Koja bi to sila, koja bi to nevolja mogla zaustaviti dvije trećine autobusa Autotroleja da ne krenu na svoj uobičajeni jutarnji put?

Na posao prijevoza tisuća radnika, učenika, penzionera na njihove uobičajene dnevne poslove? Silni val hladnoće, poledice i snijega? Neka, ne daj Bože, strašna prirodna katastrofa, požar? Možda vanzemaljci? Da, oni ali i – Robert Puljić! Fantastični vozač autobusa riječke komunalne tvrtke, osoba od koje bi svaki normalni poslodavac i grad u učinili zvijezdu, jer sigurno je da ni jedna sredina u Hrvatskoj i mnogo šire nemaju vozača autobusa toliko predanog, emocionalnog, odanog svom poslu, kraju i ljudima koji o tome i tako lijepo piše!

Foto Vedran Karuza

O onom što zatječe na svom poslu, silno odgovornom poslanju koje često započinje u četiri sata izjutra. Ali umjesto da Robert dobije dokumentarac kao iznimni vozač poeta zaljubljen u svoj posao, on dobiva – otkaz.

Onako baš kukavički kad te iznuruju s kratkotrajnim “produženjima ugovora” kako bi zapravo sam odustao. Ali, vidi vraga! Iako to ne žele znati poslodavci, Robert ne samo da je omiljen kod svojih FB pratitelja i velikog broja putnika, o njemu sve najljepše misle i njegovi – kolege.

Pa je njih šezdeset za zadnji dan siječnja najavilo – bolovanje. Nastala je dakako panika i Robert je vraćen na posao. Ali zašto, zbog čega, pa svega nekoliko sati ranije on je bio suvišan?! Kakve su to konfuzne, nedorečene, čudne odluke. Da, baš onakve kakve dugo vremena karakteriziraju ekonomski i politički nedoraslu sredinu.

Pokrenuo je dakle Robert Puljić revoluciju znatno širih razmjera no što se vlastodršcima to u ovom trenutku uopće i može snivati, a da inače depresivna druga polovica siječnja u Rijeci bude tim neobičnija pobrinule su se još dvije iznimno rijeke figure, dvoje ljudi za koje se također može reći da su silno kompetentne u svojim stavovima, razmišljanjima i radu: Krešo Kovačiček i Jelena Dukić.

Krešo je istaknuti riječki umjetnik koji svoju artističku strasti vuče od najranije mladosti, punih četrdeset godina. I čitav svoj život priznaje isključivo nju – dominaciju umjetnosti.

Foto Vedran Karuza

San da od Hartere napravi svojevrsnu umjetničku komunu, mjesto na kojem će raditi i živjeti ljudi poput njega, ali i obrtnici te ugostitelji koji će se također uklapati u tu sliku – brutalno je srušen. Naravno, klasičnom metodom: kompjutorskim simulacijama. Ili kako bi rekla poslovica – prodavanjem magle.

Kad se pojave ideje i ljudi poput Kreše, koji u ovom koruptivnom društvu ne nude mogućnost postotnog trgovanja, onda se izvlače “projekti” teški more milijuna. Pa ih se lijepo kompjuterski simulira i prezentira. I nikad realizira. Dok u među vremenu Hartera postaje svekoliko groblje. Na žalost i svojevrsna slika iščezlih ambicija i izostanak svakog samopuzdanja u projiciranju budućnosti grada. I onda se, u moru tuge današnje Hartere pojavi točka preokreta, izroni Krešo. koji kaže – o čemu ljudi pričate, pa car je gol! Kakav grad kulture, on je sasvim nešto suprotno, ni blizu onog što smo stvarali osamdesetih. Ali, možemo se svemu vratiti, nije prekasno!

I na kraju Jelena. Kad je prije dvije godine prijetilo kako je jedan od onih lokala što stvaraju sliku grada, mitska La Guardija koja ističe značaj jedne od globalno najprepoznatljivijih riječkih ulica – nije mala stvar imati ulicu jednakog naziva kao jedan od najznačajnijih svjetskih aerodroma, trebala stati s radom, rekla je – ma ne, ‘ajmo učiniti sve da nastavi s radom. Na žalost, jer koga je s vrha briga za tamo neku Jelenu i njezinu želju da ne dozvoli daljnje propadanje riječkog urbaniteta, došla je do kraja dvije godine kasnije. I kad je mislila da je kraj neminovan – prijatelji su pokrenuli kampanju koja bi mogla ipak značiti i spas.

Foto Vedran Karuza

Robert, Krešo i Jelena, ili bilo kojim drugim redoslijedom, ljudi su to koji svojim stavovima, aktivnostima i djelom pokaju da Rijeka nije – umrla. Ma što demografija i stalno isti politički klišeji govorili. Pokazali su sagu i vjeru te svojim dobrim vibracijama potaknuli i tisuće drugih da krenu na isti put.

Dva tjedna siječnja 2022. godine nisu bili dani koji su promijenili svijet. Ali Rijeku definitivno jesu. Krenimo za njima.