Fascinacija svjetlom drevna je potraga ljudskog za ljudskim, a u Atelieru Rogić ova se misao njegovala punih 35 godina, kad su Boris i Željka Rogić osnovali svoju malu vrijednu manufakturu replika Tiffany lampi. Za oduševljenje njihovim radom dovoljno je upaliti jednu od izrađenih lampi i ugodan mir doputuje do vas…

Ipak, posvjestiti taj put svjetlosti bio je puno veći zadatak. Sitna stakalca umrežena u minucioznom radu nagoviještala su uzbudljivo istraživanje. I da, kako to uvijek biva, rasvjetljavanje, objašnjenje, stiglo je nenadano i u posve neočekivanom obliku. Za vrijeme posjeta Atelieru Rogić, nakon već svih izrečenih znatiželjno novinarskih pitanja i dobivenih odgovora, stigao je onaj prvi i ujedno konačan odgovor – osjećaj – ono što njihove lampe čini posebnim, vrijednim i ne samo savršenim, već i originalnim replikama.

A magični trenutak razumijevanja doputovao je kroz glazbu, s velike plazme oglasio se Bob Dylan, odnosno Patti Smith s pjesmom »A Hard Rain’s A-Gonna Fall«, koju je izvela u njegovo ime na dodijeli Nobelove nagrade. Naime, glazba je uvijek bila sudionik stvaranja u njihovom ateljeu, posebice glazba američkog glazbenika koja je bila najčešća glazbena podloga pri radu i stvaranju čarobnih lampi. Snaga glazbenog osjećaja i trenutka nadvladala je riječ i oblikovala misao svjetla koja dolazi iz ovih šareno čudesnih lampi Ateliera Rogić.

Velike nagrade

Ovogodišnji ste dobitnici Zlatne plakete Grada Rijeke za posebnost umjetničkog oblikovanja stakla, no ove godine i zatvarate svoj atelje u Užarskoj ulici. Lijepo priznanje, ali i velika odluka, sve se smjestilo u malo vremena, kako se osjećate?

– Vezano za nagradu, osjećaj je to koji ispunjava nadanja. Uspjeh je dobiti ono što želimo, sreća je pak željeti ono što dobijemo. Zatvaranju ateljea pridonijele su mnoge činjenice koje nosi vrijeme. Rastanak je uvijek težak, pa čak i kad se dugo priprema.

Vaš izlog koji je često osvajao nagrade kao najljepše uređen, nedostajat će mnogima, hoće li nedostajati i vama?

– Valja se prisjetiti samih početaka. Kada smo prije petnaest godina otvorili atelje u Užarskoj ulici, bila je to hrabra odluka koja se uglavnom bazirala na želji za opstankom, a misao vodilja svodila se na činjenicu da je marketing previše važan da ga prepustimo odjelu za marketing. Na tom tragu spoznali smo važnost poruka koje se mogu promatračima uputiti kroz likovna rješenja ponuđena u izlogu ateljea. Sretna okolnost očitovala se je u činjenici što su likovne poruke bile prepoznate od publike i struke koja je izloge nagrađivala. Bili smo svjesni mogućnosti da ćemo u budućnosti biti više razočarani onim što nismo napravili, nego onim što jesmo. To je ujedno bila motivacija za istraživanje i otkrivanje, što je rezultiralo sa stotinjak likovnih postava u izlogu.

Izradom lampi počeli ste se baviti prije 35 godina, što vas je odvelo čaroliji svjetla, kako su ih kritičari često nazivali dok su govorili o vašim radovima?

– Kad smo stekli potrebna znanja, shvatili smo da ih moramo primijeniti, odnosno stalno nadograđivati kroz uporan rad. Valjalo je uhvatiti Arijadninu nit koja nas je izvela iz ponuđenih kanona, znajući da konačne odgovore treba tražiti u stvaralačkoj invenciji i osobnosti. Slaganjem tema, boja i oblika ponekad smo se približavali efektu kaleidoskopa, što je kod nekih promatrača stvaralo osjećaj čarolije svjetla.

Zaljubljeni u ideju

Što je sve bilo potrebno da bi se ta čarolija dogodila? Kako je izgledao put do vaše prve Tiffany lampe?

– Kad je čovjek zaljubljen u neku ideju, vrlo ga je teško uvjeriti u njezinu neostvarivost. Treba vjerovati u sebe, iako ste ponekad jedina osoba koja vjeruje u projekt koji vam je na umu. Prisjećam se takvih razmišljanja na putu do prve svjetiljke. Od početka smo polazili od osnovne ideje, od odabira svjetiljke koju želimo replicirati, do pokušaja zamišljanja prostora u kojem će replika živjeti. Pokušaj da se o svjetiljci govori kao o živom biću dovoljno govori o našoj određenosti. Radove izrađujemo od najboljih američkih stakala koja po našem mišljenju dolaze iz najboljih manufakturnih topionica. Mišljenja smo da svjetiljke, kao i druge radove, ne bi trebali izlagati, puštati iz ateljea u vanjski svijet da se »same brane«, dok nisu sasvim gotove, odnosno dok autor nije učinio sve što je htio i mogao. Ako se navedeno odradi, onda postoje izgledi da se čarolija dogodi.

Odlasci u Zȕrich zasigurno nisu bili jednostavni, a ni besplatni. Ulagali ste najprije u svoje znanje, a onda i u skupe materijale. Izrađuje li netko još uopće takve lampe poput vas u Europi?

– Parafrazirajući našeg poznatog rock autora, Zȕrich je »hladan« grad koji vam nameće imperativ rada, reda i discipline. U vrlo kratkom vremenu povinete se većini, te rad, učenje i svekoliko ulaganje donese rezultate. Bilo bi preuzetno tvrditi da nitko ne izrađuje svjetiljke, osobno smo svjedočili izvrsnom radu dvojice švicarskih kolega, unatoč rečenom rijetko smo viđali radove koji zadovoljavaju očekivane standarde.

Uvijek vrlo skromno govorite o svojem radu i naglašavate kako je u konačnici najvažnije hoće li se lampa svidjeti kupcu ili neće. Zvuči zapravo čarobno, jer toliko minucioznog i pedantnog rada tek za jedan ushit?!

– Umjetnošću autori ljudima prodaju osjećaje. Osjećaji su ti, vizualni ili misaoni, koji kupca privuku svjetiljci. Ukoliko možemo govoriti o ushitu kupca, onda je ushit obostran, veliko priznanje umjetniku. Budući da umjetnik pripada svom radu, a ne rad umjetniku.

Talent, poruka, vizija

Neki će ipak reći kako je riječ o replikama, poistovjetiti ih s brzim i jeftinim kineskim proizvodima.

– Nasuprot reproduktivnim dosezima u klasičnoj glazbi, postoji težnja da se repliciranje u likovnom svijetu stavi na stup srama. Međutim, potiskuje se činjenica da su velikani u slikarstvu, koji su naručiocu radili vlastite slike replicirajući svoje velike uzore, ponekad i suvremenike i rivale, unosili svoj talent, poruku ili viziju u tuđu sliku. Poznati su takvi radovi Maneta, Cezannea, Matissea na čelu s Picassom. Rečeno je na tragu izreke da umjetnost rađa umjetnost. U povijesti umjetnosti to je prihvatljivo ukoliko se ima što pošteno reći, u našem slučaju i zanatski odraditi, nadopuniti ili na vlastiti način proširiti obzore tuđeg djela. Takav rad može se tumačiti i kao hommage autorovom velikom prethodniku ili suvremeniku te ako se u njemu mogu iščitati autorovi osobni stavovi i opčinjenosti, onda opravdanje ne treba ni od koga tražiti.

Koliko je uopće potrebno za izradu jedne Tiffany lampe?

– Ako se računa vrijeme promišljanja, nabave stakla, definiranje boja, izrade modela, perspektiva i slično, teško je dati precizan odgovor, tim više što se susrećemo s različitim parametrima za različite svjetiljke. Ako ste pak mislili na tehničku izvedbu, to pak ovisi o uigranosti tima, o svojevrsnom »treningu«. Ukoliko biste bili prisutni prilikom cjelokupnog procesa, usudio bih se ustvrditi da bi vas obuzeo osjećaj umora, dugočasnosti, a ponekad i nevjerice kojom brzinom sati prolaze.

Kad govorimo o replikama, hoćete li nam objasniti točno što to znači, odnosno kakvom vrstom energije morate raspolagati da još jednom dočarate nečiji san?

– Na počecima našeg rada nerijetko smo se susretali s riječju replika u nimalo laskavom obliku. Pritom mislim na klasifikaciju našeg rada od strane djela javnosti. Odlučili smo to promijeniti. Pri izradi replike svjetiljke krucijalan stav predstavlja odabir stakala, odnosno njihova kakvoća i akromatska snaga koja određuje svjetiljku u raznim aspektima njenog života. Veliku pažnju treba posvetiti opremi svjetiljke, stalku, metalnim dijelovima koji moraju biti izliveni od najboljih materijala, a njihovi premazi i patine spadaju u likovnu priču koja je za mnoge autore nedosanjan san. Stvarati svjetiljke uvažavajući spomenute teškoće, poštujući samo zadanu disciplinu, uvažavajući stremljenja velikog prethodnika, L.C Tiffanyja, ustvari je vrsta razmišljanja i sanjarenja te utvrđivanja vlastitog odnosa prema svijetu. Da bi se razumjele naše replike, potrebno je poznavati djelo našeg uzora pa je s takvim usporedbama jedino moguće doći do vrijednosnih kriterija.

Pleter i glagoljica

Na internetu sam naišla na podatak o tome kako je najskuplja Tiffany lampa Pink Lotus na aukciji 1997. godine dostigla cijenu od 2,8 milijuna dolara, a Tiffany Pond Lilly lampu aukcijska kuća Christie’s prodala je po cijeni od 3.372.500 dolara. Jeste li u svojoj ponudi imali replike tih lampi i mislite li da bi neki vaši radovi također jednom mogli dostići neku visoku cijenu zbog autentične izrade?

– Radili smo inačice spomenutih svjetiljki. Realizacija je bila složena i teška. Treba naći način da se nešto učini, a ne opravdanje da se to ne učini, a što budućnost nosi to se ne može predvidjeti. Oduvijek se cijeni ljudski rad i trud, iako robotizacija to nastoji zanijekati, držim da će i u budućnosti autorsko stvaralaštvo pronaći put do priznanja, pa ako hoćete i do kupaca.

Imali ste i svoje autorske izraze. Veliki uspjeh postigli ste izložbom Svjetlost glagoljice, a vrlo zanimljiv motiv bili su i hrvatski pleteri?

– Ideja hrvatske pleterne ornamentike realizirana je prije ideje o glagoljici. Glagoljicu smo radili u tehnici staklene fuzije, a pletere smo radili u tehnici vitraja. Ideje se naslanjaju na korpus hrvatske nacionalne baštine te im se unatoč tehnološkoj zahtjevnosti uvijek rado vraćamo.

Vaša prva izložba bila je 1989. godine, od tada do danas ostvarili ste brojne izložbe, ali ona u Mimari zasigurno je bila jedna od najzahtjevnijih?

– Veliki muzeji veliki su izazov, gledano iz raznih perspektiva. Zadovoljiti muzejsko vijeće, kustose za staklo te ostale sudionike u odlučivanju, znači ponuditi kvalitetan program, a to je tek osnova za razgovor o pripremi izložbe. Kada vam takvi muzeji otvore vrata, to je jasan znak da imate dobru izložbu. Međutim, naše težnje bile su usmjerene u otkrivanju ljudi – osoba i njihovih osobnosti – kad se ukloni njihovo profesionalno zvanje, odnosno struka koju obnašaju u muzeju. U takvom okruženju postav i održavanje izložbe dobije ljudski lik, što rezultira uspjehom projekta. Na mene osobno, neki od spomenutih susreta ostavljali su dubok trag, gotovo da su mi neki ljudi predstavljali roll model.

Prvi takav doživljaj zbio se je 1989. u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, dakako u muzeju Mimara u Zagrebu 2005. godine, kao i u muzeju antičkog stakla u Zadru na dvije izložbe, 2013. i 2014. godine.

Impresivna dosljednost

Likovni kritičari bili su puni hvale, ima li neka njihova rečenica, misao, koja bi najjezgrovitije opisala vaš rad u očima trećih osoba. Dakle ne vas, ne kupca, već nekog u potrazi za ljepotom?

– Od samih početaka, kritike smo znali saslušati bez obrambenog stava. Takvo uvažavanje otvorilo nam je vrata učenju i prihvaćanju tuđih mišljenja. Učili smo i bili smo usmjeravani stečenim znanjima, što nas je dovelo na sadašnju razinu. Bilo je posebno afirmativnih mišljenja te smo se nerijetko znali zapitati zaslužuje li naš rad zaista takvu afirmaciju. Ovdje nije moguće prisjetiti se svega, ali ako mi dopustite, odgovorit ću na vaše pitanje citirajući akademkinju Anicu Nazor s otvaranja naše izložbe »Svjetlost glagoljice« u nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2012. godine »… a po čemu mi je bliska umjetnička interpretacija glagoljskih slova: po tome što su ona prepoznatljiva, što imaju uporište u glagoljaškom realitetu – u glagoljaškim rukopisima i tiskopisima i što su lijepa.«

Izradi svih svojih radova potpuno ste posvećeni. Osim staklenih dijelova, izrađivali ste i sve ostale dijelove, stalak, harfu, odnosno nosač svjetiljke, a o autentičnosti svjedoči i vaš logo koji je ugraviran u dno svake lampe. Impresivna dosljednost, bez ijednog propusta, imali ste strpljenja dotjerati izradu do perfekcije…

– Uvijek nam je bio važan odnos autorskog djela i korisnika. Na tom tragu počiva naš trud usmjeren ka što boljoj realizaciji djela. Već sam naglasio da je otežavajuća okolnost repliciranje koje je zahtijevalo dodatan autorski angažman. Ako se osvrnemo na ciljano povijesno razdoblje, jedna od značajki secesije jest dokidanje granica između« čiste« i »primijenjene« umjetnosti, to je ohrabrilo mnoge sudionike likovne scene koji su plasirali svojevrsnu persuazivnost, to jest kvazi Tiffany proizvod umnožavali i lažirali do nevjerojatne mjere nesvjesno ulazeći u manufakturu tradicije, što je ustvari tipičan dalekoistočni porok. U spomenutim grupama uočava se odsutnost evoluiranja u područjima problema, budući da oni problem ni ne primjećuju jer za njih on ne postoji, ustvari kao ni samo stvaralaštvo. Nažalost, sastavni dio sistema, to jest što bolja participacija u potrošnji, postao je sam sistem, što je iznjedrilo velik broj »umjetnika« nasuprot zanemarivom broju autora, što neminovno dovodi do rasapa vrijednosti. Uvažavajući takve stavove, preostao nam je rad koji je rezultirao predanošću o kojoj govorite.

Možete li ukratko opisati proces izrade?

– Vjerojatno mislite na zanatski proces izrade u kojem nužno izostavljate misaone uzlete jer ste naprosto čovjek, a ne – robot. Ne treba tražiti savršenstvo u svemu jer ga onda nećete naći ni u čemu. Prilike vas prisiljavaju reducirati uzlete mašte, mirite se s umjetnošću mogućeg: ukratko, rezanje stakla, brušenje, lemljenje (60% cinka, 40%olova) sati provedeni u dotjerivanju lema (peglanje), pranje, patinanje, pa opet sve ispočetka za drugu svjetiljku. Promišljati i sebi priznavati pogreške i manjkavosti, težiti boljim rezultatima.

Osim kalupa i stalaka, u vašem radnom ateljeu pokazali ste mi i neobičan alat uz pomoć kojeg ste dovršavali lampe, stalak koji ste sami patentirali, je li bilo još takvih domišljatih ideja?

– Rad donosi odgovore na učinjene propuste i potiče inspiraciju koja ne tako rijetko rezultira raznim vrstama samopomoći. Držim da je to opće poznato majstorima svih struka.

zeljka boris rogic, atelje Rogic, tiffany lampe

Put učenja

Na kraju, što će biti sa svim tim vrijednim kalupima i alatima kojima je opremljen atelje? Ima li zainteresiranih za nasljeđe vašeg znanja?

– Želja nam je prenijeti znanje mladima. Skratiti put učenja, premostiti mukotrpna istraživanja, ponuditi rješenja. Cilj nam je naći nekoga tko bi nastavio gdje smo mi stali, nekoga tko će nadograditi i dalje razviti ideju u svim mogućim smjerovima. Jasno je gdje se ti mladi traže, znaju se ustanove kojima oni teže. Put je dug, na njemu stoje zapreke birokracije, tromosti sistema, i dakako prioriteti onih koji odlučuju u tim ustanovama. Na nama je da pokušamo i da se nadamo. Baš kao na početku.

Ljepota stakla i inspiracija u glazbi, dva su najčešća argumenta koja navodite kao glavne vodilje u izradi. Zašto glazba?

– Od najranije mladosti u glazbi sam nalazio odgovore na mnoga pitanja. Tome je pridonio i moj višegodišnji studentski angažman u tadašnjem Koncertnom uredu i Udruženju muzičara. Danas sam »ovisan« o radu nekoliko glazbenih velikana u čijim djelima nalazim mir, utjehu i nadu. Često se sjetim Thomasa Manna i njegove misli: Glazba je demonsko područje, ona je mistična i apstraktna, ona je najproračunatiji red i kaotičan proturazum, najudaljenija je od stvarnosti i najstvarnija od svih umjetnosti.

Koliko je bila sreća imati životnog partnera na svojoj strani, naime oboje ste dijelili istu viziju, jednako strpljenje i konačno ljubav prema ideji o izradi svjetiljki?

– Pitanje zahtijeva odgovor od svakog partnera posebice. Odgovori se ne moraju nužno preklapati. Postoji izreka: jednom u životu sretne se poslovni partner koji nije opsjednut taštinom i samoljubljem. Ako vam se to dogodi na samom početku, onda je to sreća. Sreća je također kada u stvaralačkom procesu razumijete svaku riječ koja nije izgovorena.

Na kraju, biste li sve ponovili?

– Pitanje mi pomalo zvuči kao mogućnost opoziva kronologije, što nije svojstveno običnim smrtnicima… Žaliti se može za propustima u prošlošću zbog dužine trajanja same prošlost, ali kada bih dobio tu priliku, vjerojatno bih učinio neke iste greške, samo u kraćem vremenu.

Strah, nedoumica, briga

Osim lampi, izrađivali ste i vitraje za sakralne objekte, ima li neki rad na koji ste osobito ponosni?

– Izdvojio bih lik svete Lucije u jednoj maloj crkvi na otoku Rabu. Također, posebno nam je draga rozeta na pročelju crkve od Marijina uznesenja u Senju. Naš gradski zaštitnik sveti Vid, sveti Modesto… Bojim se da bi nabrajanje moglo sugerirati ideju o masprodukciji, što je suprotno našem pristupu i stavu o sakralnim vitrajima. Teme na sakralnim vitrajima oduvijek smo doživljavali kao liturgiju u staklu. Dobiti priliku, odnosno narudžbu za izradu sakralnih vitraja, velik je izazov i zadovoljstvo svakom autoru. Međutim, uvijek nanovo, nakon prvobitnog oduševljenja, autori se suočavaju s prožimanjem poznatih strahova, nedoumica i briga. Želje su uvijek iste: ispuniti nadanja crkve i naručioca, a istodobno ostati svoj te ostaviti trag vlastitog autorskog rada. To je široko područje nužnog kompromisa. Samo najvećim autorima polazilo je za rukom potpuno ostvariti svoju zamisao i to najčešće onima koji su i sami bili donatori vitraja, kao na primjeru Matissea koji je stvorio i donirao vitraje u kapeli u Venceu 1950-52. Veliki umjetnik Cezanne često je tražio u stvaranju boja »le ton juste« – pravi ton, a naći takav ton u bojama u staklu, budući da staklo ne izrađujemo sami, još je teža kušnja.

Slova, abeceda, grafem

Vaša čudesna igra u staklu, osim Tifanny replika, nastavila se i u autorskom radu. I danas se sjećam vaše izložbe Svjetlost glagoljice koja je bila postavljena u Muzeju Grada Rijeke. U izradi tih eksponata služili ste se sasvim drugom tehnikom, zašto baš glagoljica?

– Slova, abeceda, grafem, česta su tema autorskih odabira. U nastojanju da se predstavimo autorskim projektom, odabrali smo glagoljicu kao simbol hrvatskog kulturnog identiteta. Želja nam je bila da svojim likovnim pristupom pretvorimo obrise slova u svojevrsnu igru grafizma. Držimo da je u ovom slučaju dekorativno u umjetničkom djelu posebno dragocjena i bitna stvar nasuprot mišljenju da dekorativnost služi pejorativnim porivima. Cilj nam je bio predstaviti glagoljsko pismo kroz umjetnički pogled kao svojevrsnu težnju ka novim likovnim kronikama. Budući da se je glagoljica pojavila davno prije Gutembergove galaksije koja je iznjedrila misao da je tipografska tehnologija ustvari prevela sve što je nevizualno u vizualno, mi smo se, sukladno tome, usredotočili na vizualnost i ljepotu samih slova promišljajući tako našu abecedu, vođenu sloganom da su slova materilizacija misli, a ruka produžetak uma. Počeli smo izrađivati slova mijenjajući njihove veličine, boje, oblike i odsjaje. Posebno su nam draga slova izrađena od iridiscentnog stakla zbog njihovih odsjaja. Predstavili smo razne forme slova, koja smo smjestili na razne visilice, u lumino objekte, u formu piramide, te u razne kutije, od kojih su neke predstavljale reminiscencije na prve školske slagalice. Kad govorimo o kutijama, prisjećam se Krležinog romana »Banket u blitvi« u kojem na kraju kaže: » Kutija olovnih slova, to nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa«. Da citiram akademika Josipa Bratulića: »Glagoljska slova Rogićevih vidljiv su i glasan znak protiv zaborava da nas je pismo, knjige – zapisano branilo i čuvalo kroz stoljeća, da nas je riječ zapisana našim jezikom podržavala i držala u ljudskom narodnom dostojanstvu. Kroz stoljeća do danas.« Srećom, naš pristup glagoljskom pismu bio je zapažen i prepoznat, pa smo na pozive institucija imali tri izložbe, u Rijeci, Zagrebu i Zadru.