Za svakog korisnika Hospicija, kao i za svakog njegovog djelatnika, hospicij je živa prisutnost Kristova, i svaki čin kojim se olakša bol zapravo je način na koji Isus djeluje.

Pomažući korisnicima, pomaže se i samom Isusu jer on, iako uskrsnuo, živ je i prisutan u braći i sestrama, osobito u onima koji su najpotrebniji naše pažnje i ljubavi, onima koji su na križu…

Ovdje se ne poji octom i žuči, nego čašom vode, ljubavlju. Zato je ovdje ne samo križ, nego i ono što se dogodilo nakon križa – uskrs, rekao je među ostalim riječki nadbiskup Mate Uzinić predvodeći u kapeli Marije Kraljice apostola misno slavlje na 12. obljetnicu Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić.

Nadbiskup Mate Uzinić predvodi misu / Foto Sergej Drechsler

Uz djelatnike i članove Upravnog vijeća ove ustanove palijativne zdravstvene skrbi na misi su sudjelovali predstavnici suradničkih ustanova, ravnatelj riječkog KBC-a Alen Ružić sa suradnicima, zamjenik riječkog gradonačelnika Goran Palčevski i drugi.

Terminalna faza

Hospicij je otvoren 28. siječnja 2013. godine u prostoru nekadašnje Teologije u Rijeci u Tizianovoj 15, i u kontinuitetu djeluje.

Osnivač mu je Caritas Riječke nadbiskupije, a nastao je na inicijativu i zauzimanjem umirovljenog riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića te suradnjom Riječke nadbiskupije s Gradom Rijekom i Primorsko-goranskom županijom.

O radu ove važne i neophodne ustanove pitali smo ravnateljicu s. Leopoldu Ivković. Podsjetila je da hospicij od svog početka ima kapacitet 14 korisnika, da je gotovo stalno popunjen, a nerijetko ima i listu čekanja.

U proteklih 12 godina, do danas primio je više od 3.200 pacijenata, najteže oboljelih osoba. Više od 85 posto njegovih korisnika su onkološki bolesnici u terminalnoj fazi bolesti, a ostali su osobe u odmaklim fazama teških kroničnih bolesti.

U hospiciju s bolesnicima rade stručne osobe, medicinske sestre, njegovateljice i fizioterapeutkinja, a svakodnevno u vizitu dolazi liječnik iz KBC-a Rijeka, najčešće onkolog, kako je to ugovorom s KBC-om dogovoreno. Hospicij se posvećuje i obiteljima svojih pacijenata te je za njih otvoren uvijek.

s. Leopolda Ivković / Foto Sergej Drechsler

– Nadam se da smo na početku osnivanja Centra za žalovanje koji bi pružao psihološku i duhovnu pomoć pacijentima i članovima njihovih obitelji, a s tim se potrebama susrećemo svakodnevno.

U prosincu prošle godine sklopili smo s KBC-om Rijeka ugovor o proširenju suradnje te ravnatelju Alenu Ružiću zahvaljujem na stalnoj otvorenosti za pomoć hospiciju.

Dogovorili smo da psihijatar – psihoterapeut KBC-a dolazi svaki tjedan osam sati, kako bi pomogao, razgovarao s pacijentima i članovima njihovih obitelji.

U taj centar bi mogli doći svi ljudi koji su u potrebi, pacijenti i članovi njihovih obitelji, od trenutka saznanja dijagnoze o neizlječivoj bolesti, na dalje.

To znači tijekom bolesti, a za obitelji i nakon preminuća njihovog člana. U centar bi zbog pružanja duhovne pomoći, ako bi to ljudi tražili, dolazili i duhovnici, kao što i sada, kada to naši pacijenti zatraže, dolaze svećenici, imami, parosi, pastori.

Ljudima puno znače i klanjanja za umiruće i ljude koji za njih skrbe, koja se tri puta tjedno održavaju u našoj kapeli. Članovi obitelji nekih pacijenta, koji su vjernici, nastave dolaziti i nakon preminuća njihovog bližnjeg, i kažu da im je to velika utjeha i pomoć, objasnila je s. Ivković.

Plač i radost

Hospicij je otvoren svakom čovjeku u takvoj potrebi, i otvoren je svih 24 sata.

– U bilo koje doba članovi obitelji mogu doći, a u sobama imamo za njih pomoćni krevet tako da i po noći mogu biti uz svog bližnjeg.

Svima to puno znači. Nedavno smo imali vjenčanje, drugo u zadnje dvije godine. Mladenka i mladoženja, koji su bili u civilnom braku, tu su želju izrazili svećeniku u nedjelju navečer, a vjenčanje je bilo idući dan u podne.

Bila je to velika radost za mladence i njihove obitelji, i bilo je zaista lijepo. Naša volonterka je do jutra napravila tortu, a sestre iz Omnia Deo glazbeno su pratile obred vjenčanja.

I danima nakon toga je u mladenkinoj sobi vladala radost. Lijepo je u našem radu kada vidimo koliko samo malom gestom, nekom sitnicom, osmijehom, riječju, blizinom, čovjeka usrećiš. Mi svaki dan i plačemo i radujemo se, kaže s. Ivković.