RIJEKA – Prva bolnica u Hrvatskoj koja je prepoznala potrebu sustavnog uvođenja palijativne i integrirane skrbi u rutinski rad je KBC Rijeka te je osnovan Zavod za palijativnu medicinu, a Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci sada osniva Centar za integriranu i palijativnu skrb koji će djelovati u okviru tog Zavoda.

Protiv loših ishoda

Riječ je o prvom takvom Centru u Hrvatskoj za koji voditeljica radne skupine prof. dr. Karmen Lončarek kaže da je neophodan radi daljnjeg razvoja i unaprjeđenja skrbi, a još više radi obrazovanja mladih liječnika. Naime, ideja je da znanstveno-istraživačkim, edukativnim i stručnim djelovanjem izgradi model integrirane dugotrajne skrbi. – Opći trend razvoja medicine jest da postaje sve kompleksnija, a istovremeno sve jače fragmentirana. Zbog komodifikacije se zdravlja pak cijeli zdravstveni sustav sve više temelji na uslugama te se gubi učinak skrbi. Sve te suprotstavljene silnice zajedno rezultiraju diskontinuitetom i lošijom kvalitetom skrbi, a dokaz za to su loši ishodi liječenja poput, primjerice, visoke izbježive smrtnosti ili loših ishoda u onkologiji. Možemo za primjer uzeti psihijatrijskog pacijenta s kojim psihijatar mjesečno provede 15 ili 20 minuta u razgovoru, a sve je ostalo vrijeme taj pacijent prepušten obitelji koja nema potporu. Uzela sam upravo taj primjer jer sam se bavila istraživanjem literature koja je dostupna obiteljima takvih pacijenata i došla do saznanja da je u Hrvatskoj dostupna tek jedna knjiga o shizofreniji koja je objavljena prije deset i više godina. Stoga suvremena zdravstvena zaštita ne može postojati bez multisektorske i intersektorske suradnje jer su to danas temelji cjelovite skrbi. Hrvatski zdravstveni sustav i dalje se temelji na akutnom, epizodnom modelu skrbi s malim naglaskom na samoskrb pacijenata, zbog čega je slabo podešen za podmirivanje dugotrajnih i fluktuirajućih potreba kroničnih pacijenata – ističe prof. dr. Lončarek.

Dodaje i da je odnos liječnika i pacijenta posljednjih desetljeća doživio velike transformacije, dok je koncept edukacije liječnika ostao nepromijenjen. Paternalistički model odnosa liječnika prema pacijentu pokazao se neuspješnim, a partnerski model odveć plošnim. Uspješan odnos liječnika i pacijenta ostvaruje se kroz terapijski savez, to jest povjerljivi i pomažući odnos u kojemu liječnik i pacijent dijele iste ciljeve liječenja, ali koji nije simetričan poput prijateljstva.

Novi standardi

– Novi trendovi u zdravstvenoj zaštiti, poslovanju, tehnologiji i edukaciji u zdravstvu, kao i novi standardi u tim područjima, imanentno vode u fragmentaciju. Time se medicina udaljuje od svoje suštine, sve manje ispunjava svoju svrhu i sve manje pomaže ljudima. Upravo je epidemija COVID-19, kad su se oftalmolozi i dermatolozi zatekli rukujući respiratorima u COVID-centrima, pokazala koliko je važno da liječnici imaju edukacijsku osnovu široku i zaokruženu. Procesi integracije skrbi ponekad izazivaju otpor jer ih se doživljava kao ulaženje u tuđi teritorij, primjerice, kad bolnički konzultant posjećuje pacijente u njihovim kućama, što je domena izabranog liječnika opće i obiteljske medicine. Utoliko je važnije sustavno mijenjati edukacijski pristup tom pitanju. Pozicija je palijativne skrbi unutar paradigme integracije posebna. Naime, palijativna je skrb po svojoj suštini integrirana, ali je specifična po tome što je uloga liječnika da bude podrška medicinskoj sestri, dok je inače obratno. Nadalje, palijativna se medicina temelji na pacijentovim potrebama, a ne na dijagnozi i prognozi, kao što je slučaj u ostalim medicinskim granama. I napokon, palijativna skrb zahtijeva od liječnika posebnu spremu jer usprkos svim njegovim naporima, znanju i vještinama, ishod će uvijek biti jednak: mrtav pacijent i ucviljena obitelj – objašnjava prof. dr. Lončarek.

Snimio M. GRACIN

Tri radne skupine

Kaže i da je proces specijaliziranja i fragmentiranja medicine produbio jaz između formalne i neformalne, laičke i profesionalne, zdravstvene i socijalne skrbi te strahovito poskupio cijenu skrbi, a da bi zdravstveni i socijalni sustavi ostali financijski održivi, neophodno je prebaciti dio tereta na laike, ali ne financijski, već teret konkretne skrbi. To znači osnaživanje i podršku laičkoj i neformalnoj skrbi, samoskrbi te skrbi u zajednici. Stoga će se stručno djelovanje Centra usmjeriti na širenje i implementaciju već postojećih saznanja i praksi na razini sadašnjice. U tu će se svrhu formirati tri radne skupine: pretklinika, internističke grane te kirurške struke, za uvođenje programa i načela integrirane i palijativne skrbi u respektivne kolegije i na svim obrazovnim razinama.
– Cilj je da se integracija i holistika ne zatvore u okvir zasebnih kolegija, već da se uvedu kao djelatni principi koji prožimaju sveukupne nastavne sadržaje te buduću praksu mladih liječnika. Sadašnji je trend u nastavi ponuda izbornih predmeta usmjerenih na vrlo uska područja koja daju specijalizirana znanja umjesto da se budućim liječnicima ponude interdisciplinarne teme. Jednako tako uopće ih se ne podučava kako se povezati s laicima, kaže voditeljica radne skupine.