po njima, a kao osveta spomenutim krivokletnicima. Kasnije je te stupiće u svoju vilu uzeo Giovanni de Ciotta, unuk Andreje Lodovica Adamicha. Ta vila još uvijek postoji u stražnjem dijelu rafinerije nafte, spuštajući se iz smjera sjedišta Novog lista prema rafineriji. Stupići su potom premještani u Villu Margheritu, arhiv i muzej međuratne Rijeke (nekadašnju vilu nadvojvode Josipa Habsburškog) da bi završili šezdesetih godina 20. stoljeća u novoformiranom lapidariju u parku Guvernerove palače za što se pobrinula Radmila Matejčić kojoj upravo slavimo stoti rođendan, opisuje naš vodič.

Upravna zgrada lazareta sv. Franje / Snimio Marko GRACIN

Lazaret sv. Franje

Nakon digresije vraćamo se na temu lazareta sv. Franje koji je u Martinšćici otvoren u prvoj polovici 19. stoljeća. Na zidu koji odjeljuje »Viktor Lenac«, a pored autobusne stanice, još uvijek je vidljiva ploča s natpisom o lazaretu, no slova su uglavnom izblijedila i onaj tko ne zna o čemu se radi teško će pročitati napisano. Od lazareta prema Rijeci izgrađena je cesta Maria Dorothea koja je dobila ime po Mariji Dorotheji od Wurtemberga, supruzi mađarskog palatina Josipa Habsburškog. Cesta je u to vrijeme bila makadam, a vodila je od Martinšćice do dijela Rijeke koji danas zovemo Piramida. Piramida je dobila ime upravo po piramidi koja je ondje postavljena kako bi označila neke važne prometnice, među njima i Mariju Dorotheju.

– Riječki mađarski guverner Ferenc Urmenyi dao je izgraditi cestu i novu karantensku luku, lazaret Sv. Franje. Stara je karantenska luka, koja se nalazila na prostoru iznad današnjeg glavnog riječkog željezničkog kolodvora, postala preblizu gradu, kako se Rijeka širila u 18. i početkom 19. stoljeća. Govoreći o povijesti riječkih karantenskih luka, Lazaret sv. Karla Boromejskog otvoren je 1722. godine, da bi 1812. godine bio preseljen u Kraljevicu. Dvije godine potom vraćen je u Rijeku, a zatim 1816. godine zatvoren, kako smo rekli, jer je bio preblizu gradu. Tada se radi nacrt, a 1825. godine država od Andreje Lodovica Adamicha otkupljuje posjed Martinšćicu kako bi gradila novi lazaret sv. Franje, opisat će Theodor de Canziani.

Za ulazak u »Viktor Lenac« potrebno je, naravno, posebno dopuštenje Uprave brodogradilišta, a koje je za ovu priliku i šezdesetak zainteresiranih organizirao MO Podmurvice u suradnji s Theodorom de Canzianijem. To je ujedno bilo, ako se ne varamo, i prvi put da su građani na ovaj način mogli obići »Viktor Lenac«. Na zidu koji dijeli brodogradilište od ceste i s unutrašnje strane ploča svjedoči o lazaretu koji se ondje nalazio više od 80 godina. Slova su na unutrašnjoj ploči i očuvanija i jasno ističu: Lazzaretto San Francesco – Lazaret sv. Franje. Lazaret je za obranu od bolesti, kolere i drugih dao sagraditi car Franjo, no najveće su zasluge za gradnju ipak pripale drugom Franji, guverneru Ferencu Urmenyiju pa je odabir imena bio logičan. Urmenyi se neobično ponosio gradnjom lazareta u Martinšćici vjerojatno ga smatravši vrhuncem svoje guvernerske karijere, što je utjecalo da na njegovu velebnom portretu uz bistu cara te jedrenjak stoji i nacrt lazareta sv. Franje.

Tijekom šetnje naišli smo i na potok / Foto Marko Gracin

Mala palača

U lazaretu su se liječili oboljeli od kolere, a od 1888. godine i drugih bolesti, te po potrebi ostajali od dvadeset do četrdeset dana u izolaciji. Lazaret je imao svoje medicinsko osoblje, kuhinju, menzu praonice te prostorije u kojima su se raskuživali tkanine, pisma i novac na vatri odnosno na dimu. Također, imao je i različite prostorije za raskuživanje roba, kako vodeno, tako i suho, a konstantno ga je čuvalo 28 vojnika u svojim prostorima uz oružarnicu i barutanu. Oni koji bi preminuli u lazaretu sahranjivani su uza zid koji je dijelio lazaret i cestu. Lijevo od ulaza u lazaret, danas »Lenac«, nalazi se, kako kaže De Canziani, mala palača, jedno od ponajboljih očuvanih bidermajerskih ostvarenja u Rijeci, a koja je služila kao upravna zgrada lazareta.

– Da ne znamo o čemu se zapravo radi, zahvaljujući parku ispred zgrade, moglo bi ju se promatrati kao dvorac s perivojem. Ona svojom nobilnošću i odmjerenim klasicističkim elementima arhitekture dokazuje kako se projektu lazareta dalo veliko značenje. Perivoj danas iz razumljivih razloga nije u svom najvećem sjaju, a nema više ni kapelice sv. Franje koja se nalazila u središtu perivoja okruženog krilima paviljona sa svih triju strana. Bila je vrlo slična onoj sv. Ivana Nepomuka koju gradi Simone Adamich, od koje su danas ostali nedavno obnovljeni stupovi i kupola kod hotela Continental, ali kojoj je nedavno ipak vraćen križ na kupolu kako bi se sačuvalo sjećanje na njezinu prvotnu namjenu, opisat će De Canziani. Kapelica u lazaretu sv. Franje stradala je u Drugom svjetskom ratu, kada su nacisti, povlačeći se iz Rijeke, detonirali eksploziv kako bi uništili cestu. Nakon Drugog svjetskog rata nove je vlasti nisu htjele popravljati i ona je bila u ruševnom stanju sve dok vežički župnik Adam Muchtin nije zatražio da iskoristi rasuti kameni materijal kapelice te ga ja upotrijebio kako bi popločio veći dio poda vežičke crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa. Vrijedi napomenuti i da je crkvu sv. Terezije od Djeteta Isusa, Muchtin gradio svojim rukama, prikupljajući materijal od onih koji su ga htjeli donirati i tako izgradio tu bogomolju na Vežici, koja je tada većim dijelom bila neizgrađena.

Od ljetovališta do brodogradilišta

– Ako se dogodi da su klupe u vežičkoj crkvi zbog nekog razloga uklonjene ili razmaknute, tada vidimo o kako je kvalitetnom radu i kamenu riječ, o našoj podnoj Sikstini, kaže naš vodič. Vraćajući se na lazaret, on je propašću Austro-Ugarske Monarhije 1918. prestao postojati, iako su njegovi paviljoni još jedno vrijeme djelovali kao bolnica. Deset godina kasnije, 1927. godine poznati hrvatski književnik Viktor Car-Emin, kao član organizacije »Jadranska straža«, pretvara lazaret u ljetovalište za svu djecu te organizacije u Kraljevini Jugoslaviji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ljetovalište postaje vojna luka, o čemu svjedoče i dvije potopljene njemačke teglenice u moru ispred »Lenca«, a da bi nakon rata ovaj prostor opet postao izletište koje su pohađali mnogi Sušačani i Riječani, a u kojem su se organizirali i piknici i plesovi, začinjala mnoga prijateljstva, ljubavi i brakovi o čemu su nam mogli posvjedočiti neki prisutni šetači. Godine 1962. i to izletište se gasi i ustupa mjesto brodogradilištu. No, već je ranije na dijelu Martinšćice bližem Rijeci bio jedan mali škver, kasnije zvan škver Turina prema njegovu vlasniku s početka 20. stoljeća, ali koji je ondje djelovao puno ranije no što je došao lazaret zatičući ga ondje na starim kartama. U tom su se brodogradilištu popravljali jedrenjaci, drveni brodovi, a od njega su danas sačuvane zgrade koje su imale različite neindustrijske namjene, a koje su izgrađene u kasnom 18. stoljeću odnosno početkom 19. stoljeća. One i danas svjedoče jedno starije doba.

Na zidu je još uvijek vidljiva ploča s natpisom o lazaretu / Snimio Marko GRACIN

– Sve se mijenja, ali neke stvari ipak ostaju iste. Ove kuće od svoje su gradnje ostale ovdje te ih možemo vidjeti na dostupnim starijim fotografijama s kraja 1930-ih. Ovaj mali dio uvale kao škver svjedoči o našoj pomorskoj tradiciji, dok su kuće još jedan svjedok o raznolikosti poslova Andreje Lodovica Adamicha, budući da su one bile u njegovu vlasništvu. Imaju jako zanimljivu arhitekturu koja nažalost nije valorizirana poput one u centru grada, ali ipak govori o tradiciji ovoga mjesta. Pored kuća s početka 19. stoljeća vidimo jednu noviju koju je 1930-ih izgradio Milan Turina kada je brodogradilište uzeo pod svoje, govori De Canziani. Taj mali dio uvale nekad je imao i velike armirane betonske stupove koji su služili za prijevoz olovne rudače koja se na tom mjestu iskrcavala, a preko žičare odvožena je uzbrdo u ljevaonicu olova Vulkan. Ta je olovna rudača i razlog zašto se okretište na Pećinama naziva Plumbum.

Na kraju, naš vodič zaključit će kako je uvala Martinšćica s različitim svojim namjenama imala veliko značenje u povijesti Sušaka i Rijeke, pa i cijelog ovoga dijela Jadrana. Ona bilježi povijest jednoga mjesta i mijene koje su se u njemu dogodile.

– Na jednoj predivnoj staroj fotografiji vidimo brodogradilište, brodove koji se grade, a ponad njega cestu i željeznički nasip po kojem putuje parna lokomotiva. Fotografija je snimljena 1930-ih godina i sve izgleda kao u nekakvom »velikom« svijetu gdje se stvari brzo događaju. A onda lokomotiva prođe i mi smo u maloj lučici, malom brodogradilištu i malom Sušaku i Rijeci koji i danas stoje potiho, ali snažno, na našemu Jadranu, zaključit će Theodor de Canziani.

Martinšćica