U Mađarskoj, kao dijelu dvojne monarhije, obvezno je cijepljenje uvedeno u sklopu čl. 93 zakona o javnom zdravstvu – XIV: 1876., koji je zamijenjen zakonskom odredbom o cijepljenju protiv velikih boginja XXII:1887. Rijeka (tada Fiume) je, kao zasebna upravna jedinica, taj zakon prihvatila, za razliku od tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U susjednoj Italiji obvezno cijepljenje protiv velikih boginja uvedeno je 1888. godine – na ove činjenice podsjetila nas je riječka sveučilišna profesorica Ana Alebić-Juretić, koja je zanimljive podatke o ovoj temi pronašla i u Državnom arhivu u Rijeci.

Kako podsjeća Alebić-Juretić, od početka aktualne kampanje cijepljenje protiv COVID-19 izaziva prijepore i još se dobar dio populacije nije cijepio.

– Pomalo čudno za postupak koji je poznat i primjenjivan više od dva stoljeća, i zahvaljujući čemu su neke bolesti i iskorijenjene, kao velike boginje za koje je razvijeno prvo cjepivo. Cijepljenje stanovništva započelo je krajem 18. stoljeća, točnije 1796. godine, kad je engleski liječnik Edward Jenner prvi put cijepio dječaka limfom iz pustule (čira) mljekarice koja je oboljela od kravljih boginja. Kao reakciju na cijepljenje on je dobio temperaturu i pojavile su se kraste, ali se bolest mogla liječiti. Nekon šest tjedana prenio je virus velikih bognja (Variola vera), no dječak se nije razbolio. S vremenom se pokazalo da će biti potrebna još jedna revakcinacija za održavanje imuniteta, i taj je princip cijepljenja ostao do 1980. kad su velike boginje, prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije, iskorijenjene. Sliči na današnji model cijepljenja?

Da, jedino što su tehnike usavršene kako u pogledu identifikacije i analize patogena, tako i u dobivanju cjepiva, no organizam reagira istim principom – stvaranjem antitijela protiv ciljane bolesti. Obavezno cijepljenje protiv velikih boginja prva je, i to za djecu, uvela Švedska 1816. godine, dok je obavezno cijepljenje u Velikoj Britaniji uvedeno 1853. nakon još jedne velike epidemije – podsjeća Alebić-Juretić.

Školske zgrade

Kao što smo naveli, u Rijeci se cijepilo još u 19. stoljeću. O samoj provedbi cijepljenja vidi se iz izvještaja gradskog protofizika, liječnika Augusta Pillepicha guverneru L. Szapariju, koji je pohranjen u Državnom arhivu u Rijeci među općim spisima Kraljevskog gubernija.
– Prema zakonu XXII iz 1887. izvršena je vakcinacija i revakcinacija u tekućoj godini, na isti način kao i prethodnih godina. Protofizik, odnosno glavni liječnik grada je predložio podjelu grada u dijelove, distrikte, odabir stanica za cijepljenje, te izbor liječnika. Nakon što je taj prijedlog odobren, proslijeđen je Sekciji javne sigurnosti kao sanitarnom autoritetu prve instance (autorita sanitaria di prima istanza) sa zadatkom provedbe javnog cijepljenja i revakcinacija, sukladno spomenutom zakonu.

Grad je podijeljen u dva dijela, distrikta za cijepljenje, od kojih je svaki dalje podijeljen na tri sektora. Prvom su distriktu pridruženi sektori, sestieri I, II i III, dok je drugi distrikt sadržavao IV., V. i VI. sektor, odnosno sestrier. Teritorij je nadalje podijeljen na tri distrikta za cijepljenje, prema podkomunama Plase (područje današnje Mlake prema Turniću), Kozala i Drenova.

Gradskom liječniku Feliceu Vukelichu je dodijeljen prvi distrikt grada s podkomunom (sotocomune) Kozala, gradski liječnik Romualdo Descovich je dobio obvezu cijepiti drugi distrikt grada i podkomunu Drenova, a gradskom liječniku Arturu Jellouschegu dodijeljena je podkomuna Plase gdje je on stanovao.

Za provedbu cijepljenja odabrane su kao stanice školske zgrade, koje su se pokazale najprikladnijima kako zbog prostora, tako i zbog lakog pristupa većeg broja ljudi, te činjenice da se nalaze u središtu svakog distrikta. Promociju cijepljenja provodio je svake godine Gradski magistrat, koji je na vrijeme stavljao plakate po ulicama, kao i davao objavu u listu La Bilancia, kako bi se izbjeglo opravdanje o neinformiranosti kod neopravdanih izostanaka. U obavijesti su bili navedeni vrijeme i mjesto gdje će se provoditi javna vakcinacija, kao i vrijeme u koje se to treba obaviti (dani i sati). Na taj su način izvršene obveze prema državnoj vlasti, jer se svako neopravdano izuzimanje od cijepljenja kažnjavalo prema navedenom zakonu.

Nadalje, dva agenta javne sigurnosti, s podacima iz matičnih knjiga rođenih u tom razdoblju od zadnjeg cijepljenja i revakcinacije, obilazili bi kuće u distriktu kako bi se obavijestile obitelji s malom djecom za cijepljenje i većom djecom za revakcinaciju, da ne propuste rok za cijepljenje u stanicama. Na taj se način izbjeglo stvaranje gužve.

Te je godine imenovan i treći liječnik Arturo Jellouscheg za voditi brigu o siromašnima u podkomuni Plase, te je dvama agentima javne sigurnosti dodan i treći, s istim obvezama. Javna vakcinacija i revakcinacija započela je u gradu 21. svibnja i završila je 30. srpnja. U podkomunama je započela 22. svibnja i završila je 31. srpnja. Za grad su određeni dani cijepljenja ponedjeljak i subota, a za podkomune nedjelja – osvrnula se Ana Alebić-Juretić.

Limfa iz Ženeve

Kako se provodila vakcinacija? Prema riječima naše sugovornice, životinjska limfa je nabavljana svaki tjedan svježa iz Imunološkog instituta (Istituto vaccinogeno) Lancy iz Ženeve, kojom se grad Rijeka služio već dulje vrijeme jer je korištena na opće zadovoljstvo liječnika. Naredba mađarskog ministra unutarnjih poslova od 30. studenoga 1897. (br. 51.423) tražila je da se svi cijepe životinjskim pustulama, no izgleda da je prihvaćeno i novije cijepljenje limfom jer nije nađen prigovor na taj postupak, a troškovi cijepljenja liječnicima su plaćeni. Treba znati da su u to vrijeme troškovi javnog zdravstva: cijepljenja te liječenja spolnih i duševnih bolesti, išli na teret države. Što se tiče troška nabave limfe, taj se redovito stavljao u godišnji trošak gradske uprave. To znači da je grad bio dovoljno bogat da sam plati troškove limfe, a i inače u pogledu javnog zdravstva riječka se uprava ugledala na Švicarsku kao primjer.

– Stanje nakon cijepljenja te godine nije pokazalo anomalija, pustule su se pokazale potpuno urednima, osim u nekim slučajevima kad je došlo do veće lokalne upale, i nije bilo značajnih komplikacija o kojima bi trebalo izvještavati. Naime, djeca koja su prošla obvezno cijepljenje ili revakcinaciju morala su se u pratnji staratelja najranije za šest, a najkasnije osam dana javiti liječniku gdje je cijepljenje provedeno. Ako je cijepljenje bilo neuspješno, moralo se ponoviti. Nije se moglo odbiti niti uzimanje materijala za cijepljenje od djece koja su cijepljena. S obzirom da je Rijeka nabavljala plazmu za cijepljenje iz Švicarske, vjerojatno se ta odredba u Rijeci nije primjenjivala.

Za službene izvjestitelje javnog cijepljenja i revakcinacije delegirani su gradski službenici te načelnici svake podkomune u kojoj je vršena vakcinacija i revakcinacija. Te je godine izvršeno ukupno 1.898 cijepljenja, od čega 1.154 revakcinacije na 36.000 stanovnika, ističe Alebić-Juretić.

Sveučilišna profesorica zaključuje:

– Prošle su 122 godine od opisanog cijepljenja. Čini se da je sada antivaksera više nego prije, unatoč napretku znanosti, koja je do u detalje uspjela analizirati uzročnike bolesti, što je i omogućilo brzi razvoj cjepiva. Možda je tome razlog što nema predviđenih kazni za izbjegavanje cijepljenja? Ako je povijest učiteljica života, možemo li nešto naučiti iz tog primjera?

Kaznena odgovornost

Prema zakonu XXII:1887. cijepljenje se provodilo godišnje u svakoj općini, a revakciniranje odraslih prema potrebi, naročito u slučaju epidemije. Novorođenčad se trebala cijepiti u prvoj godini, ako nisu preboljeli velike boginje. Ukoliko cijepljenje nije bilo uspješno, ponavljalo se u sljedeće dvije godine još dva puta. Za upis u osnovnu javnu školu djeca su morala imati potvrdu o uspješnom cijepljenju, ili potvrdu da su preboljela variolu u zadnjih 5 godina, ili da su izuzeta iz nekog razloga od cijepljenja.

Odluku o izuzeću od cijepljenja zbog nekog zdravstvenog razloga donosili su liječnici, koji su i odlučivali o prestanku takvog stanja te upućivanju na cijepljenje. Učitelji su bili obavezni obavijestiti sanitarne vlasti u slučaju kad dijete nije bilo u mogućnosti dati tu potvrdu. Djeca iz javnih i privatnih škola, kao i drugih obrazovnih ustanova, morala su se revakcinirati prije 12. godine. Isto je vrijedilo i kod primanja u šegrte, ukoliko nisu preboljeli bolest u zadnjih 5 godina, ili nisu imali dokaz o uspješno izvršenoj revakcinaciji u tom vremenu. U slučaju da takve potvrde nema, direktori škola i majstori radionica bili su dužni obavijestiti nadležnu sanitarnu službu koja je onda organizirala cijepljenje. Direktori ustanova u kojima su se duže zadržavala bilo djeca (sirotišta) ili odrasli (ubožnice, bolnice, zatvori,), mogli su zaposlenicima narediti cijepljenje, a u slučaju epidemije to je bilo obvezno, kao i cijepljenje svih štićenika u tim ustanovama.

Za nepridržavanje ovih odredbi dobivala se novčana kazna od 1-50 Fl, koja je mogla narasti i do 300 Fl ukoliko se uporno izbjegavalo cijepljenje, kontrola i uzimanje materijala za cijepljenje. U slučaju nemogućnosti plaćanja, kazna se mogla pretvoriti u zatvorsku kaznu.

Neodržavanje ovih zakonskih odredbi najstrože se kažnjavalo u slučaju epidemije, čak do 500 Fl kazne, ali i gubitkom posla kod državnih službenika i liječnika, čija je obveza bila povođenje ovog zakona.