Rijeka se branila i obranila na ratištu u Lici, a osvajanja kasarni JNA na riječkom području u stvari nije ni bilo, jer su one predane dogovorno u suradnji sa zapovjedništvom 13. korpusa JNA, kojemu se nažalost dozvolilo da izvuče naoružanje i vojnu tehniku iz Rijeke. Ovaj stav dijele brigadni general Sergio Rabar i pukovnik Gordan Juračić, koji su osjetili potrebu ispraviti dio argumenata i stavova iznesenih u našem listu 27. studenog ove godine u tekstu koji govori o važnosti uloge Pričuvnog sastava Hrvatske vojske Općine Rijeka i Ratnog štaba Teritorijalne obrane u obrani Rijeke i preuzimanju kasarni od JNA.

Rabar i Juračić istupaju kao predstavnici 111. brigade, Rabar je obnašao dužnost prvog zapovjednika 111. brigade, a Juračić bio zamjenik zapovjednika i načelnik Stožera 111. brigade. Obojica pritom naglašavaju kako su se na javni istup odlučili u ime Kluba 111. brigade, ali i u ime oko 5.000 pripadnika postrojbe, svih ranjenih i poginulih pripadnika u Domovinskom ratu, koji zaslužuju imati adekvatno i istinito mjesto u povijesnim događajima obrane Rijeke.

– Namjera našeg javljanja nije umanjiti značaj i doprinos Pričuvnog sastava Hrvatske vojske Općine Rijeka i Ratnog štaba TO i njihovog zapovjednika Šime Radulića. Oni su u Domovinskom ratu imali svoje mjesto, ulogu i zadaće koje su odradili dobro. Međutim nisu bili ni blizu »prvog reda« i ne želimo dozvoliti da se zanemaruje značaj, uloga i obavljene zadaće hrvatske policije, kao i više od 5.000 dragovoljaca, organiziranih, opremljenih, naoružanih i dijelom mobiliziranih u 111. brigadi ZNG-a. Njih se ne spominje kao da nikada nisu ni postojali i smatram da je to klasičan primjer prekrajanja povijesti po modelu »kumrovečke škole«, ističe Gordan Juračić na čije se riječi nadovezuje Rabar.

Kasarne preuzete dogovorno

– Određene neistine, prešućene činjenice, kao i konstrukcije tumače da je iz Teritorijalne obrane nastajala Hrvatska vojska na području Rijeke, a to nije istina i brojne činjenice dokazuju suprotno. Nadalje, kod preuzimanja kasarni JNA na području Rijeke nije bilo ratnih akcija i borbi, one su preuzete dogovorno, a kvaliteta tog dogovora je po meni jako upitna i treba vidjeti kakva je doista bila uloga Kriznog štaba i zapovjednika 13. korpusa JNA generala Marijana Čada, odnosno može li se uopće miran odlazak JNA iz Rijeke smatrati uspjehom Kriznog štaba. Osobno smatram da je to ipak uspjeh generala Čada, jer je on u potpunosti realizirao ono što je obećao svojoj vrhovnoj komandi, a to je da neće predati 13. korpus. U pregovorima su djelovale dvije strane, na jednoj je bio zapovjednik 13. korpusa, školovan, sposoban i lukav časnik, a s druge strane po meni nedovoljno kompetentni ljudi barem što se tiče vojnog obrazovanja. Čad ih je uvjerio da ima jaku vojsku, koja može raditi Rijeci što god hoće, a to nije bila istina, jer on ništa nije mogao učiniti, pa čak niti izmjestiti korpus bez vanjske pomoći. Rijekaje bila u opasnosti samo u teoriji, u gradu je bilo i dosta građana srpske nacionalnosti, kao i obitelji oficira JNA, ne bi valjda po svojima pucali. Iako su luđaci vladali sa JNA iz Beograda, uvjeren sam da ne bi naredili razaranje rafinerije, jer bi onda svi nastradali. Osim toga, artiljerijski puk 13. korpusa u Rijeci nije to ni mogao napraviti, jer nije imao domet niti dovoljno ljudi koji to mogu izvršiti, tvrdi Rabar.

Juračić navodi kronologiju osnivanja prvih ratnih postrojbi na području Rijeke dodajući kako nikako jezgra i temelj tih postrojbi nije mogla biti Teritorijalna obrana jer ju je JNA uz pomoć tadašnje vlade RH na čijem je čelu bio SKH, a temeljem odluke SSNO iz svibnja 1990., razoružala. Za razliku od hrvatske, slovenska vlada nije dozvolila razoružavanje svoje TO.

Dva policijska bataljuna

– Već do kraja siječnja 1991. u PU primorsko-goranskoj formirana su dva policijska bataljuna, koji su bili vojni, ali su se formalno zvali policijskima. Nadalje, u svibnju 1991. u PUPG je formiran i stožer policijske brigade. Taj je stožer radio na popuni i mobilizaciji brigade, na uspostavi obavještajne mreže i naoružavanju. Uz ta dva policijska bataljuna dalje su se formirali krčki, senjski i delnički bataljun plus dio snaga s Malog Lošinja. Sve se to događalo u svibnju 1991., a već 2. srpnja stigla je zapovijed o formiranju 111. brigade od predsjednika Tuđmana. Bili smo već tada 90 posto vojnički popunjeni i imali 40 posto časničkog sastava, ukupno je bila riječ o oko 2.500 ljudi. U zapovjedništvo brigade javilo se preko 500 vrhunski obučenih i motiviranih mladih ljudi i zaključili smo da moramo formirati jednu elitnu postrojbu, što je postala A-bojna. Formiranje tog bataljuna je odobreno i 24. kolovoza 1991. je došla zapovijed o formiranju, a okupljanje je počelo u Motelu Sv. Lucija u Kostreni. Treba reći i to da se Riječki štab i Teritorijalna obrana nisu stavili na raspolaganje odmah, oni su to učinili u kolovozu, dok su se opatijski, senjski i krčki teritorijalci stavili na raspolaganje u lipnju. Upravo zbog toga smo u to vrijeme morali raditi paralelni mobilizacijski sustav preko PU, govori Juračić.

Rabar navodi i kako su se već u to vrijeme pripremali sasvim konkretni planovi za obranu Rijeke.

– Već 4. srpnja 91. bilo je izvjesno da JNA gubi rat u Sloveniji, ali se nije znalo kuda će ići iz Slovenije. Zato smo pripremili i proveli zapovjedno izviđanje sa zapovjednicima bataljuna, satnija, vodova i pripremili inžinjeriju za zaprečavanje prolaska JNA. Izdali smo zapovijed za obranu i bili u spremnosti za mobilizaciju. Na sastanku održanom u Fažani Onesin Cvitan, tadašnji ministar unutarnjh poslova dao je zapovijed da pod svaku cijenu spriječimo dolazak JNA iz Slovenije u Rijeku i tada smo napravili plan obrane grada s točno utvrđenim položajima obrane oko Rijeke, na području Klane i okolici, navodi Rabar. Kasnije se pokazalo da tada ipak neće biti aktivirana zapovijed o obrani Rijeke.

13. korpus JNA bio nesposoban

O sastanku koji se dogodio 13. rujna, a ticao se odluke o napadu na riječke vojarne Rabar smatra da taj sastanak uopće nije imao tako veliki značaj, kao i da je odluka o odlasku JNA iz Rijeke na više načina bila problematična.

–- Kad smo sagledali snage koje prijete Rijeci i što bi značio jedan ozbiljan sukob u Rijeci, zaključili smo da taj 13. korpus JNA nema ni snage ni moći ni uvjete da bilo što napravi. Bili su nesposobni, bez ljudi, imali su samo tehniku koja se nije mogla upotrijebiti. Tko je pobijedio u tim pregovorima, Krizni štab, Slavko Linić i Šime Radulić ili Marijan Čad? Smatram da je Čad pretvorio nedovoljno stručan Krizni šab u svog glasnogovornika koji je slao krive informacije o stanju JNA i posljedica je na kraju da je JNA otišla nedirnuta. Nama je vojna tehnika otišla iz Rijeke, a bila nam je silno potrebna. Važno je znati i to da predsjednik Tuđman uopće nije naredio napad na vojarne, već samo blokiranje vojarni, kao i da je tu zapovjed dobio Krizni štab i ja kao zapovjednik ZNG-a. Razgovarao sam tada s Linićem o tome i rekao da ne možemo to napraviti, jer nemamo dovoljno snaga na raspolaganju, koje garantiraju da možemo blokirati i spriječiti eventualni izlazak JNA iz vojarni. Tražio sam mobilizaciju 1. i 2. bataljuna i samostalne čete kako bismo mogli djelovati, ali je Sekretarijat narodne obrane to odbio. Predvečer istog dana došao je Ivica Račan u Rijeku i pitao zašto nije izvršena blokada, pa sam mu objasnio argumente i on se složio, ali je također kazao kako vojarne nisu blokirane samo tamo gdje je SDP na vlasti. Ujutro idućeg dana dogovor je bio da vojarne blokira dio snaga TO i policija s malim snagama. To je objektivno bilo samo fintiranje blokade, jer je JNA u kasarnama imala struju i vodu, kao i dopremu hrane iz Slovenije. No, naredba da se napadaju vojarne nikada nije izdana, kaže Rabar.

Nije bilo groma

– Enigmu također konačno treba riješiti i oko te famozne eksplozije u skladištima JNA, tom famoznom gromu. JNA je ovdje bila 45 godina i nikada ranije grom nije zapalio skladište, niti je to bilo moguće, jer su bili višestruko osigurani od takvih događaja. Smatram da je Zapovjedništvo 13. korpusa u onom trenutku kad je znalo da mora otići iz Rijeke, kad su vidjeli da ne mogu uzeti svu tehniku i naoružanje, odlučilo minirati skladišta i dići ih u zrak kako bi se uništila tehnika, koju JNA realno nije mogla ponijeti. Dokaz toj tvrdnji dobio sam kad sam bio u skladištima nakon eksplozije. Vidjeli su se ostaci pušaka koje su bile naslagane na gomilu kako bi izgorjele, minobacači su bili napuhani u sredini, jer je unutra stavljen eksploziv kako bi bili uništeni. Činjenica je također da je 13. korpus predao vojarnu Draga, ali nitko ne priča o tome da su prethodno izvukli upaljače na svim težim oružjima i mehanizme za opaljivanje gdje god su mogli, kao i da je sva tehnika, osim pušaka, bila neupotrebljiva. Kakva je doista bila snaga tog 13. korpusa najbolje se vidi u tome da se po prvi put u povijesti ratovanja dogodilo da jedna neprijateljska vojska nosi i pomaže evakuaciju druge vojske. Oni čak ni to nisu bili u stanju sami organizirati i provesti i po tome se vidi koliko je taj 13. korpus bio snažan u tom trenutku. Na kraju svega možemo vidjeti i što je Čad napisao u svom zahtjevu za mirovinu. Između ostalog tamo navodi kako je časno obavljao svoju dužnost, kao i da nije bilo te sile koja ga može prisiliti da izda ideale JNA, da je čvrsto stajao na izvršenju dislokacije 13. korpusa, kao i evakuacije tehnike i ljudstva. Sve je to bio samo dogovor, a navodni gromovi tek isprika da se dogovor provede, ističe Rabar.

Juračić pak podsjeća da je još 27. kolovoza Zapovjedništvo 111. brigade preselilo na Trsat, točno preko puta kasarne, doslovno na 200 metara udaljenosti od navodno snažnog neprijatelja.

– Jedna od aktivnosti bilo nam je zbrinjavanje dezertera iz JNA. Postojala su nepisana pravila, vojnici bi iskočili iz kasarne, najčešće preko stražarskih mjesta, došli kod nas, ostavili puške, a mi smo ih odvezli u krizni stožer koji ih je presvukao i organizirao povratak njihovim kućama. I na taj način smo se naoružavali. Samo u razdoblju od 27. kolovoza do 15. rujna tako smo dobili više od 100 pušaka. U svim vojarnama imali smo svoje obavještajce, a operativci, uključivo načelnika obavještajne službe i načelnika stožera, dnevno su bili u tim vojarnama. Treba reći i to da su topničke postrojbe JNA na Katarini imale određeni domet, ali su također imale i manje od trećine potrebnih posada za provedbu gađanja. Nije točno ni to da je u Klani bilo više od 50 tenkova, već je bila riječ o svega 18 tenkova od čega je samo 11 tenkova bilo u ispravnom stanju. Imali su za te tenkove samo 4 do 5 vozača. Kada su odlazili iz Rijeke, vozila su na brodove prevozili u tri ture, jer nisu imali dovoljno vozača. Moral vojnika u tim kasarnama bio je na najnižem nivou, svi ti dezerteri govore o rasulu koje je tamo vladalo. Među dezerterima je bilo vojnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, to su doslovno bila djeca, ništa nisu znali ni razumjeli, a oko 60 posto tih dezertera bili su Srbi. Zbog svih tih okolnosti procjenjivali smo da za 4 sata, od kojih smo si 2 sata dali kao rezervu, možemo osloboditi vojarne i imali smo pripremljenu zapovijed za napad. Trebali smo uzeti naoružanje 13. korpusa, a ne dozvoliti da odu s njim. Naši pregovarači imali su krive obavještajne podatke o snazi JNA, podatke i procjene Zapovjedništva 111. brigade nisu uvažavali i po meni su time spasili 13. korpus, a ne Rijeku, govori Juračić.

Posebna tema odnosi se na naoružavanje u vrijeme formiranja prvih postrojbi HV-a na području Rijeke.

Napad na vojarne

– Mi smo slali naše dečke u napade na vojarne po Hrvatskoj i uzeli dio pušaka, tenkove smo zaradili u Bjelovaru, nisu nam dodijeljeni, išli smo tamo, popravili ih i vratili u Rijeku. Nismo čekali da nam netko nešto da, jer onda ništa ne bi napravili. Naše postrojbe bile su praktično svugdje gde su se oslobađale vojarne, u Bjelovaru, Gospiću, dovlačila se oprema, tenkovi, bacači i već u listopadu 91. imali smo dosta naoružanja, pa smo tada mogli prebaciti 1. i 2. bataljun u vojarnu u Mučićima, gdje se obavljala intenzivna obuka, pješadijska gađanja na Kovačevu i artiljerijska gađanja u Munama i Vodicama. Krizni štab je pomagao koliko je mogao i smatrao da treba. Tako je pripremio vojarnu u Mučićima za boravak u njoj, osigurao labudice za prijevoz tenkova i transportera iz Bjelovara, pomagao u organizaciji zaprečavanja i sl. Kada smo dobili minobacače, haubice i topove, nabavili kamione za dopremu iz Krasnog, koji je bio tada bombardiran, tražio sam od Kriznog štaba da prođemo sa svom tom tehnikom kroz Rijeku kako bi hrvatski narod vidio da i mi nešto imamo, da smo spremni. Krizni štab je to zabranio, iako je ideja bila da i Čad vidi kako i mi možemo njih granatirati po njihovim kasarnama. Nakon svega toga zaključili smo da 111. brigada nema što raditi u Rijeci i otišli smo braniti Rijeku tamo gdje se branila Hrvatska. Rijekajeobranjena u Lici, a ne u riječkim kasarnama. Smatram da je postrojba TO-a Vitomir Širola Pajo bila jedna viralna postrojba, postojala je na papiru, ali nikada nije bila dignuta i svela se na jednu bojnu koja se obučavala na Platku. Ta brigada nije sudjelovala u borbi, pa čak i ako je bila naoružana, nije imala svoju svrhu. Niti tih 6.000 pripadnika nije postojalo u to vrijeme, ističe Rabar.