Inženjer Dario Almesberger 78-godišnji je Riječanin koji živi i radi u Italiji, ima dvojno državljanstvo, a ono talijansko dobio je osobno od predsjednika države za radove na obnovama potresom oštećenih konstrukcija, od čega se posebno ističe njegova stručnost za obnovu onih konstrukcija koju su kulturna dobra, što je i jedan od razloga za dobiveni epitet »Il medico del palazzi«.

S neumornim Dariom Almesbergerom, koji trenutačno radi na jednoj potencijalno opasnoj talijanskoj brani, razgovarali smo o nizu pitanja vezanih za obnovu raznih konstrukcija, od onih na nedavno potresnom pogođenom području Banovine, preko konstrukcija koje su hrvatska kulturna dobra ili pak onih koja su simboličan graditeljski znak našega grada.

U više od četrdeset godina radnoga staža radili ste na mnogim obnovama potresom pogođenih talijanskih područja – o kojim se potresima radilo i što se može na temelju tih iskustava primijeniti na hrvatski slučaj potresa u Banovini?

– Radio sam na obnovi nakon potresa 1976. godine u Furlaniji, nakon potresa u Campaniji 1971., potresa u Umbriji 1996. godine, potresa u regiji Molise 2002. godine, potresa u L’Aquili 2009. godine, onoga potresa u regiji Emilia-Romagna 2012. godine te posljednjeg, 2016. godine koji je razorio gradove Amatrice, Accumoli i Arquata del Tronto. Kod mnogih potresa u Italiji obnova kulturnih objekata još nije završena, a stambeni objekti prvi su se obnavljali. U L’Aquili je, recimo, jedna od deset zgrada sanirana, dok su ostale rušene i ponovno građene prema recentnim pravilima seizmike i graditeljstva. U Banovini treba prvo obnoviti javne objekte poput škola, bolnica i onih gdje ljudi rade, zatim stambene objekte pa tek onda objekte koji imaju kulturnu vrijednost za koje trebaju posebni stručnjaci.

Razlika u obnovi

S obzirom na to da je Zagreb glavni grad, a Banovina ruralno područje, kako pristupiti području Banovine, a kako obnovi Zagreba?Postoji li razlika u pristupu obnovi?

– Razlika u obnovi svakako postoji. Većina oštećenih objekata su spomenici kulture čiju autentičnost treba svakako sačuvati, dok su u Banovini većinom oštećeni stambeni objekti koje treba rušiti i graditi u skladu s novim termičkim propisima. Naravno, treba uzeti u obzir omjer troška za saniranje u odnosu na trošak za rušenje i ponovno izgradnju objekta jer mnogo puta saniranje je skuplje od gradnje od temelja. Primjer je recimo L’Aquila gdje je nakon potresa sanirana samo jedna od deset zgrada. Prilikom ponovne gradnje objekata treba se koristiti armirani beton koji daje čvrstoću te povećava izdržljivost. Onaj objekt koji je kulturno dobro treba ispitati metodom kontrole bez razaranja, tj. bez rušenja, nakon čega možemo znati pravo stanje te pokušati obnoviti konstrukciju s izvorno korištenim materijalima.

snimio Damir Škomrlj

Možemo li reći da su plan obnove i provedba bitni te zašto, na temelju primjera Furlanije koja je nakon obnove postala treća najrazvijenija regija, nakon Lombardije i Pijemonta?

– Dobar plan obnove osigurava kvalitetnu provedbu u skladu sa svim najnovijim pravilima struke i u skladu s najnovijim znanstveno-tehničkim dostignućima.

Kod obnove potresom pogođenih i razorenih područja, koga sve treba uključiti, kako treba planirati obnovu te koja je uloga države u obnovi?

– Svakako treba uključiti ljude s iskustvom u radu, a politika treba biti jedinstvena i osigurati financijska sredstva. Nadalje, bitno je i kroz razne tečajeve te ostale oblike usavršavanja dodatno obrazovati postojeće stručnjake čime oni stječu nova specifična znanja potrebna za poslijepotresnu dijagnostiku i obnovu.

Seizmički amortizeri

Nakon potresa kod L’Aquile u obnovi je korišten revolucionaran pristup s tzv. seizmičkim amortizerima, koji smanjuju ili onemogućuju prijenos seizmičkih vibracija s temelja na sam objekt. Imate li saznanja da postoji primjer takve gradnje i negdje u Hrvatskoj, odnosno u Rijeci?

– Koliko mi je poznato, seizmički amortizeri nisu korišteni u Rijeci niti u Hrvatskoj. Seizmički amortizeri, naime, prigušuju razne vibracije, od onih koje uzrokuje buka gradskog prometa do onih potresnih vibracija, no osim toga, amortizeri sprječavaju i utjecaj vlage na neki objekt. Rađeni su na principu posebne smjese kojom se dobiva sintetička guma koja ima »sendvič-oblik« i sastoji se od više slojeva gume i metala, pri čemu je višeslojnost tih materijala, posebice metala, važna u sprječavanju širenja gume pod težinom objekta. Cijena seizmičkog amortizera iznosi 17 do 20 posto od ukupne cijene gradnje objekta. Da se takvi amortizeri koriste primjerice u Banovini, osim smanjivanja raznih vibracija, sigurno bi spriječili i prenošenje vlage na objekte, koje zasigurno ondje ima, s obzirom na to da je cijelo područje Banovine zapravo močvarno tlo.

S obzirom na vašu impresivnu karijeru i djelatnost u postpotresnim i protupotresnim obnovama, je li s vama tko, osim medija, iz Hrvatske kontaktirao u vezi s obnovom potresom oštećenih objekata u Zagrebu ili pak Banovini?

– Kontaktirali su sa mnom stručnjaci s Građevinskog fakulteta, no svakako moram reći da i inače imam dobru komunikaciju s Arhitektonskim i Građevinskim fakultetom u Zagrebu. Trenutačno mi epidemiološka situacija ne dopušta odlazak u Banovinu, koja bilježi porast broja zaraženih virusom, no još više mi situacija ne dopušta odlazak zbog toga što u Italiji živim u zoni koja je označena crvenom bojom te ne bih mogao samo tako ući u svoj grad. Također, zbog osjetljive životne dobi dodatno moram paziti na izlaganje takvim rizicima, no to ne znači da se neću uključiti. Trenutačno radim na realizaciji laboratorija za primjenu kontrole bez razaranja za dijagnozu potresom oštećenih građevina. U suradnji s profesorom Josipom Galićem pripremam i osnivanje specijalističkog studija koji se odnosi na područje znanosti koje se bavi obnovom nakon potresa. Naravno, zbog cijele situacije s virusom realizacija samog projekta kasni, no krajem siječnja boravim u Zagrebu u svrhu rada na programu novog studija te projektiranja laboratorija u sklopu istoga.

Kad već spominjemo kulturna dobra i njihovu obnovu, dobili ste naziv »Il medico del palazzi«, otkuda taj naziv?

– Taj epitet dodijelila mi je voditeljica na talijanskoj nacionalnoj televiziji kad sam govorio o svojoj opremi kojom radim monitoring i dijagnozu konstrukcija, što uključuje ultrazvuk, radiografiju, termografiju, endoskopiju, odnosno sve dobro poznate medicinske metode, samo što moji pacijenti nisu ljudi, već konstrukcije.

Most i toranj

Radili ste i na Krčkom mostu, na čijem monitoringu radite još i danas. Krčki most otvoren je 1980. godine, no spominje se potreba za njegovom obnovom. U kakvom je stanju most, je li obnova potrebna, a s obzirom na blizinu jednog rasjeda, bi li most izdržao jači potres?

– Na objektu Krčki most radio sam od 1974. do 1978. godine kao tehnolog za beton. Problem kod izgradnje luka velikog raspona bio je kako proizvesti kvalitetan pumpani beton, no to je izvedeno uspješno pomoću aditiva, a sam Krčki most i dandanas je primat po načinu gradnje i po veličini samog betonskog luka koji iznosi 390 metara. Rekao bih da je Krčki most vrjedniji spomenik industrijske baštine od Torpeda.

U vrijeme kad je građen beton je kao materijal davao znakove duljeg životnog vijeka, no čelična bi konstrukcija lakše izdržala potres. Kaže se kako je životni vijek za zgrade 25 godina, za mostove 50 godina, a za brane 100 godina. Krčki most ima 40 godina, no uz dobro održavanje njegov životni vijek može se produžiti i na sto godina. Treba ga održavati i češće kontrolirati jer najveću opasnost predstavljaju jak vjetar i korozija, stoga sam luk mosta ima armaturu te ga treba zaštiti od korozije farbanjem sa zaštitnim premazom. Što se tiče potresa, koji i nije najveća opasnost, iako se nalazi blizu rasjeda, izdržao bi do 8 ili 9 stupnjeva po Richteru.

S obzirom na to da radite i monitoring Kosog tornja u Rijeci, možete li reći u kakvom je on stanju, što se dosad na njemu radilo te potres koje jačine bi taj povijesni objekt izdržao?

– Još 2009. godine prilikom kopanja oko Kosog tornja, nad kojim radim monitoring, otkrivene su podzemne vode na dubini od metar i dvadeset, što znači da se temelji tornja ponašaju kao splav koji leži na moru. Oko Kosog tornja izgrađivali su se i drugi objekti koji narušavaju njegovu stabilnost, a podaci su još tada pokazivali da toranj ima tendenciju kretanja udesno prema najnovijoj zgradi u njegovoj blizini, no to se nakon nekoliko godina ipak stabiliziralo. Moja firma trenutačno nema ugovor s Gradom Rijeka zbog financijskih teškoća, no postavljena oprema još je ondje te je čak registrirala i nedavni jak potres u Banovini. Ipak, Kosi toranj zasigurno ne bi izdržao potres od 8 stupnjeva po Richteru.

Toranj bi se trebao održavati i trebala bi se izvesti sanacija vanjskih kamena koji nedostaju te lokalna sanacija u okrugu od nekoliko metara. Planiralo se obnoviti i unutarnju međukatnu konstrukciju koja vodi do zvona i koja je zbog trulog stanja opasna, stoga bi se moglo napraviti čelično stepenište te bi se toranj mogao otvoriti za posjetitelje koji bi imali lijep pogled sa zvonika. Prošlo je više od pedeset godina, no toranj nije saniran niti obnovljen, a on je, kao što znamo, nakon rimskog luka najstariji spomenik u Rijeci, stoga je bitan i ne bi trebao ostati ovako zapušten.

snimio Marko Gracin

Revitalizacija Rijeke

Što smatrate infrastrukturnim prioritetom u Rijeci, ili koji dio grada je, po vama, nedovoljno iskorišten te zaslužuje urbanističke preinake?

– Jako se dobro sjećam Rijeke 60-ih godina prošlog stoljeća kad sam kao dvadesetdvogodišnjak radio na održavanju lokomotiva. Pojavom električnih lokomotiva željeznički je promet dobio na brzini, što je značilo i veću teretnu mogućnost. Rijeka je tada bila sjecište i središte te je imala dobru povezanost s ostatkom Europe, lukom i željeznicom. Luka je bila riječki adut, a pruga je tada zaista bila nužna. Revitalizacija Rijeke može se ostvariti jedino modernizacijom željeznice, i to izgradnjom nizinske pruge s tunelima što bi omogućilo bolju i bržu prometnu povezanost Rijeke s Europom. U Italiji se to, primjerice, gradi iz financijskih sredstava Europske unije, koja bi ih i Hrvatskoj zasigurno omogućila jer bi modernizacija riječkog i hrvatskog željezničkog prometa bila korisna za dobar dio europskih zemalja.

Rijeka je grad koji se nalazi na seizmički aktivnome području, no osim toga cijeli priobalni pojas nalazi se velikim dijelom na nasutome zemljištu koje je nekad bilo more, što znači da poplava uslijed podizanja razine mora nije nešto što ne možemo očekivati u skorijoj budućnosti. Jeste li se u svojem radu bavili i otpornošću objekata i na tu prirodnu pojavu, odnosno nepogodu? Što je moguće učiniti kako bismo zaštitili objekte koji bi prvi mogli imati štetu od poplave?

– Znanje društva i civilizacije u vrijeme velikih dostignuća u građevinarstvu, tehnici, no i drugim znanostima, takvo je da se možemo zaštititi od poplava, dizanja zemlje, no potresi se pak ne mogu predvidjeti. Podizanje razine mora fenomen je zbog otapanja leda, ali odigrava se sporo te znatnije podizanje razine mora možemo očekivati za sto godina. Inače, trideset posto zemlje u Nizozemskoj je zapravo ispod razine mora, što znači da bi ta zemlja trebala već biti pod morem, no nije.