Mjesto radnje – Trg Matka Laginje 4, Kastav. Pogled uperen u kastavsku Gradsku ložu, a malo ispred nje, s lijeve strane – šareni prostor. Konkretnije, atelje Saše Jantoleka, glavnog protagonista naše priče.
Slika prva, prekidamo ga u radu, u njegovoj omiljenoj situaciji, s olovkom u ruci i mislima uronjenim duboko u papir pred sobom.

Slika druga, osmijeh na licu, srdačan pozdrav, upoznavanje i razgledavanje izložbenog prostora, brojnih umjetničkih radova, slika, crteža, skica, ilustracija, skulpturi, figurica… Inače, prostor ispred Volte novi je izložbeni prostor, a Jantolek se ovamo smjestio prije otprilike dva mjeseca, nakon preseljenja iz ateljea Lokvina. Sada je na vidljivijem mjestu prolaznicima, zbog čega se posebno raduje. Započinjemo razgovor o svemu i svačemu i polako otkrivamo lik i djelo Saše Jantoleka.

Stoga, bio bi red da kažemo nešto više o njemu, pa za početak, reći ćemo da se radi o jednom skromnom i sasvim običnom čovjeku, suprugu i ocu dvojice dječaka od 3 i 5 godina, a opet, o umjetniku vrlo neobičnih i zanimljivih priča. Saša Jantolek rođen je 24. siječnja 1968. godine u Rijeci, bavi se umjetnošću i zasigurno ga možemo nazvati umjetnikom, iako će za sebe skromno reći da se tako ne doživljava.

Njegovo umjetničko djelovanje i rad obuhvaća crtež i ilustraciju, slike, lutke i strip, različite instalacije, pusteve, odnosno pokladne lutke. Možemo reći da je njegov umjetnički izraz integracija slikarstva i kiparstva, umjetnosti i zanata, jednostavnosti i kompleksnosti, poetičnosti i groteske, dječjeg i odraslog. Kontradikcija je ono što liku podaruje krepčinu i reljef, rekao bi Vladan Desnica. Jantolek često izrađuje ilustracije za slikovnice, poput onih za »Đžekijeve priče« ili »Piširiši«, a trenutno je aktualna slikovnica »Barbajol« koju priprema u suradnji s Marinom Alvirom.

Saša Jantolek
Foto Marko Gracin

Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, primjerice 1. nagrade i posebnog priznanja na međunarodnom slikarskom natječaju »Mandrać« u Voloskom. Samostalno ili skupno izlagao je barem 50 puta, i u Hrvatskoj, i u inozemstvu, a član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke i Istre, Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Sasvim običan posao

Razgovor smo započeli tako što nam je Saša Jantolek otkrio kako izgleda jedan njegov uobičajeni radni dan i koliko vremena dnevno provodi u svome ateljeu

– Dižem se u 6 sati ujutro, radim od 7 pa sve do 15 sati. Živim u Opatiji, potom najčešće odlazim prema Matuljima gdje imam garažu, kako bih obrađivao drvo, a zatim se selim u svoj atelje u Kastvu gdje crtam i slikam i iččekujem potencijalne posjetitelje. Nadam se da provodim dosta vremena u ateljeu, premda bih uvijek mogao više. Želim što je to moguće više biti u ateljeu, raditi što više mogu. Mislim da je to bitno jer na taj način čovjeku dolaze razne ideje, uvijek se nešto događa, uvijek nešto stvaraš, ispričao nam je.

– Pa to zvuči kao pravi uredski posao, disciplinirano i jasno određeno, primjetismo u šali.

– Bome, moram si još nabavit kartelu koju ću cvikati po dolasku i odlasku na posao pa će stvarno izgledati kao pravi pristojan uredski posao, od 8 do 16, odgovorio nam je kroz smijeh.

Nastavili smo razgovor u smijeru njegova rada, želeći pritom otkriti koji motivi i tematike prevladavaju u njegovim umjetničkim djelima, koje tehnike i materijale koristi, preferira li određene boje nad ostalima.

– U mojim djelima nekako prevladavaju teme i motivi Mediterana. To su pretežito morske teme, ribe, barke, ljudi kao motivi. Neke jednostavne, a dinamične radnje poput plivanja, skakanja u more, sunčanja. Također, često prikazujem zavičajne teme, one koje se dotiču Kastva i Primorja općenito. Teško mi je nešto posebno izdvojiti.

Sve zavisi od raspoloženja, trenutka ili situacije u kojoj se nalazim. Često u prirodi pronađem neki oblik, neki odbačeni komad nečega, komadić drva ili žice i u tom trenutku u njemu vidim potencijal kojeg možda drugi ne vide, javi se ideja što učiniti i tako započinje stvaralački proces. Eto, o tome ovisi kako će moje djelo izgledati, odnosno koje teme i motivi će prevladati kao dominantni.

Od materijala nekako prevladava drvo, a od tehnika akvarel i u manjoj mjeri akril. Iako tu su kombinirane tehnike i raznovrsni materijali, a što se boja tiče, ne postoji neka koju više preferiram od drugih. Kao što vidite oko vas, prisutne su različite boje, sve pršti od šarenih boja i neobičnih oblika, rekao nam je veselo.

Pokladne lutke

Jantolek izrađuje i pusteve, odnosno pokladne lutke, sudjelovao je u organizaciji brojnih festivala vezanih uz pust, ali priznao nam je da ne sudjeluje u povorkama i da ga mašakano ludilo ne obuzima previše.

– Puno sam puta radio pokladne lutke, organizirao sam festivale vezane uz pust, a oni su se održavali pretežito u Opatiji. Aktivno sam sudjelovao i radio na projektu »Art pust«, a ideja projekta bila je da svatko napravi i donese izložiti svog pusta za vrijeme trajanja festivala. Žiri ih je onda ocjenjivao, a uz to sam i fotografirao pusteve različitih pustnih odbora – od Kastva do Svete Jelene u Mošćenicama. Svaki odbor ima svoju priču, zanimljivo je promatrati sve te pusteve. Drugačije izgleda pust iz primjerice Kastva ili onaj iz Lovrana.

Osim izrade pusteva, izrađivao sam i lutke za Gradsko kazalište lutaka – Rijeka, surađivao i sudjelovao u osmišljavanju pojedinih scenografija za dječje predstave.

Upitasmo ga koliko se dugo bavi umjetnošću i je li ona oduvijek bila njegov prvi izbor. Odgovor koji smo dobili uistinu je interesantan, umjetnik Jantolek nekada davno bio je i poštar!

– Umjetničkim radom bavim se već dugo. U ranim dvadesetim godinama počeo sam koketirati sa stripom, nešto je čak bilo objavljeno u Ljubljani. Međutim, nikada to nije bio primarni posao, nego nekakva vrsta hobija. Tako da, nisam školovani umjetnik, već samouk. U životu sam se bavio stvarno svačim, radio svakakve poslove.

Primjerice dugo vremena sam radio kao poštar. Prije 13 ili 14 godina sam se u potpunosti posvetio umjetničkom radu i jako sam sretan zbog toga, priznao nam je.
Naše iduće pitanje bio je logični slijed, odnosno reakcija na saznanje o radu u pošti. Pitali smo ga kako se odlučio pisma zamijeniti slikarskim, crtačkim priborom i drugim alatima i je li lakše dijeliti pisma, ili svoju intimu i imaginaciju s drugima.

– Kako sam odlučio biti poštar, to je bolje pitanje, izustio je kroz smijeh i nastavio:

– Ne znam, silom prilika sam postao poštar. Radio sam svugdje, činilo se kao da jedini u svojem društvu dobivam poslove, a jedino ja nisam htio raditi, našalio se Jantolek.
– Naravno da je teže dijeliti pisma ili bilo što drugo raditi. Često ljudima iskreno priznam – sve osim ovoga što radim bio bi potpuni promašaj, zaključio je.

I umjetnici su ljudi

U drugom djelu našeg razgovora, dotakli smo se ukratko filozofskih promišljanja o umjetnosti, o njenoj svrsi i poruci, o društvenoj ulozi i statusu, odnosno položaju umjetnika i umjetnosti u društvu općenito, pa tako i u hrvatskom društvu. Česte asocijacije nas laika na spomen umjetnika slikara jesu one koje se vežu uz pojam alternativnosti, ekscentičnosti, mističnosti, otkačenosti. Pitali smo Sašu Jantoleka jesu li umjetnici neshvaćeni i doživljava li se možda neshvaćenim u društvu.

– Ne znam smatram li se uopće umjetnikom, priznao nam je skromno.

– Ja gledam svoj rad kao svaki drugi posao, s tom razlikom da je taj posao, nasreću, posao kojeg volim i obožavam raditi. Ne gledam jesam li teže ili lakše prihvaćen u društvu, jesam li shvaćen ili neshvaćen. Naravno da je lijepo kada netko prepoznaje tvoj rad i trud kao nešto vrijedno, ali to što radim, to sam naprosto ja.

Taj odnos proizlazi iz čiste ljubavi, to je ono što mi ide, u čemu sam dobar i u čemu je mašta stalno prisutna. To volim, u tome sam se pronašao i kroz to se ostvarujem, rekao je.
Što se tiče umjetnosti, njene svrhe i poruke njenim konzumentima, zanimalo nas je treba li umjetnost izazvati u čovjeku određenu emociju, poput divljenja, šoka, zgražanja, smijeha, tuge ili je dovoljno da nas ona potaknute na razmišljanje. Pitali smo Jantoleka razmišlja li unaprijed u svojoj glavi o toj svrsi umjetnosti i o budućim reakcijama publike.

– Razmišljam o tome kako ću ja osobno napraviti neko djelo i razmišljam o tome da zadovoljim sebe i svoje potrebe. Ne razmišljam o reakcijama drugih, samo želim ono što sam zamislio u glavi realizirati na najbolji mogući način. Kad krenem s nekom slikom, prva mi ne valja, drugu bacim, treća mi ne valja, dođe pedeset i treći pokušaj i onda kažem »to je – to«, ja sam sebe zadovoljio, u meni je izazvalo neku emociju, dogodilo se po putu nekakvo promišljanje. Budem bogatiji za jedno novo iskustvo i nove spoznaje.

Jako me veseli kada to netko drugi primjeti, ali to ne može biti primaran cilj umjetnosti – unaprijed razmišljati o emocijama i reakcijama drugih. Iako priznajem, volim čuti kritike i reakcije djece jer ona su moji najveći kritičari. »Barba znate, tu niste nacrtali uho«, znala su mi djeca prići i priznati. Opa, vidio je ono što drugi rijetko primjećuju, pomislio bih u sebi. Ili mi kažu – »Bljak to ne valja«. Djeca su iskrena i nemaju maski i filtera, konstatirao je Jantolek.

Bliži ljudima

Porazgovarali smo o statusu i položaju umjetnosti i umjetnika u društvu, a Saša nam je otkrio i što on vidi kao glavni problem po pitanju umjetnosti i umjetnika u našoj zajednici.

– Ja vam mogu reći ono što vidim iz mog svakodnevnog i vlastitog iskustva. Svi moji radovi su javno izloženi i dostupni i ja bih najviše od svega volio da ljudi bez straha dolaze u atelje. Ljudima je atelje nepoznato mjesto, teško ulaze unutra, a ući će u bilo koju trgovinu cipela ili bilo čega bez problema. Atelje ljudima još uvijek predstavlja enigmu, svojevrsni upitnik iznad glave zbog kojeg ljudi ne znaju kako postupati i ponašati se u kontaktu s njime.

A ja bih volio da ljudi samo uđu, gledaju i izlaze, imaju bilo kakav kontakt s nama i da možemo više komunicirati. Ne znam je li to vani bolje razrađeno, no ovdje ljudi jednostavno ne znaju što s ateljeima i izložbama. To trenutno vidim kao najveći problem za nas umjetnike u Hrvatskoj.

Kada smo ga upitali što misli zbog čega je to tako i može li se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj odgovorio je:

– Umjetnost je premalo zastupljena u javnom diskursu, možda su i loše politike dijelom odgovorne za to. Čini mi se kao da smo na zadnjem mjestu društvene ljestvice, izbačeni negdje sa strane. Ljudi nemaju prilike dolaziti u kontakt s umjetnošću, dolazili bi oni, ali potrebno ih je malo bolje educirati. Ljudi ne znaju hoće li ući u atelje, kolebaju se pred ulazom, razmišljaju trebaju li platiti štogod, trebaju li što kupiti kad uđu unutra.

Važno je ljudima reći da mogu slobodno samo ući, vidjeti što se novo napravilo i ponovno izići na ulicu. Netko treba ateljee više približiti ljudima, a to ne može ovisiti samo o nama umjetnicima. Mi imamo prostor i radimo, ali netko treba i ukazati na naš rad. A može li se živjeti od umjetnosti – može, ali da nije jednostavno – nije. Ja živim od toga, no to je posao koji iziskuje puno truda. Dakle, može se živjeti, ali je teško. Doduše svi danas teško žive pa tako i mi. Nije lako preživjeti samo od svoje glave i ruku. Treba se konstantno raditi, truditi i biti posvećen tome.

Suradnja s Marinadom

Razgovor smo završili u nešto lagodnijem tonu. Saša Jantolek nam je otkrio neke od svojih budućih planova i poručio mladima neka ne odustaju od svojih snova.

– Trenutno se najviše radujem slikovnici »Barbajol«. Slikovnica će vjerojatno izaći u devetom mjesecu, ali ne mogu tvrditi da će se to sigurno tad dogoditi. Radio sam slikovnicu u suradnji s momcima iz benda Marinada, s Marinom Alvirom koji je napisao tekst slikovnice i na temelju toga napravio glazbu, a ja sam ilustrirao tekst.

Slikovnica se sastoji od 12 pjesama i jednako toliko ilustracija. Što se izložbi tiče, korona ih je značajno usporila, mislim da ću izlagati zajedno s kolegama u Puli, no vidjet ćemo. Mladi neka rade bez straha, uživaju u tome što rade, a ljudi neka nas dolaze posjećivati. Moj atelje u Kastvu željno očekuje posjetitelje, poručio je Saša Jantolek, a mi smo još dugo promišljali o onome što smo čuli, vidjeli i doživjeli, do nekog idućeg susreta.