Riječka tvrtka Anić&Vidaković već je skoro puna tri desetljeća na tržištu, ne samo Hrvatske nego i velikog broja europskih država. S njezinim proizvodima u dodir su došli mnogi, slobodno bi se ta brojka mogla definirati zbrojem od oko pola milijuna ljudi, a opet na formalnom, standardnom medijskom i marketinškom tržištu skoro ju je nemoguće pronaći.

Kako ističu vlasnici, iskusni gospodarstvenici u pedesetim godinama života koji su je hrabro utemeljili odmah nakon rata, dio krivice, ako se uopće tim terminom može pa i treba definirati taj status, je u tome da su uvijek bili orijentirani direktno na svoje korisnike, na ljude, kako je pokazalo i sve vrijeme njihovog postojanja, koji su bez ikakvih »reklama« prepoznavali kvalitetu njihovog rada. I uvijek tražili još. Iako dakle dokazano i više nego uspješni, Anić & Vidaković nisu za svoj rad dobili priznanja nikakvih komora, pa ni onih kojima pripadaju, strukovnih udruženja, nikakve zlatne igle, kune ili strune, ali jesu ono najvrjednije – povjerenje i odanost kupaca.

Megaset, bez pauze

Prco, daj mi G!

Kratka stanka, hvat na gitari, da bi odmah krenule i note godinama poznatog hita. Robi je pak, nakon što mu je Prco dao G, u svom prepoznatljivom stilu krenuo sa stihovima. Prepuni, kultni restoran uzvratio je istom mjerom i zajedno s njima, bez prestanka, dulje od sat vremena neumorno pjevao. Poznatim stilom koji sa svakom pjesmom ide do prvog refrena, da bi se odmah, bez prelaza, nastavilo s novim hitom. U jednom megasetu, bez pauze, izvelo bi se i do pedeset pjesama! Što bi u nekim standardiziranim koncertnim nastupima značilo – dva cjelovečerenja koncerta. Ali kad su u pitanju Ekstra Robi i Prco, to je tek jedan set, jedna »pauza« kojih tijekom njihovog cjelovečernjeg nastupa bude nekoliko.

Prco, daj mi G!

Da, pomalo nejasni uvod. Tko je ta tvrtka Anić & Vidaković, kakve oni veze imaju s jednom od najvećih glazbeno-zabavljačkih atrakcija Hrvatske, riječkim bendom Robi i Prco? Slobodno možete provesti sate »guglajući«, ali teško ćete doći do odgovora. Tko je Nenad Vidaković? OK, s Robertom Anićem priča je nešto lakša jer je on pod svojim imenom radio kao radijski voditelj te kao voditelji brojnih priredbi modno-glazbenog sadržaja, no tko je Prco? Iako je riječ o rasnom glazbeniku koji je primjerice i u HNK-u Ivana pl. Zajca prikupio 35 godina staža, da je to po osobnoj iskaznici Nenad Vidaković – uistinu je malo kome poznato.

– Da, u pravu ste, ja sam vam jednostavno Prco. I jako me malo tko zove mojim punim i pravim imenom. I sam se iznenadim kad me netko imenuje – Nenadom. Sav sam se dao u taj naš glazbeni projekt Robi i Prco, što eto traje već skoro punih trideset godina, da je moj pravi identitet zapravo – Prco. S druge strane, na samom početku karijere benda, na neki smo si način obećali da nikad nećemo koristiti nikakve medijsko-marketinške trikove i pritiske kako bismo došli do publike. Ili jesmo ili nismo! I bili smo u pravu jer unatoč tome što nas u tom smislu ima samo na društvenim mrežama, i to na način da naš nastup oglašavaju organizatori, nikad mi sami, posla nam ne nedostaje. Štoviše, kako prolazi vrijeme, ima ga sve više, pojašnjava nam Prco, »nepoznat« i kao Nenad Vidaković.

Gdje je nestao »extra«?

Sastali smo se, u riječkom Tapasu gdje redovito nastupaju, kako bismo sebi i čitateljim približili tajnu fenomena dua Robi i Prco, nekad definiranog i kao Extra Robi i Prco. Riječ je o glazbenicima koji ove godine obilježavaju trideset godina neprekidnog djelovanja, dok će središnji događaj rođendanske godine biti 6. listopada, kad je 1995. godine počeo njihov glazbeni put.

I ne, neće ga obilježiti ni u kakvim »arenama«, dogodit će se ta značajna fešta na Beli pundejak, i to na otvorenom, na kastavskoj Lokvini. Baš onako kako čitavo vrijeme i postoje.

– Ma mi smo naprosto ljudi koji obožavaju glazbu, koji uživaju svirati i pjevati, a da nam je pritom jako, ma najjače stalo da svima koji nas slušaju bude jednako toliko dobro. Mi smo ljudi koji silno vole ljude i ne bismo mogli uživati u svirci, a da to isto ne osjetimo i kod publike. Da, zna nas se ponekad, pomalo omalovažavajuće, definirati kao »gažere«, kao »cover« band koji nema svojih vlastitih pjesama, pa je zbog toga kao manje vrijedan. Ali to je nama jasno od početka, od samog nastanka i ne smeta nam. Nikad nismo imali ambiciju stvarati autorske pjesme jer je to jedan silno komplicirani sustav u kojem, koliko god bili dobri, niste do kraja gospodari svoje sudbine, tako da smo se okrenuli – zabavi. Silno nam je bilo stalo da ljudima pružimo zabavu i opuštanje, vrijeme u kojem će se dobro osjećati. Krenuli smo svojim putem, kako se pokazalo, sve ovo vrijeme taj put je slijedilo golemo mnoštvo ljudi koji su došli na naše koncerte, pojašnjava nam Robi – prestat ćemo ih titulirati njihovim punim imenima i prezimenima jer nam se čini da tako samo zbunjujemo čitatelje – davne dane, vrijeme nastanka legende, dua Robi i Prco.

I jesu, istinska su legenda jer su u tri desetljeća sagradili takav imidž da su, iako im je to uvijek bolno i teško činiti, samo ovog prosinca odbili – 60 nastupa!!! Da, dobro ste pročitali, toliko su dugo unaprijed bili bukirani za lanjski prosinac da svi pozivi koji su im stizali nakon ljeta više nisu mogli pronaći slobodno mjesto u njihovom kalendaru. Uostalom, i ne treba se čuditi – pa ima li ikog među nama tko nije bio na nekoj sindikalnoj, na svadbi, rođendanu, rođenju, krštenju, ljetnoj fešti ili onima koje su se održavale na skijalištima susjednih država, tradicijskim svetkovinama poput Bele nedeje, Matejne, Bartuje, Petrove, Ivanje, maškaranih zabava, velikih nastupa nogometne reprezentacije… a da pritom na pozornici nisu bilo oni, jedna gitara i dva vokala, Robi i Prco? Teško je povjerovati da se na takvo pitanje može dobiti negativan odgovor. Pa čemu je onda tajna tolike privlačnosti te super bazične glazbene postave?

– Nema tajne, odnosno tajna je, kako se čini, u nama. Mada, to baš i nije nekakva tajna. Mi naprosto volimo ljude i uvijek smo spremni prilagoditi se trenutku. U našoj pjesmarici, a ona se nalazi u našim glavama i Prcovim rukama, je nekoliko tisuća pjesama. Dominantno je riječ o domaćim skladbama, ali jako je bogat i repertoar globalnih uspješnica s engleskog, talijanskog, španjolskog govornog područja.

Spremni smo odgovoriti i na specifične prohtjeve, ali naše golemo iskustvo nas uči da je najbolje kad sami damo osnovni naglasak u kojem će se smjeru kretati fešta. Ono što nas i same pomalo zbunjuje, činjenica je da se naš osnovni repertoar koji je dakle star dvadesetak godina, odlično prihvaća kod svih dobnih skupina i danas.

Pravilo je, ne izuzetak, da vam na hitove Bijelog dugmeta ili Parnog valjka istovremeno reagiraju ljudi koji su bili mladi u vrijeme kad su ti hitovi nastali, kao i oni koji su se rodili daleko nakon njih. Dakako, da je naše »uho« u stalnom kontaktu sa scenom i da sve što se novo pojavi, a ljudi zavole, nađe i u našem repertoaru. No nekakvo je pravilo da većina pjesama koje su nekad postale hit, to i ostaju. Tome se i mi prilagođavamo, kako bilježimo i naša publika to – voli, pojašnjava nam Robi.

Presley i Clapton

I dok ih tako slušamo i gledamo te podsvijesno analiziramo dok prebiremo po osobnim uspomenama i feštama koje su oni učinili nezaboravnima, ne možemo pobjeći od određene zbunjenosti što tako savršeno dugo funkcioniraju dvije sobe koje su u osnovi – različite?! I ne, ne na način da je jedan lider, drugi poslušni sljedbenik, sasvim suprotno riječ je o dva snažna karaktera koji su k tome, za one koji se zanimaju za horoskop, rođeni u svega nekoliko dana razlike.

– Ostavimo li po strani naše karaktere, činjenica je da smo se inicijalno sasvim različito razvijali, da nam je glazbeni, modni i svaki drugi izričaj bio drugačiji. Ja sam primjerice u svijet glazbe krenuo kao srednjoškolac, s manje od 17 godina, i to kroz klasičnu rock postavu. Osnovao sam bio bend Furije s kojim smo 1984. nastupili na tada kultnoj Gitarijadi u Zaječaru gdje nam je pobjedu »za dlaku« odnio bend Dinar iz Banje Luke. Kao primjer ističem da su iduće, 1985. godine na toj istoj manifestaciji pobijedila naša, riječka Ogledala. Bili smo dobro prihvaćeni, uslijedio je nastup u Pazinu na Festivalu mladih, ali bend nije bio dugog vijeka. Kasnije sam prešao u Abraxas, u kazalište, radio na sam s brojnim drugim glazbenicima, različite žanrove, pa tako i s klapom Kastav, svirao sam na MiK-u. Mnogo toga i danas radim, ali moram priznati da su mi Robi i Prco baš legli, da nekako najviše volim upravo tu formu, taj neposredni kontakt s publikom, tu radost koju svojim nastupima činimo svima koji nas slušaju, objašnjava nam Prco.

I da, pa i stilski, on je uvijek imao dugu ili dužu kosu, frizuru bez frizure, jednostavnu, casual ili pomalo rockersku odjeću, dok Robi pazi da »svaka dlaka bude na svom mjestu«, da frizuru oblikuju gel i sve ostalo što treba, da o odjeći, posebno sakoima niti ne govorimo, baš elvisovski, onako kako se Kralj pripremao za nastupe u Las Vegasu. Duo Robi i Prco su na vizualnom, ali i planu osobnih glazbenih preferencija nešto kao spoj Elvisa Presleyja i Erica Claptona.

– Ja se, istina, nisam nikad kretao rockerskim vodama. Prco je Rijeka osamdesetih, njezina rockerska scena bila je njegovo prirodno okruženje. On je kasnije formiran kroz Putokaze, ja sam sve to nekako izbjegavao, tražio sam svoj estradni put. Pronašao sam ga u bendu Vamp koji je imao naglašeniji pop izričaj, imali smo dosta nastupa, pa tako i u zagrebačkom Kulušiću, a desetak naših autorskih pjesama uglavnom su djelo Roberta Pilepića, kasnije suradnika Olivera, Tonija Cetinskog ili Alena Vitasovića. U slučaju Vampa bila je riječ o skupu vrsnih glazbenika od kojih neki i danas uspješno brode glazbenom scenom. Uostalom 1988. godine osvojili smo Demo X Radio Zagreba, godinu prije to je uspjelo Psihomodo popu, bilo je dakle tu potencijala i kvalitete, ali trajalo je dok je trajalo, jasan je Robi.

Nikad ispod standarda

Prolazilo je vrijeme, a dva velika glazbena »nerva« kao da su čekala da se poklope vrijeme i događaju u kojima će zajednički krenuti u osvajanje hrvatskog glazbenog neba.

– Spojili smo se 1995. godine, a ono što nas oduvijek povezuje je stav da želimo živjeti u svakom pa i ekonomsko-egzistencijalnom pogledu od onog što najviše volimo. Od glazbe koju ćemo tretirati na jednaki takav, voljeni način. Da, ja više naginjem agresivnijem zvuku koji karakterizira Elvisove pjesme i silno volim komunicirati s publikom. Prco je u vodama nekadašnjeg pop izričaja, jako recimo voli Indexe, ili rock standarde s domaće glazbene scene osamdesetih godina, odnosno rockerski zvuk Beatlesa i dominantno šuti. A kad se sve to spoji – eto naših trideset godina, pojašnjava nam Robi koji, kao i na sceni, ima naglašeniju ulogu komunikatora njihovih misli i djela prema medijima. Ili mediju s obzirom na to da su u svojoj povijesti prije ovog imali samo jedan jedini objavljeni razgovor. Dogodilo se to u lipnju 2007. godine kad je u našem listu svoj serijali takvih, tekstom i fotografijom pomalo »pomaknutih« intervjua imao Davor Jurkotić. Trebalo je proći punih 18 godina da bi se pojavio – novi razgovor.

Ovako je to bilo 2007., Foto: Arhiva NL

– To vam je valjda tako. Imate glazbenike koji su stalno u medijima, a rijetko na pozornici pred publikom. Imate i nas koji smo stalno na bini, koji živimo isključivo od svog rada i nikog ništa ne pitamo. Kao odgovor na sve takve dvojbe uvijek imamo istu poruku: uzmi instrument i zapjevaj pa vidi gdje si, objašnjava nam Prco.

Pa ako ne ide u megapostavama s brass sekcijama nekoliko gitara i višeglasjem, probaj tako da – Prco da G. Da zapjevaju dva mikrofona i jedna gitara.

– Ima velikih glazbenika naglašenog autorstva koji su uspješni bez izvođenja tuđe pjesme. Mi smo pak shvatili da želimo li živjeti od svoje strasti, od glazbe, moramo se i prilagođavati. Dakako, nikad nećemo ići ispod standarda. Kvaliteta naših izvedbi, od tehničke do sadržajne komponente, smije biti jedino na najvišem nivou. Uostalom dokazuju to i podaci kako smo nastupali, u različitim formama, od svadbi do klasičnih koncerata s valjda svima koji na našoj, kao i estradnoj sceni nekih drugih, susjednih država, nešto znače. Mislim da jedino s Goranom Bregovićem nismo nastupili. A znate, kad ste dio nastupa s velikim autorima i jednakim takvim zvijezdama, jasno vam je da vas bez vaše kvalitete na tako nešto nikad ne bi zvali. Uostalom, govore tome u prilog i podaci kako smo nastupali u desetak država, osim ove naše regije i u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Rusiji, pa i Španjolskoj, kako su naši nastupi bili i pred auditorijem od deset tisuća posjetitelja, ali i, što također smatramo velikom čašću, na mikroskupovima, krajnje intimističkim događajima sa samo deset ljudi. Oboje je iskaz velikog povjerenja prema nama. Nitko vas neće zvati na događaj koji mu je toliko značajan, toliko važan, ako unaprijed ne zna, a u našem slučaju očigledno zna, da nećete biti upravo onakvi kakve takav događaj želi i treba, objašnjava nam Robi.

Jedino mjerilo – publika

Vraćamo se fenomenologiji R&P dua. Glazbenom dvojcu koji je toliko jak i otporan da ga ni jedna kriza ne može ugroziti. K tome, ljudima kojima je jedino mjerilo zarade – publika. I kako god razlažemo, analiziramo ulazne varijable njihove fenomenologije, odgovor zapravo donosi krajnje jednostavnu konstataciju: fenomen su jednostavnosti i poštenja. Kad je riječ o R&P njihova je želja oduvijek bila animirati publiku kvalitetnom glazbom, komunikacijom, duhovitošću učiniti sve da vrijeme provedeno s njima bude maksimalno – lijepo.

– Idemo dalje. Kalendar je i za ovu godinu jako dobro popunjen, a 6. listopada na Lokvini se posebno veselimo. Pokrovitelj našeg rođendanskog koncerta je Grad Kastav, a mi jamčimo da će to biti istinski spektakl, da će uživati svi koji tog dana dođu u »grad na brege«, zaključili su svoj drugi razgovor za ne samo novine nego za sveopće medije Robi i Prco. Daj G, tako da tvrtka za proizvodnju užitaka Anić&Vidaković ide dalje. Čitajte i spremite ovaj tekst, mada se iskreno nadamo kako na nastavak nećete čekati do 2043. godine.