Parafraziramo li naslov Massimove nagrađivane pjesme »Mali krug velikih ljudi« na način »Mali vrt velikog dobra«, pa onda podsjetimo i na stihove »ljudi s kojima sanjam, za koje se trudim«, gotovo ćemo dobiti i sažeti opis Be-vrta ili Vrta beskućnika riječke Udruge Depaul Hrvatska. Taj vrt je hrvatski Depaul pokrenuo nakon niza godina sustavnog i samozatajnog rada s građanima Rijeke koji žive u izrazito teškim materijalnim uvjetima, onima koje su životne nedaće, nesnalaženja ili loši izbori i navike, otisnuli na dugogodišnje margine života i grada.

Riječ je o projektu koji ljude u takvim situacijama polako i ustrajno motivira i educira za određene poslove, uključuje i podržava, koji im otvara mogućnosti iskoraka, vraća nadu i životnu energiju. Svojevrsni moto projekta glasi »Od vrta do doma«, jer u konačnici – u ovakvom načinu resocijalizacije – i to je moguće. Vrt se nalazi gotovo u središtu Rijeke, na nevelikoj parceli ispod prometnice u Osječkoj ulici. U njemu već ima svega pomalo što je niklo i njegovano raste zahvaljujući radu prve skupine polaznika projekta. Svi su oni korisnici Depaula Hrvatska i Kuće utočišta koju Depaul drži otvorenom cjelodnevno i svakodnevno pomažući u njoj 70-ak građana pogođenih siromaštvom, nezaposlenošću i isključenošću.

Ravnateljica Depaula Hrvatska sestra Veronika Mila i voditeljica projekta Katarina Radić Grbac / Snimio Marko GRACIN

– Be-vrt ili Vrt beskućnika usmjeren je jačanju socijalne uključenosti beskućnika i ostalih marginaliziranih skupina razvijanjem vještina na području poljoprivredne proizvodnje i hortikulture. Be-vrt je projekt usmjeren na povećanje mogućnosti zapošljavanja i umanjivanje rizika od socijalne isključenosti i siromaštva jačanjem stručnih znanja, osnaživanjem mekih i transverzalnih vještina provedbom programa učenja, zalaganjem u zajednici te jačanjem kapaciteta stručnjaka koji rade s nezaposlenima i marginaliziranim skupinama. Tako glasi dio kratkog službenog opisa toga projekta koji Depaul Hrvatska provodi od ožujka prošle godine, a službeno će trajati do ožujka iduće.

Verificirani program

U cijelosti, s gotovo 900 tisuća kuna te prve dvije godine projekta financira Europski socijalni fond – iz Operativnog programa učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. – Podrška socijalnom uključivanju i zapošljavanju marginaliziranih skupina. Depaul Hrvatska ostvaruje ga u partnerstvu s riječkim Centrom za socijalnu skrb i karlovačkom Udrugom Milosrđe. Riječ je o dobro osmišljenom slojevitom projektu za koji je hrvatski Depaul u blizini svoje Kuće utočišta od Grada Rijeke zakupio parcelu, tek malo veću od 300 kvadrata.

– Jedan od ciljeva projekta je povećati mogućnosti zapošljavanja, a s time i smanjivanje rizika od socijalne isključenosti i siromaštva marginaliziranih građana. Zato je bitna stavka projekta bilo pohađanje verificiranog programa osposobljavanja za proizvođača aromatičnog bilja. Program osposobljavanja trajao je 30-ak dana i uključio 10 korisnika, a ukupno će u cijeli projekt biti uključeno više od 30 korisnika koji su i inače korisnici usluga naše Kuće utočišta. Svima želimo dati priliku, objasnile su s. Veronika Mila Popić, ravnateljica Depaula Hrvatske i Katarina Radić Grbac, voditeljica Be-vrta.

Dobar dio projekta do sada je uspješno odrađen na ponos i zadovoljstvo njegovih korisnika, no i mentora koji ih korak po korak podržavaju i prate.

– Ovaj vrt je samo finale, a prethodile su mu i prate ga različite edukacije, formalne i neformalne, kao i jačanje kapaciteta učenjem u zajednici. Trenutno je u vrtu angažirano 10-ak korisnika, a i nakon ove skupine dolaze novi polaznici. Svi su oni dugotrajno nezaposlene osobe, a s njima je i deset korisnika zajamčene minimalne naknade, dakle državne socijalne pomoći. Dosadašnji polaznici imali su priliku stručno se osposobiti za poslove uzgajivača i prerađivača aromatičnog, začinskog i ljekovitog bilja. Zbog globalne pandemije COVID-19 predavanja su održavana putem Zooma, u suradnji s Pučkim veleučilištem Pouka iz Karlovca. Na taj je način održano 14 susreta, od 10. ožujka do 6. travnja ove godine. Slijedio je praktičan rad – praksa na otoku Krku, na plantaži smilja – tvrtka Natura Consulting d.o.o.

Polaznici su bili poučeni o uzgoju i obradi aromatičnih biljaka te su praktično stekli uvid koja je biljka aromatična, a koja nije. Zahvaljujući naučenom, u Be-vrtu smo posadili ružmarin, kadulju, smilje, bosiljak, vlasac, origano i slične biljke koje uspijevaju na našem podneblju – sve ovo što vidite u gredicama. Posijali smo i nekoliko tikvica, nakon radionice o razmnožavanju bilja sjemenom, a ove procvale tikvice su rezultat. Zasadili smo i gredicu pomidora jer sadnice smo dobili na dar. To nam služi kao primjer za ono što bismo željeli i trebali uzgojiti, za što se trebamo brinuti. Svi korisnici od početka pokazuju velik interes i zadovoljni su kako prethodnim predavanjima i praksom, tako i sada kod uzgoja bilja. Svih deset prvih polaznika dovršilo je stručno osposobljavanje te dobilona ispitu izvrsne ocjene, opisala je voditeljica projekta Radić Grbac.

Vrijedni i potrebni

Pitali smo je i o temeljnim ciljevima projekta.

– Cilj je potaknuti polaznike, ohrabriti ih i naučiti ih, pokazati im da mogu i da je njihov rad vrijedan i potreban, i drugima, i u zajednici. Cilj je također potaknuti ih u spoznaji da mogu puno svojim rukama napraviti, ovdje konkretno posijati sjeme, zasaditi biljku, njegovati je i dobiti plod svoga rada. Cilj je i da se sjete i osjete da se čovjek radeći dobro osjeća. Sve u svemu, cilj je radno aktivirati i uključiti korisnike Udruge Depaul Hrvatske, i u konačnici im omogućiti preduvjete da traže svoje mjesto u svijetu rada, rekla je voditeljica projekta Radić Grbac.

Rad u vrtu ispunjava ih osjećajem korisnosti – Denis, Nenad i Đuro / Snimio Marko GRACIN

Vrt smo posjetili sredinom lipnja, dakle u vrijeme kada svaki dan u svakom vrtu ima posla. Polaznici projekta u svoj vrt redovito dolaze i uvijek imaju što raditi. Ne žele samo da bude uspješno to što su pokrenuli, i što je sada njihov mali svijet, nego da bude i lijepo. Prije početka te edukativno-zelene priče pomogli su, koliko su mogli, u raskrčavanju i uređenju parcele, bolje je reći u njezinoj prenamjeni u vrt. S mentorima i volonterima podigli su gredice, ciljano da bi se starije osobe također mogle uključiti. Postavljena je i nadstrešnica do koje vodi staza i par stepenica, dakle mjesto za predah.

Podignuto je spremište za alat, i što je možda za budućnost najvažnije, plastenik. Odgovorni za vrt uspjeli su do njega dovesti vodu, naravno plativši priključak. Isto tako, nabavili su ogradu koja je trebala za prilazno stepenište te su je s volonterima i korisnicima prilagodili, uredili, montirali. Tako da sve izgleda i ljupko i radno.

– Korisnici dolaze pojedinačno ili grupno, kako se dogovorimo. Sami zalijevaju, plijeve travu, pelcaju, rade sve što treba. Svi redom rado ovamo dolaze. Napravili smo povišene gredice i zato što smo ih htjeli izvesti permakulturno, što znači da smo ih slojevito slagali. Na dnu je usitnjeni karton pomiješan sa zemljom jer je zemlja ovdje dosta slaba, a na vrh smo stavili slamu. Tako nismo morali zalijevati tijekom cijelog proljeća. Uspjelo je sve što smo posijali i prvi urod smo ubrali oko Uskrsa. Riga, luk srebrenac, rotkvice, mrkva je bila prekrasna, salata isto, i sve se to našlo na stolu naših korisnika. Sve uzgojene sadnice i svi plodovi – sve je to namijenjeno korisnicima, sažeto je o proteklim vrtnim mjesecima rekla voditeljica projekta Radić Grbac.

Hrvatski Depaul, u blizini svoje Kuće utočišta, od Grada Rijeke zakupio parcelu, tek malo veću od 300 kvadrata / Snimio Marko GRACIN

Objasnila je i što slijedi, pogotovo nakon ljeta.

– Plastenik je kao poligon za jesenski i zimski uzgoj biljaka i u njemu se nadamo uzgajati i aromate, koje ćemo sami, kako smo naučili, uzgajati putem vegetativnog razmnožavanja, dakle putem reznica. Planiramo sami uzgojiti naše kadulje, ružmarine i drugo, i usput praktično vidjeti kako to ide. Plastenik je spreman za daljnji rad, za nove edukacije. U njemu se ne uzgaja podno, već na stolovima na kojima presađujemo, ožilimo, zalijevamo. Takav rad će ovdje početi od jeseni. Zato smo napravili stolove i klupe po mjeri. Cilj projekta je i stvoriti ili vratiti radne navike, otkriti korisnicima kako je lijepo i koliko radosti donosi kad čovjek nešto svojim rukama uzgoji. Oni koji su do sada prošli edukaciju su certificirani uzgajivači i prerađivači aromatičnog, začinskog i ljekovitog bilja. S tim znanjima i certifikatom mogu aplicirati na neke poslove, odnosno bit će im olakšan ulazak na tržište rada. Dvojica ovih korisnika koja su danas u vrtu, ovdje su i zaposleni od 1. lipnja.

Osobna iskustva

Evo i njihovih iskustava. Slavonac podrijetlom, a životom Riječanin, Đuro Stojčević, već je u lijepim godinama, a i dosta narušenog zdravlja.

– To što sam Slavonac istovremeno znači da volim zemlju i raditi na zemlji. U ovaj vrt su me dovele životne nevolje, a još tri-četiri godine prije dovele su me kod s. Veronike u Kuću utočišta. Probao sam ići i na druga mjesta, ali s ovim ljudima mi je stvarno najbolje. Živim od socijalne pomoći, ali to je nešto samo toliko da se nađe. Još sam mlad za mirovinu, imam malo staža, a kad steknem pravo, očekujem da ću dobiti mirovinu. Raditi u ovom vrtu mi je zadovoljstvo. Slavonija je drukčija. Tamo je zemlja – baš zemlja, zemlja za veliki stalan rad, a ja to nisam u stanju. Ovaj vrt mi čini dobro – koristan sam, susretnem ljude, nešto sam naučio o začinskim biljkama, prođe mi vrijeme, imam neki cilj, duša mi se odmori. Ovo je zdravo i za duh i za tijelo – bolje nego mnogi drugi poslovi, i ostat ću, nadam se, u ovome projektu do kraja. Veronika i drugi puno su mi pomogli i tu su za mene kada treba, a evo sad i ja nešto mogu pomoći, ispričao je Stojčević.

Rad s ljubavlju – Denis i s. Veronika / Snimio Marko GRACIN

Denis Banko, Riječanin, nezaposlen više od dva i pol desetljeća, kaže da je u ovom vrtu od kada su završili osposobljavanje o uzgoju i preradi ljekovitog i aromatičnog bilja, položili ispit i odradili praksu na Krku.

– Ja ovdje uživam. Zanimljivo je, zapravo odlično. Kad dođem, sve pregledam, nešto napravim, zalijem, uspravim, oplijevim travu, malo nešto okopam, gledam, veselim se kako raste, porazgovaram s kolegama, i uživam u svemu tome. Jako je lijepo raditi rukama, raditi na zemlji. Čovjeka to i opušta, ne misli na druge stvari. Ne nosim marendu sa sobom jer u Kući utočišta dobijemo i doručak i ručak i večeru. Ovako ovim mi bar malo uzvraćamo Kući utočišta ono što nam daju, a daju nam puno. Zapravo smo k’o obitelj. Sam vidim da nam ovaj rad pomaže – nekako se rasteretimo. Kad je čovjek nezaposlen i ima zdravstvenih problema, ne može 100 posto raditi, pa je najviše kod kuće, a kod kuće se malo i zalijeni. Zato je za mene ovo dobro. Imam obavezu, u prirodi sam, malo radim, krećem se, nešto korisno napravim. Zbog zdravlja sam nezaposlen od 1994. godine, a sada su me preko Udruge Depaul čak i zaposlili. Znači da nešto mogu i da na mene računaju, zaključio je svoju priču Banko.

Nenad je spreman za vrtlarske poslove / Snimio Marko GRACIN

Rođeni Riječanin je i Nenad Buzić, koji je zbog teške socijalne situacije svoje obitelji već četiri godine korisnik Udruge Depaul i Kuće utočišta. Kaže da bih bez njih, bez s. Veronike u nekim razdobljima možda i umro od gladi. Pitamo ga od čega živi?

– Trenutno sam na socijali, a bio sam neko vrijeme radio kao security na obali u Rijeci. Volim raditi i volio bih biti zaposlen, svaki dan ići na posao. Prošao sam ovu edukaciju i ispit, i sve mi se ovdje sviđa. Volim ovaj posao u vrtu, zapravo oduvijek sam želio raditi na zemlji, baviti se vrtlarstvom, poljoprivredom, stočarstvom – da nešto uzgajam. I sada to želim. Dođem ovamo skoro svaki dan, obiđem, zalijem, promatram, čupam travu kao danas – i nadam se stalnijem poslu. Zapravo, nakon edukacije sam već dobio neke ponude za posao, samo se još moram praktično uhodati, tako će Nenad Buzić, vedar i nasmijan kao i njegovi kolege.

Ničiji izbor

S. Popić, ravnateljica Depaula Hrvatske i voditeljica Kuće utočišta, dnevnog centra za beskućnike i ostale marginalizirane osobe grada Rijeke, koji djeluje kao dio Depaula, ponovila nam je o ovom projektu neke važne stvari.

– Mentori su važni jer kad god i gdje god oni sudjelovali u projektnim aktivnostima, osobe s kojima djelujemo nisu same. Cilj je i educirati te povezati korisnike, ali i nas s njima. Mi djelatnici time mijenjamo i sebe, i dobivamo mogućnost postajati bolji ljudi. Povezivanje nas i naših korisnika je važno i za postizanje veće zapošljivosti osoba koje su na rubu društva, bez posla. Oni koji su dugo u takvoj situaciji u jednom trenutku izgube percepciju o svojim sposobnostima, o tome što mogu ili znaju, o svojim talentima, o samima sebi. Dobrobit ovog projekta je i u tome što su i rad i zajedništvo, istovremeno postupno i ozdravljujući. Zajedničkim djelovanjem, uz našu prisutnost i diskretnu pratnju, ponovo se otkriva ono dobro u čovjeku, svakom čovjeku. Naglasila bih da beskućništvo nije nečiji izbor, što ponekad možemo čuti. To mogu reći iz iskustva rada s osobama koje su upale u beskućništvo – to nije dio čovjekove biti, objasnila je kada je projekt konkretno započinjao.

A sada, kada se podosta iskustva već skupilo, kaže:

– Vrt smo otvorili, pomalo pripremali i uređivali zemlju, i evo nas ovdje s korisnicima, u vrtu koji raste, u poslu. Sve ima normalan tijek. Zadovoljna sam jer je sve ovo vrlo važno za sve ove ljude. Važno je da imaju kamo s razlogom i ciljem doći, da stječu radne navike, uče i prenose znanje. Događa se njihova postupna radna aktivacija. Naravno, uključeni su i volonteri i postupno se oko vrta stvara zajednica, grade se ljudski odnosi, uzajamnost, povjerenje. Kod sviju njih vidim i ponos i radost kad vide da je izraslo ono što su sami posijali, kad to njeguju, a radosni su i zato što mogu pridonijeti i kuhinji, trpezi Kuće utočišta. Svi su bili ponosni kad je na zajedničkom stolu bila i njihova salata, koja je samo usputni dio ovog vrta. Važno je da čovjek bude uključen, da se osjeća da negdje pripada, da i radom negdje pripada, da aktivno i korisno provodi vrijeme. Uviđam da se na ovaj način, i radom i zajedništvom, čovjeku vraća dostojanstvo, i baš zbog toga se čovjek jača i izgrađuje, mijenja. Čini se da je pogotovo tako s radom na zemlji – to je poput terapije, kao da se čovjek vraća svome iskonu, a iskon je Bog. Životvorna snaga. Život koji ovdje niče, niče u svakome od ovih ljudi, poručuje s. Popić.