Na Groblju Drenova danas je sahranjen Nenad Bunjac. Jedan od onih koje se jako teško može definirati unutar bilo koje profesije jer bio je strašno zainteresiran za čitav niz djelatnosti koje čine punoću jednog društva.

Dominantno, Nenad je bio novinar. Dobar, zanimljivi i totalno drugačiji od drugih tako da ga se i unutar te profesije teško može opisati klasičnim rječnikom.

Rođen u Mostaru prije 53 godine, u novinarske je vode ušao u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća i to kao vrlo… ma slobodno možemo reći neobični kolumnist.

U sintaksi, jeziku, neobičnom slaganju pojmova i poruka. Došao je u Novi list gdje je, uz čuđenje dominantnog dijela redakcije, naišao na odličan prijem kod Veljka Vičevića, vjerojatno najznačajnijeg novinskog urednika kojeg je Rijeka ikad dala.

Uz ohrabrivanje u iskazivanju osebujne nutrine i jednakog takvog sustava vrijednosti, Bunjac je u Veljku pronašao i mentora i prijatelja tako da je vrlo brzo kolumnama osvojio nacionalni prostor.

Na žalost prerana smrt Veljka Vičevića, 1997. godine, i kod Bunjca je ostavila traga. Radio je kasnije za mnoge portale, pa tako i Index primjerice, radio je u svojim stalnim naporima da istraživačkim novinarstvom popravi svijet oko sebe i u Feralu, no prostor i ljude koje je osvajao svojim mislima kao kolumnist Novog lista nije se moglo ponoviti.

Od Nenada se biranim riječima oprostio njegov kolega sa studija psihologije, danas pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, istaknuvši uz sve vrline i njegovu neukrotivu želju za novim spoznajama.

Jer Bunjcu baš ništa nije bilo strano – od “banalnog” nogometa s kojim se u mladosti bavio, do vrlo zapetljanih labirinata filozofsko-psihološkog oslikavanja ljudske prirode.

I sama sahrana na kojoj su se okupili Nenadovi prijatelji i znanci, neutješna životna partnerica Anja Rumac, rodbina te mama i brat Branimir Bunjac, bivši saborski zastupnik, koji je, kad su sahrane u pitanju, održao atipično sadržajni, dugi pa i politični govor.

Koliko god da se Nenada Bunjca nikad ne bi moglo definirati ni jednom politikom.

Uostalom, bio je dragovoljac domovinskog rata u Gospiću ranjen već prvih jesenskih dana 1991. godine tako da je sahranjen uz počasne vojne plotune, ali bio je to i Nenad kojem su prijatelji na kraju sahrane, što je u želji odgađanja neminovnog potrajala neuobičajeno dugo, otpjevali i – Bellu Ciao.

Nenad Bunjac, Drenova, polje 14. A grad u koji je bio toliko strasno uronjen, siromašniji za jednog od onih kojem je uvijek istinski bilo stalo. Do sadržajne, plemenite, bolje Rijeke.