Nakon isteka drugog mandata rektorica Snježana Prijić-Samaržija odlučila se otputiti u političke vode. Na aktualne izbore za mjesto gradonačelnice, odnosno gradonačelnika Rijeke, krenula je kao nezavisni kandidat. S obzirom na ugled, jasnoću političkih razmišljanja, dokazane sposobnosti u vođenju velikog i iznimno osjetljivog sustava kao što je to Sveučilište u Rijeci, podržalo ju je niz stranaka s ljevice, ali i iz centra, privukla je i simpatije manjina tako da je uspjela ući u drugi krug gdje joj je protivnik Marko Filipović, aktualni gradonačelnik, kandidat SDP-a. Podršku sada ima i od jakih političkih stranaka kao što su to Možemo! i PGS tako da je vrlo realno da Rijeka prvi put nakon 35, mnogi su skloni reći i nakon 80, godina promijeni vlast te da nakon Nede Andrić dobije svoju drugu gradonačelnicu.

Snimio VEDRAN KARUZA

– Neću reći da ne godi čuti kako dio građana razmišlja da bi za Rijeku bilo dobro da na mjesto prve osobe grada dođe netko tko izvorno nije »iz politike«, odnosno da to budem upravo ja, ali ne, u ovom trenutku za tako nešto nisam spremna. Nisam o tome razmišljala koliko god da sam itekako svjesna kako je upravo politika ta koja oblikuje naše živote i kako se putem nje može situaciju mijenjati na bolje. Svi smo mi politične osobe, ali ja sebe u ovom trenutku ipak ne vidim u ulozi – političarke, istaknula nam je to aktualna rektorica Snježana Prijić-Samaržija te tako otklonila mogućnosti za priču iz uvodnog scenarija ovog teksta.

Pljunuti istini u oči

No da je Rijeci itekako potrebno novih, kvalitetnih ljudi u politici – svakako jest. I da, točno je, mnogi razmišljaju upravo o rektorici kao osobi koja bi mogla promijeniti poprilično ustajali ritam grada koji teče. O njoj kao i o još nekim ljudima koji su dokazano uspješni gospodarstvenici, tolerantne osobe širokih svjetonazora, ljudi sposobni dramatično promijeniti lice ne samo politike u Rijeci nego i dinamiku njezinog razvoja, galopirajuću depopulaciju pretvoriti u – rast broja stanovnika. Sliku velike kadrovske krize u riječkoj politici kao i o izostanku skoro svake želje, s bilo koje strane političkog spektra, za aktivno bavljenje politikom istaknula je i na nedavnim europarlamentarnim izborima aktualna predsjednica Gradskog vijeća Ana Trošelj. S pravom je kriknula kako je Rijeka politički zapuštena i marginalizirana, posebno kad su velike, nacionalne stranke u pitanju.

Zbog čega je Rijeka toliko deficitarna po pitanju političkog kadra? Iako se stalno prigovara Marku Filipoviću više je nego očito da mu se zapravo nema tko, barem ne u ovom trenutku, suprotstaviti, pa je nekako samorazumljivo da će s nekih 15 tisuća glasova osvojiti novi mandat. Što o aktualnom trenutku političke Rijeke misle ljudi od struke? Odgovor smo najprije potražili od Nevena Šantića. Politolog, dugogodišnji novinar, autor knjiga koje su se bavile i riječkom stranačkom politikom, osoba koja je čitav profesionalni život potpuno uronjena u promišljanje politike.

Neven Šantić / Arhiva NL

– Kao što je nekada pjevala ljubljanska rock grupa Buldožer, treba istini – pljunuti u oči. I reći da većinu Riječana politika, zapravo, ne zanima. Pogotovo lokalna. Dovoljno je samo pogledati posljednje podatke o izlaznosti na gradske izbore 2021. (37,5 posto) i izbore za mjesne odbore 2023. (oko 10 posto) i sve vam je jasno. Po izlaznosti na izborima koji mogu bitno utjecati na odnose i promjene u lokalnoj politici, Rijeka je među većim hrvatskim gradovima među najlošijima.

Nije bilo bolje ni prije, no trend se samo pogoršava. Golema većina Riječana očito živi mimo politike. Pomorci, zaposleni u stranim tvrtkama i predstavništvima, poduzetnici svih vrsta – uspješni i legalni, polulegalni i ilegalni – mladi i oni koji sreću traže radeći u inozemstvu, oni apatični kojima je dosta politike i misle da ništa ne mogu promijeniti, ali i vječita njurgala koja vole kritizirati ne želeći se dignuti s kauča i nešto učiniti… tisuće i tisuće Riječana ne želi sudjelovati u politici čak ni onda kada ih se ona, posredno ili neposredno, dotiče, tvrdi Šantić u uvodnom dijelu svoje analize, a u istom, ni malo optimističnom tonu nastavlja.

– Kada na izbore za gradonačelnika i gradsko vijeće izlazi jedva nešto više od trećine upisanih birača, to znači da će odlučivati umirovljenici starog kova koji izbore još uvijek smatraju građanskom dužnošću, čvrsta jezgra stranačkih članova i simpatizera, šaka aktivista srednjih godina koji još nisu izgubili iluzije o politici te tek možda nekih 10-15 posto birača željnih značajnijih promjena. Rezultat toga je održavanje statusa quo, objašnjava Šantić, a mi s njime pokušavamo dokučiti – zbog čega nema ni političkih izazivača koji bi se svojim porukama i programom nametnuli biračima.

Vrijednosne sklonosti

– Zašto ih nema? Jer nitko u opoziciji vlasti u posljednjih trideset godina, oličenoj u kontinuitetu od Slavka Linića i Vojka Obersnela do Marka Filipovića, nije imao dovoljno ni strpljenja ni političkog znanja izgraditi svoju poziciju i osvojiti birače. S obzirom na vrijednosne sklonosti riječkog biračkog tijela koje diše ljevije i gdje HDZ ima svoje limite od 15, 16 posto podrške i ne nudi neki prostor desnici, da bi se »preotela« gradonačelnička pozicija iz ruku SDP-a to bi trebao biti netko oko centra prema lijevom, s osjećajem za socijalne teme. Netko tko bi mogao zagrabiti u SDP-ovo biračko tijelo i istovremeno dobiti glasove onih kojima je SDP-a u Rijeci preko glave.

Priliku za to je imao Davor Štimac i njegova lista na izborima prije tri godine. No, na koncu, spletom različitih okolnosti, unatoč jakoj kampanji nisu uspjeli. Međutim, umjesto da dobar rezultat Štimca kao kandidata za gradonačelnika i 11 posto glasova birača za listu budu temelj za daljnje političko djelovanje u gradskom vijeću, osnivanje lokalne stranke i ozbiljnu kandidaturu na izborima 2025. godine, lista se praktički raspala na skup nezavisnih kandidata. I upropastila jedinstvenu priliku da se SDP na izborima 2025. stavi na ozbiljne muke.

Čini se da bi svi u politici do uspjeha htjeli doći preko noći. To tako ne ide. Iza Marka Filipovića su stranačka struktura i godine vladanja SDP-a u Rijeci, kakvim god da ga se ocjenjuje, koje biračima koji izlaze na izbore pružaju izvjesnu sigurnost i prepoznatljivost, dok je na suprotnoj strani neizvjesnost »političkih amatera« koji očito zanemaruju važna pravila za uspjeh u politici: stranačka organiziranost, svakodnevni rad na terenu, a ne samo u vrijeme izborne kampanje i mukotrpna izgradnja političkog kadra.

Kako god okrenuli, mali interes za politiku u Rijeci ne pogoduje stvaranju kvalitetnih političara jer je baza iz koje se regrutiraju mala, a oni pak koji se i upuste u politiku svojom nestrpljivošću te lošim političkim odlukama utječu da se interes Riječana za politiku ne povećava već smanjuje. I tako smo se našli u zatvorenom krugu, elaborira Šantić, dok nas zanima – kako vidi iduće lokalne izbore.

– Deset mjeseci prije sljedećih lokalnih izbora, čini se da se ništa ne zbiva što bi nas uvjerilo da se stvari mijenjaju. To ne znači da Marko Filipović može mirno spavati i da će mu izborna pobjeda sama pasti u krilo, nego samo to da će mu se protiv konkurencije biti lakše boriti nego da protiv sebe ima jednog ili nekoliko stranaka i političara koji obećavaju, zaključuje Šantić.

Stvoriti novo lice

Kakva je pak slika Rijeke na nacionalnoj razini, kako je konkretno vidi Krešimir Macan, jedan od najagilnijih političkih analitičara i komentatora. K tome i ugledni PR stručnjak koji je k tome »krivac« za nastupe niza političara i stranaka koji djeluju i na širem riječkom i istarskom području. Macan je k tome i dugogodišnji »trener« aktualnog riječkog gradonačelnika.

Krešimir Macan / Foto SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

– Rijeka i Istra ni po čemu ne odskaču od hrvatskog prosjeka, čak možda još i malo bolje stoje jer su neke stranačke organizacije prvenstveno SDP-a i IDS-a, ali i HDZ-a još koliko toliko žive i aktivne.

HDZ se možda još i najviše trudi jer je u poziciji izazivača i nastoji ojačati svoje pozicije na terenu pa uvodi i neka nova imena poput dr. Irene Hrstić iz Pule.

Dalibor Paus u IDS-u ima tek dokazati da je novi lider IDS-a do lokalnih izbora 2025., a Ivica Lukanović i Marko Filipović provesti smjenu generacija u primorsko-goranskom SDP-u nakon odlaska Zlatka Komadine s mjesta župana. Naizgled sve štima, zar ne? Ali tu je i bit problema – naizgled je sve ok, a stranački brodovi primaju sve više vode jer mladi ne žele u ovakvu politiku, a sadašnja se politika ne otvara previše mladima, novim imenima.

Nove se generacije političara stvaraju desetljećima unaprijed, predavao sam Grbinu i Filipoviću na političkim akademijama SDP-a početkom 2000. i oni su sada vodeći ljudi u SDP-u. Kako neki citiraju Staljina da je jedina prava politika – ona kadrovska, to ne vrijedi samo za politiku, nego za cijeli svijet koji se prebrzo mijenja.

Jednostavno kako nema puno stranačkog rada, nema rada niti s mlađim generacijama, nema pripreme budućih lidera već se prilično živi na staroj slavi. I to je problem svih stranaka. Smatram se mladim, a od sljedeće godine ulazim u generaciju 55+ u svim istraživanjima – gdje su političari s manje godina koji su spremni s rezervne klupe utrčati na teren i zabiti ključne golove kao sada na EP-u. Njih nema u politici i klasičnim strankama prijeti da će im se dogoditi kao dinosaurima – nisu preživjeli makar su bili najveći jer su se najsporije prilagođavali.

Opet bih rekao možda uz iznimku HDZ-a koji je poslao mlade lavove na kaljenje u Europski parlament – kopiraju uspješan recept koji je Plenkovića doveo na čelo stranke. E sad ono što možete reći za velike stranke, prilično vrijedi i za sve izazivače. Ako veliki ne funkcioniraju još teže ćete to očekivati od manjih koje često funkcioniraju kao zatvoreni klubovi, gdje vas se pripušta u to društvo – tu mislim na Most i Možemo! primjerice – da će stvoriti neko novo lice.

Tada u odmjeravanju snaga na izborima bolje prođe onaj koji ipak ima kakvo-takvo ime za istaknuti, tradiciju i nešto novca te radi na tome da bude izabran. Nikad nije bilo automatizma, iako je možda tako nekad izgledalo, uvijek ste izbore morali dobiti, uzeti, tvrdi Macan.

Na koncu, mišljenje o slici koja se odašilje nakon parlamentarnih i europarlamentarnih izbora, a koja pokazuje nikad manje političara iz Rijeke na državnoj razini kao i veliko siromaštvo kandidata na europarlamentarnim izborima zatražili smo i od najdugovječnijeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela.

Kako on odgovara na kritike koje idu i u smjeru velikih nacionalnih stranaka što, kako neki tvrde, zapostavljaju Rijeku. Budući da će relativno brzo doći lokalni izbori, kako, a simptomatično je da se za parlamentarne izbore nije kandidirao u riječkoj nego VII. izbornoj jedinici, vidi Rijeku u svibnju, prije izbora, te u lipnju 2025. godine?

Snimio VEDRAN KARUZA

Energija za politički rad

– Građani Rijeke jedni su od najvjernijih SDP-ovih birača, a ako ne glasaju za SDP, onda uvijek radije biraju stranke lijevog nego desnog spektra.

Nažalost, SDP na ovim parlamentarnim izborima nije pokazao veliku mudrost u kreiranju izborne liste za VIII. izbornu jedinicu jer je na toj listi prvi Riječanin bio tek na 11. mjestu pa tako Pula ima dva saborska zastupnika, a jednako tako i Opatija. To nije pošteno prema građanima Rijeke koji su na svim izborima uvijek bili vjerni SDP-u.

Pozicije na listi ne odražavaju poštovanje prema toj činjenici jer Riječani u Sabor ne mogu na jednostavan način poslati svog sugrađana ili sugrađanku. Slično je bilo i na prethodnim parlamentarnim izborima što samo pokazuje da ni bivše vodstvo SDP-a ni sadašnje ne cijeni lojalnost Riječanki i Riječana i u tom smislu ne vodi brigu o budućnosti stranke.

Želim vjerovati da takvo ponašanje neće poljuljati lojalnost birača. Pristao sam biti na listi u VII. izbornoj jedinici nastojeći pomoći stranci da ostvari što bolji rezultat na tom području, a i vjerujući da nakon 20 godina iskustva rada u lokalnoj izvršnoj vlasti imam mnogo za ponuditi u najvišem državnom predstavničkom tijelu. To sam izbjegavao tijekom 21 godine obnašanja dužnosti gradonačelnika. I dalje vjerujem da je dužnost gradonačelnika i saborskog zastupnika teško spojiva, prvenstveno zbog energije i vremena koje je potrebno uložiti ako želite biti posvećeni gradonačelničkom poslu i dapače, mislim da je obnašanje obje funkcije istovremeno – u svojevrsnom smislu sukob interesa.

Na moju žalost, ostao sam usamljen u takvom razmišljanju jer vidimo da u svakom novom sazivu Sabora ima sve više načelnika i gradonačelnika među saborskim zastupnicima.

Preferencijalni glasovi koje sam osvojio na parlamentarnim izborima u VII. jedinici nisu bili dovoljni za ulazak u Sabor, no i dalje sam na raspolaganju za saborski angažman jer imam energije za politički rad i u tom smislu ne osjećam da sam se umirovio, ističe Obersnel, da bi se u nastavku okrenuo prognozama za buduće lokalne izbore.

– Za svibanj iduće godine u Rijeci, vjerojatno svi možemo prognozirati gužvu na ljevici, s desne strane HDZ i možda još poneku manju desnu opciju, primjerice Most. A rezultat će uvelike ovisiti o samim kandidatima koji će se natjecati za gradonačelničko mjesto. Za sada ne vidim nekog ozbiljnijeg izazivača koji bi ugrozio kandidata SDP-a i vjerujem da SDP-ov kandidat neće imati problema da pobijedi.

Ipak, uz osvajanje izvršne gradonačelničke dužnosti jako je bitno kako stoje stvari u predstavničkom tijelu, a bojim se da će situacija u Gradskom vijeću nakon izbora 2025. biti još neizvjesnija nego u tekućem mandatu, zaključuje Obersnel.

Da, možda je najbliži odgovoru, odnosno definiciji današnje Rijeke bio Neven Šantić koji je ustvrdio kako je silno ostarjela te kako se i zbog toga ne želi mijenjati. Svoj prostor ne želi približiti vremenu, a u velikoj je mjeri definiraju »vječita njurgala koja vole kritizirati ne želeći nešto i učiniti«.

Kao da je dominantni karakter postao onaj koji zna što ne želi, ali nema pojma što želi. Začahurena u stanje i odnose snaga, pa tako i političke za koje ne želi da se ma ni za milimetar mijenjaju. U isprovociranom zanimanju za urbanističku budućnost Rijeke jako se često kao dobar u tom smislu koristi primjer Ljubljane.

Zoran Janković, vrhunski menadžer kojem je jasno da se promjene čine jedino ako čvrsto držiš uzde politike, senzibilizirao je Ljubljanu koja mu je dala povjerenje. Okupio je oko sebe stručne ljude i glavni grad Slovenije je u dvadesetak godina Jankovića doživio renesansu.

Je li Rijeka spremna za takav scenarij? U slučaju Štimca pokazala je da nije. Bi li do pozicije gradonačelnika dovela primjerice Ivu Usmianija? Globalno uspješni gospodarstvenik i to na teritoriju gdje veliki igrači itekako kontroliraju situaciju i sve čine da im se ne pojavljuju novi konkurenti. Učinio je i još jedno čudo, pokazao da se u Rijeci i iz Rijeke može biti svjetski uspješan poduzetnik. Bi li on bio po volji Rijeci? Ili bi se sve učinilo da mu se ne dozvoli prolaz? Ima njemu sličnih ljudi još, neki su na krilima Davora Štimca čak i ušli u politiku, no većina koja nije na upit – ja u politici, odgovara s – nikako i nikada.

Iako voli isticati svoju otvorenost, Rijeka je, a proces je jako vidljiv nakon kraha EPK i dolaska pandemije, zapravo pokrila dlanovima oči kako bi ostala u iluziji da se svijet oko nje ne mijenja. Da je sve upravo onako kako bi ona željela i da se ništa i ne treba mijenjati.

Tko je taj, i ima li ga uopće – ma koliko je Šantić s isticanjem postotaka apatije bio brutalno jasan – tko će otkriti dlanove i pokazati kako se – svijet promijenio?