Pod nazivom »Noi, bambine ad Auschwitz« dramatična je ispovijest sestara Andre i Tatiane Bucci objavljena prošle godine u Milanu, a ove je godine doživjela i svoje hrvatsko izdanje i to zahvaljujući riječkoj Nakladničkoj kući Val.

Riječki izdavač ove knjige logična je posljedica činjenice da su sestre Bucci rođene u Rijeci – Lililan ili Tatiana 19. rujna 1937. godine, te Alessandra 1. srpnja 1939. u obitelji istarskog moreplovca Giovanija (Ivana) Bučića i židovske krojačice Mire Perlow čija je obitelj u Rijeku stigla s Istoka Europe, iz mjestašca Vidrinka na granici Rusije i Ukrajine bježeći pred pogromom Židova.

Rijeka ih je dočekala raširenih ruku i otvorena srca pa Mira uskoro nalazi čovjeka svog života i mladi bračni par tu živi sretno sve do trenutka kada fašizam počinje širiti svoje smrtonosne pipke.

Prvi se put to osjeti 1938. godine kada im je prezime Bučić silom talijanizirano u Bucci. No, to je tek početak…

Tvornica smrti

Naime, nedugo po početku Drugog svjetskog rata, točnije već 1940. godine, otac obitelji uhićen je na talijanskom trgovačkom brodu i u zarobljeništvu u Južnoafričkoj Republici ostat će sve do 1945. godine.

Majka Mira i dvije sitne prekrasne djevojčice u Rijeci žive do ožujka 1944. godine kada ih njemačke vlasti, koje su upravu nad Rijekom i ovim dijelom Hrvatske preuzele nakon rujanske kapitulacije Italije, lišavaju slobode zbog toga što su Židovke.

Sva nastojanja majke da fašističke vlasti uvjere kako je otac djevojčica katolik, nemaju uspjeha i njih tri, s ostalim židovskim članovima obitelji, 4. travnja 1944. godine vlakom je upućeno prema Auschwitzu, užasavajućem fašističkom konclogoru koji je do tog trenutka već »brojio« milijun ubijenih ljudi.

Petogodišnja Andra i sedmogodišnja Tatiana ne znaju kamo to moraju ići, ali njihova majka Mira itekako osjeća da se događa nešto jako, jako loše pa nastoji, koliko je god to moguće, pomoći svojim djevojčicama.

Po dolasku u logor svi članovi obitelji su odvojeni – muškarci od žena, odrasli od djece – pa Andra i Tati bivaju smještene u Kinderblock, baraku za djecu gdje ih, usprkos smrtnoj opasnosti, majka uspijeva posjetiti nekoliko puta i svaku tu priliku koristi – sluteći da bi iznova mogli biti razdvojeni – da ih pouči tome da nikad ne zaborave svoje ime i prezime.

Sestrice će u najstravičnijoj tvornici smrti cjelokupne ljudske povijesti ostati nepunih deset mjeseci, a zašto su i kako ostale pošteđene sve do 27. siječnja 1945. godine kad ih oslobađaju ruski vojnici, nikada nisu saznale ni otkrile.

Najvjerojatnije ih je spasila činjenica da se rat bližio kraju i da fašisti više nisu imali toliko želje i vremena za ubijanjem.

Dječja logika

Bilo kako bilo, njihova su sjećanja i svjedočanstva još jedan doprinos osvjetljavanju zla i neshvatljive morbidnosti najmračnijeg razdoblja ljudske povijesti.

Bačene iz sretnog obiteljskog života i ranog djetinjstva provedenog u gradu pod Učkom, u hladnoću, jezu i smrt Auschwitza, djevojčice ne razumiju što se događa i neshvatljivo im je da je kosa njihove inače tako lijepe mame sada obrijana do gole kože, da ne mogu vidjeti mamu koja im, kad uspije doći do njih, izgleda, mršava, ružna i uplašena.

No, rukovodeći se čistom dječjom logikom prilagođavanja – a to ih je u velikoj mjeri i spasilo – dvije se majušne Talijanke/Hrvatice/Židovke snalaze kako znaju i umiju, paze jedna na drugu i nastoje preživjeti pri čemu se, kao i sva djeca, nastoje i igrati.

– Za igru smo mogle koristiti samo svoju maštu jer nismo imale lutke ili igračke, a ni ikakvu drugu razonodu. Ljeti su nam na raspolaganju bili kamenčići. Oko nas nije bilo trave, no bilo je puno blata, sivila i težine, pišu sestre.

I dok ovaj opis »igre« zaista djeluje bolno, još je gori opis njihovih zaključaka zbog čega im se sve to događa.

– U jednom je trenutku Andra pomislila da je to možda »normalna« sudbina Židova. Ništa drugo osim života koji trebamo imati. I Tati je bila uvjerena da je to njezino prirodno okružje, nešto što se podrazumijeva: biti Židov znači živjeti i umrijeti u Birkenauu.

Ta je misao pronašla svoj put u našim dječjim umovima bez potrebe za bilo kakvim pojašnjavanjem, konstatiraju Andra i Tati.

Opet zajedno

Tijekom nekoliko posljednjih mjeseci boravka u dječjem bloku, sestre Bucci prestale su viđati majku pa su, logično, zaključile da je i ona, »kao i svi drugi Židovi«, umrla. Kako od 1940. godine nisu znale ni za oca one su, opet logično, osloboditeljima Auschwitza, rekavši im najprije potpuno točno svoja imena, baš kako ih je mama naučila, na pitanje gdje su im mama i tata rekle da su – mrtvi.

To je pak značilo smještaj u sirotište, najprije u Pragu te potom u engleskom gradiću Lingfieldu gdje su uvjeti bili daleko bolji. No, ono što djevojčice nisu znale je to da su im i otac i majka živi te da ih nastoje pronaći. I uspjelo im je.

Nakon što saznaju da su Andra i Tati žive i nalaze se u sirotištu u Engleskoj, njihovi roditelji uspijevaju dobiti dozvolu za njihov povratak u Italiju i krajem 1946. godine njih dvije vlakom iz Londona kreću za Italiju.

Sve što se dalje događalo je poput bajke, tim više što je slijedilo nakon grozomorne noćne more iskustva u koncologoru Auschwitz. Obitelj Bucci uskoro seli u Trst i tamo se sestre školuju, odrastaju, udaju i osnivaju vlastitu obitelj.

Povratak u Rijeku

Krajem ožujka 2019. Andra i Tatiana Bucci, 75 godina od noći u kojoj im se zbog neviđenog zla u potpunosti promijenio život, došle su u Rijeku kako bi postavile obilježja Kamena spoticanja članovima obitelji čiji su životi oduzeti u nacističkim logorima.

Preživjele sestre, danas vitalne 80-godišnjakinje, a tada tek curice od četiri i šest godina, duboko je pogodio povratak na »staru« adresu. Dolazak pred zgradu na broju 17 Ulice Moše Albaharija gdje su prije više od sedam desetljeća stanovale u stanu u prizemlju, izazvao je kod njih pravu buru emocija.

– Bile smo već u krevetu kada smo čule da se nešto neuobičajeno događa. Nekakvu konfuziju, glasove, povike. Mama je uletjela u sobu i počela nas grčevito odijevatii. Jednom odjevene, izvela nas je iz sobe.

Ušle smo u dnevni boravak, a ono što nikada neću zaboraviti, što je jedno od najbolnijih sjećanja, jest moja nona kako kleči na tlu. Nona koja moli glavnog od te grupe nacista da barem nas djecu pusti kod kuće.

Tim odvođenjem iz kuće započeo je naš dug put do pakla Auschwitza II Birkenaua, ispričala nam je tada Tatiana koju je i samo prisjećanje na prošlost vidno potreslo.

Nakon što su oslobođene, djevojčice su dovedene u Prag, u prihvatilište gdje su čak započele i pohađati školu. Ostale su tamo godinu dana, naučile češki, pored već stečenog znanja njemačkog jezika.

– Zaboravile smo svoj materinji, talijanski jezik. Govorile smo njemački, češki, pa čak i engleski jezik, a talijanski više nismo znale. Jednog dana, nakon kojih godinu dana, upitali su nas tko je od nas Židov.

Podiglo se u zrak pet ručica, među kojima ona moja i sestrina. Iz Praga su nas odveli u Englesku gdje se nalazio centar za prihvaćanje djece koja su preživjela holokaust. Tek tamo smo počele ponovo živjeti, a pronašle smo i novu obitelj.

No, našoj sreći nije bilo kraja kad smo saznale da naši roditelji nisu mrtvi kao što smo to mislile. Majka i otac učinili su sve kako bi nas pronašli, a jednom kad su došli do nas, morali su dokazati kako smo njihove kćeri. Vratile smo se s obitelji u Italiju gdje smo počeli graditi novi život i bolju budućnost, ispričale su nam tada Andra i Tatiana.

Istinu o Auschwitzu govore u početku vrlo rijetko jer im u Italiji, kao i u većem dijelu Europe, malo tko vjeruje jer su počinjeni zločini suprotni normalnom ljudskom umu. Priče o tome što su doživjele govore tek najbližima, a kako se o holokaustu sve više počinje pričati, to sve više na vidjelo izlazi i njihova priča koja je od sedamdesetih pa do danas zabilježena u nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova.

Od 1995. godine – točno pola stoljeća nakon oslobođenja iz konclogora užasa – one i same kreću u pripovijedanje svoje priče i širenje istine o zlu koje su preživjele. Bezbroj je do danas iza njih svjedočanstava i nastupa na javnim skupovima i pred TV kamerama i novinarskim mikrofonima, a ova fascinatna knjiga još je jedan – i to izniman – doprinos njihovoj priči.

Dio svoje bolne prošlosti Andra i Tati ispičale su nam normalnim, jednostavnim jezikom i bez namjere da literarnom nadarenošću osvoje bilo koga. Ovog puta sama priča dovoljno je jaka i snažna da ostavi, bez ikakvh literarnog uljepšavanja, izniman dojam.

Upravo to radi ova nesvakidašnja knjiga koju se jednostavno mora pročitati.

A kontrapunkt svom tom užasu je jedna od najljepših rečenica koju na završnim stranicama pišu sestre Bucci koje s ponosom kažu: Mi nismo samo preživjele, već živjele smo: bile smo u stanju stvoriti si život, lijep život. To je nama jako važno jer je to poruka nade, zaključuju Andra i Tatiana Bucci.

Tragična sudbina bratića Sergia

Posebno je tragična sudbina njihovog bratića, sedmogodišnjeg Sergia de Simonea koji je, kao i devetnaestero druge djece, umro na stravičan način.

Naime, krajem studenog 1944. godine – dakle, samo dva mjeseca prije oslobođenja – fašisti su u dječjem bloku izveli postrojavanje, te djeci postavili jednostavno pitanje: »Tko želi vidjeti mamu?« Javilo ih se puno, a odabrano je deset dječaka i djevojčica koji su presretni napustili logor i krenuli prema Hamburgu.

Među njima nisu bile Andra i Tati, a razlog je taj što ih je njihova čuvarica, Poljakinja koja je i sama bila logorašica, upozorila da se nikako ne jave kad fašisti zatraže da istupe oni koji bi željeli vidjeti mamu. One su je poslušale, a i malom Sergiu prenijele su da se ne javlja. Nažalost, nije ih poslušao.

Dvadesetero djece prebačeno je u Hamburg gdje ih, naravno, nisu čekale mame, već su na njima tijekom narednih mjeseci vršeni medicinski eksperimenti uklanjanja limfnih žlijezda. Potom je svih dvadesetero iste noći, između 20. i 21. travnja 1945. godine obješeno u podrumima škole Bullenhauser Damm.

Nakon mukotrpnih istraživanja istinu o tom, ljudskom umu nepojmljivom zločinu u svojoj su knjizi »Der SS Arzt und die Kinder« otkrili Gunther Schwarberg i njegova supruga Barbara Husing.

Naredbodavci i izvršitelji tog gnusnog čina su kažnjeni, a u kvartu u kojem se dogodio taj zločin sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća imenima te djece nazvano je 20 ulica tog kvarta.

Neumoljive i užasne brojke

Pišući uvodnu riječ za ovu knjigu Umbero Gentiloni Silveri, između ostalog, kaže: »Nevjerojatna je i po mnogočemu iznenađujuća činjenica što se dvije djevojčice spašavaju nakon što s bile odvezene u najveću tvornicu smrti koju je zamislio i sagradio čovjek.

Premda su brojke nepouzdane i stalno se dopunjavaju, znamenke su neumoljive i užasne.

Kroz to mjesto prošlo je 230.000 djece iz cijele Europe, a samo njih pedesetak preživjelo je nacističke selekcije i nasilja. Skrhani mladi životi, poubijani nakon svega nekoliko sati po dolasku na odredište.«, piše Silveri

Sjećanje na najmilije

U Rijeku su 2019. stigle iz udaljene Amerike i Belgije, a gdje danas žive okružene svojim brojnim članovima obitelji. Iako se radilo o dalekom putu, obitelji ih nisu pustile same, već su zajedno s njima doputovale u Hrvatsku kako bi im pružile svu ljubav i podršku u ovom vrlo emotivnom trenutku prisjećanja i povratka u prošlost.

– Izrazito mi je bilo teško stati pred sve prisutne i kazati nekoliko riječi jer su me toliko preplavile emocije kada sam ugledala prozore nekadašnjeg doma. Čini mi se i dan danas da na prozoru gledam kako mi se smiješi nona, a drago mi je da je sestra pokrenula ovu inicijativu kojoj sam se pridružila.

Ova obilježja, ovo kamenje, stajat će tu još dugo vremena nakon što nas dvije ne bude, u znak sjećanja na naše najmilije, kazala nam je Tatiana.

Za nju, kao i za Andru, ta obilježja imaju vrlo duboko značenje, a kako su nam istaknule, osjećaju kao da su se ubijeni članovi obitelji na neki način ponovo vratili kući… Tamo gdje su pripadali i kamo i dalje pripadaju.

Sestre također gaje nadu da će prolaznici, šetači, turisti, tko god bude vidio ta postavljena obilježja Kamena spoticanja, učiniti sve da se takva povijest više nikada ne ponovi. Da se nikada više ne dozvoli da svijetom zavlada mržnja i bezumlje, da nitko više ne bude grubo izvučen iz svojega doma i lišen ljudskih prava odvučen u smrt.

Hrvatska premijera

Premijerna hrvatska i riječka prezentacija knjige »Mi, djevojčice iz Auschwitza« održat će se u riječkoj Gradskoj vijećnici na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2021. godine s početkom u 12 sati.

Zbog globalne situacije sestre Andra i Tatiana Bucci neće biti prisutne na promociji, ali postoje opcije da se uspostavi online uključenje. Broj mogućih posjetitelja u Gradskoj vijećnici zavisit će od trenutne epidemiološke situacije.