RIJEKA – Nije mi bilo jasno. Rekao je da ide u Gorski kotar, da tamo mora proći obuku, čini mi se da je spominjao Mrkopalj, a zvao me iz Senja. Nakon nekoliko sekundi, koje su mi djelovale nestvarno dugima, rekao mi je da su stali na pauzu te da su na putu za Gospić. Nikad neću zaboraviti nelagodu koja me nakon toga obuzela. U glavnom ličkom gradu tada su, a bio je listopad 1991. godine, uz Vukovar bjesnjeli najžešći ratni sukobi…

Mirjana Antolos. Iznimno ugodna, zanimljiva, iskrena žena. Riječanka, ali danas zajedno sa svojim svekrom Matom Antolosom, stanovnica Bajčića na Krku. Za našeg posjeta, veselja u kući koju je prije skoro pola stoljeća kupio te svojim rukama i znanjem sam preuredio Mate, nije nedostajalo. Predblagdansko vrijeme svojom iskričavom energijom i jednom tako elegantno zaraznom spontanošću ispunile su Nika i Sienna.

Poginuli hrvatski dragovoljac Boris Antolos

Kći i unuka, ili kad pogledamo još koljeno prije, do Mate koji iako su mu 83 godine plijeni pozornost nevjerojatno vitkom linijom i mladolikim izgledom, unuka i praunuka. Večer prije našeg dolaska njih su dvije doputovale iz Zagreba gdje žive kako bi Božić provele u krugu – obitelji. Toj jezgri društva koju prečesto, bez imalo razmišljanja, guramo u drugi plan.

Zajedništvo

– Ma obitelj je svetinja. Kad god možemo Sienna i ja dolazimo do mame i nonota. Istinska je to ljubav, istinska je to ljepota druženja. Možeš ne imati u materijalnom smislu, ali kad imaš obitelj, kad se imaš kome obratiti, osjetiti zajedništvo, to je baš to – neprocjenjivo, pojašnjava nam svoje stavove tanana, ali iznimno temperamentna Nika.

Idila. Ispred kuće mačke. Njihove i svih bližih susjeda. Unutra i na terasi dvije čivave. Osjeti blago gdje mu je lijepo, mjesto gdje je kuća otvorena za sve. Obitelj Antolos, iako uz miris tek skuhane kave i finih, doma sušenih smokava djelovala kao reklama za božićne blagdane, zapravo je jedna od rijetkih koja neprestano prolazi – križni put. Ali, bez imalo mržnje. Iako bi bilo razumljivo da je ima. Bez imalo zavisti. Iako bi bilo razumljivo da je ima. Bez ikakvog samosažaljenja ili ljutnje na društvene okolnosti. Iako bi bilo sasvim normalno i opravdano da ima i toga.

Jer riječ je o obitelji Borisa Antolosa, dragovoljca Domovinskog rata, ubijenog zajedno s još pet suboraca 14. prosinca 1991. godine u Bilaju. Mjestu s istočne strane Gospića gdje se tih jesenskih mjeseci trpjelo najžešće udare neprijatelja. Mjesecima se odolijevalo, da bi netom prije Božića te teške godine na položaj riječkih dragovoljaca uletjela eksplozivna naprava koja ih je doslovno raznijela. Nika je tada imala tek nešto više od dvije godine, Mirjana u onim najdivnijim godinama, u sredini trećeg desetljeća života, kad se kuju najradosniji obiteljski planovi. A Mate, taj svjetionik ponosne familije, on je imao tek nešto više od pedeset godina. Dovoljno energičan, vitalan, a baš onoliko koliko treba – mudar.

Velika praznina

– Ostala je praznina. Teška, golema praznina. Poput nekog bezdana. Boris vam je bio takav. Nije trpio nepravdu. Radio je u tadašnje Trgoautu, nakon srednje škole posao, zabava, obitelj. Bio je divan i ponosan čovjek, ali čim bi osjetio da se nešto događa protiv normalnog reda i slijeda stvari, o

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

dmah bi došlo do njegove reakcije. Volio je u životu pomoći u, kako se to kaže, stvaranju reda. Nika mi je, srećom, ostala. Nika, moj centar svemira. Život se nekako nastavio, na trenutke tako prazan i besmislen, a onda, kad vidiš to sićušno stvorenje, jer Nika je uvijek bila mršava i silno energična, život ne da ima smisla, shvatiš da se život upravo zahvaljujući našoj divnoj djevojčici – nastavlja, sjeća se prvih godina svog trnovitog životnog puta nakon Borisove pogibije Mirjana.

Mate, u svojoj fotelji, maticu razgovora usmjerava u pravcu predaka obitelji Antolos.
– Boris je jako ljubio pravdu i pravičnost jer smo mi oduvijek bili takva obitelj. Rođen sam u Zablaću, nedaleko Šibenika, u Rijeku sam stigao 1949. godine. Tu sam se školovao i radio čitav život. Ponosna riječka industrija, od Torpeda do »Benčića«. Bio sam dijete palog borca, otac mi je zajedno s još velikim brojem najbližih rođaka kao ponosni partizan poginuo u jednoj od najtežih bitaka toga rata, onoj na Sutjesci.

Ali, osim nekih osnovnih prava koja su iz tog mog statusa uslijedila, nikad nisam to posebno koristio. Bavio sam se svojim poslom, svojim životom, svojom obitelji. Tako sam i odgajao sinove. Školujte se, radite, nikad ne posegnite za tuđim, poštujte sve ljude, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo što drugo. Budite uvijek na strani pravde, pojašnjava nam svoju životnu filozofiju Mate.

Feminemka

Doda li se svemu i temperament, genetika kojoj treba, kako bi Mate rekao, pet minuta da se odluči na odlazak u rat, bilo onaj svjetski, drugi po redu ili Domovinski, dobije se i okvir u kojem se nalazi obitelj Antolos.

– Nika vam je odrastala u okruženju ljubavi i istinskog poštovanja svih ljudi. Odgajala sam je tako da ljude dijeli isključivo na dobre i loše. One koji zaslužuju našu pažnju, i one od kojih je bolje okrenuti se zbog zla koje oko sebe šire. Što su oni pritom – Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, pravoslavci ili katolici – bilo je sasvim nebitno pitanje. Uostalom, tko kojeg boga štuje puno je manje bitno od toga – štuje li ga istinski, jasna je Mirjana.

Mirjana Antolos
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Nika je bila razigrano i, kako nam je većini i poznato, izuzetno raspjevano dijete. Zaigrana, nikad doma, uvijek oko kuće s brojnim prijateljima. Kasnije, kad se vidjelo da je njezin sluh za glazbu jako naglašen, krenulo je usmjeravanje i u tom smjeru. Na pragu punoljetnosti došla je i do najpopularnijih državnih televizijskih natjecanja, što joj je pak omogućilo ulazak u tada, krajem prvog desetljeća aktualnog tisućljeća, i u grupu Feminem. Sve do plasmana na Eurosong.

– Bio mi je to jedan od najuzbudljivijih dijelova života. Letovi, aerodromi, nastupi na europskim pozornicama. Slava? Ma ne, nikad me nije zanimala, uvijek je na prvom mjestu bio zanos, zadovoljstvo bavljenja onim što istinski voliš, što ti istinski donosi sreću, veselo nam pripovijeda Nika.

Multipla skleroza

Ali, kao da neka viša sila uporno Antolosima ne da s križnog puta. Na vrhuncu uspjeha s Feminemom, Nika, zbog učestalih zdravstvenih problema, mora na detaljnije pretrage.
– Najprije se sve pripisivalo stresu. Iznimnim naporima glazbene karijere koju sam započela vrlo mlada. Ali, nažalost, nisu bili ni stres ni umor. Bila je poprilično zlokobna dijagnoza: multipla skleroza. Bolest koja je nezaustavljiva, koja sporo, ali temeljito razara mišićni sustav i brojne druge organe. Kako su mi rekli, neizlječiva bolest, sjeća se Nika.

Za većinu nas »običnih« značila bi takva dijagnoza – kraj. Smak svijeta, predaju i padanje u očaj. Beznadno iščekivanje najgoreg. Ali, navikla je Nika ponosno hodati križnim putem. Uzdignute glave uvijek prkosno nastupati protiv svake nepravde. U ovom slučaju bolesti. Udala se, rodila kćerkicu Siennu, i postala prava, angažirana mlada majka.

Nika Antolos
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

– Kakvu god da vam bolest dijagnosticiraju, red je u potpunosti se o njoj informirati. Ući u njezinu bit, vidjeti što joj treba oduzeti da bi je se najprije obuzdalo, kasnije i pobijedilo. Moja je borba s multiplom dugotrajna, ali mislim da sam jača, da sam koristeći priznata, kao i, nažalost još uvijek alternativna ljekovita sredstva, došla do pobjede. Osjećam se savršeno, puna sam energije, nemam više simptome bolesti. Jako sam mnogo učila, informirala se, tražila prostor u kojem ću bolesti izmaknuti bilo koji razlog, fizički prije svega, postojanja. Nema predaje. Kad se dogodi problem, koliko god velik bio, ne treba pasti u strahove, suprotno, mora se pronaći energiju i znanje kojima će se pobijediti problem koliko god da je on monstruozno zvučao kad sam se s njime prvi put suočila, jasna je Nika.

Pravi put

I zapravo ponavlja slobodarski obrazac ponašanja svoje obitelji. Svog pradjeda koji je poginuo na Sutjesci, svog djeda koji je odlaskom iz rodnog Zablaća gradio novu, drukčiju karijeru u Rijeci, oca koji je otišao u Domovinski rat iz kojeg se, baš kao ni njegov djed Mirko, nažalost nije vratio. I uvijek puni vjere, puni energije, ljubavi. Da, križni put. Ali takav da se na njegovom kraju uvijek pronalazi razlog za novi optimizam, za novu sreću. Sienna je učenica drugog razreda. S obzirom na to da joj je otac Rus, oduvijek je bilingvalna, vrlo će skoro govoriti još nekoliko jezika, engleski prije svega. I ona je, iako je mogla odrastati u godinama ispunjenim tugom bolesne majke i davno poginulog djeda, te zbog svega što je kroz život prati ni malo sretne none Mirjane, nadasve sretno dijete. Prezadovoljno kad se s mamom na nekoliko dana odseli u Bajčiće, u smirujuću ljepotu otoka Krka.

Danas, na Badnjak, probajmo osluhnuti Antolose. Obitelj koju život nije milovao ni mazio. Obitelj koju je sudbina neprestano tjerala na križni put, da bi ona, koliko god da joj smrt, bolest i ostali jahači apokalipse neprestano pokušavaju oduzeti prednost, uvijek na križanju pronalazila – pravi put. Put dobrote, ljepote, sreće, uživanja u životu. Bez trunke mržnje, zavisti, bez bilo kakvih deformacija koje nam neprestano nameće ovo naše tako površno i nadasve materijalističko društvo. Budimo Antolosi. Makar na jedan dan. Iako bi bilo jako dobro da to činimo i ostala 364 dana u godini.