Fenomen hrvatskog parasporta

Riječka paraatletičarka Ani iz Moldavije je donijela medalju: ‘Sport mi je doslovno promijenio život…’

Edi Prodan

Ani Jelenić / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Ani Jelenić / Snimio SERGEJ DRECHSLER

"Otkrila sam neku drugu sebe, postala sam ne samo zadovoljna, nego i sretna osoba"



Oduševljena sam. Otkrivam neke sasvim nove pokrete za koje nisam ni znala da u mom slučaju postoje, da su mogući. I inače je riječ o jednom sasvim novim sportu, atletska guralica mu je naziv, tako da moj pomoćni trener Slaven Brkljačić i ja otkrivamo jedan sasvim novi sportski svijet pa je i zbog toga moje oduševljenja tim veće. Treninzi su iscrpljujući, radimo dnevno, pa i subotom, po tri sata, ali vjerujte mi – silno mi brzo prođu, imam osjećaj da bih mogla i duže, još koji sat.


Vidno zadovoljna, ali i uzbuđena, ispričala nam je u uvodu razgovora o jednoj lijepoj priči Ani Jelenić, sasvim sigurno jedan od najzanimljivijih hrvatskih parasportskih fenomena. Uostalom, baš onakvu kakva je i ona sama. Izrazito fina, silno empatična, emocionalna i senzibilna, usporediva primjerice s najnježnijim stvorenjima u prirodi, Ani je nedavno osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u – para obaranju ruke!


Drukčiji svijet


Silna snaga volje i mišića, fantastičan sportski rezultat, jedina je žena iz Hrvatske koja je na tom prvenstvu održanom u glavnom gradu Moldavije Kišinjevu osvojila medalju. Muški dio ekipe je bio jako uspješan, osvojili su čak šest medalja, čime su potvrdili da je obaranje ruku sport koji je na iznimno visokoj razini u Hrvatskoj.




– Da, u zadnjih pet godina preda mnom se otvorio jedan sasvim novi, drukčiji svijet koji me učinio jako sretnom, ispunjenom osobom. Dugi sam se niz godina bavila plivanjem u našem klubu Forca, ali bez nekih sportskih ambicija, bez natjecateljskog poriva. A onda, za jednog ljetovanja u Jakišnici nedaleko Novalje, prišao mi je, dok sam se pored bazena igrala s njegovom djecom, Roni Varga, poznati zagrebački atletičar i trener koji mi je predložio da se okušam u – atletici. Iako sam mislila da nisam neki sportski tip, ideja mi se dopala, krenula sam s treniranjem – bacanja kugle. Ni to nisam za sebe mislila da je moguće, no vrlo se brzo ispostavilo, što me dakako oduševilo, kako imam rezultate konkurentne na državnom nivou. To sam i dokazivala iz natjecanje u natjecanje, obarala sam razne rekorde, da bi se svega godinu dana nakon toga pojavilo – obaranje ruku! Koliko god da mi je kugla bila draga, obaranje ruku je bio nekako, ma baš moj sport. Iz mnogo razloga, pojašnjava nam Ani svoju ulazak u svijet obaranja ruku u kojem zahvaljujući i permanentnom radu s trenerom Josipom Kristijanom Perišom bilježi stalni rast kvalitete nastupa, ali i svog sportskog statusa.


Ani Jelenić i trener Slaven Brkljačić / Snimio SERGEJ DRECHSLER


Budno nadgledan od stručnjaka, pa tako i istinske legende hrvatskih olimpijskih i neolimpijskih sportova, Aleksandra Jakovca, predsjednika Hrvatskog saveza za obaranje ruku i dopredsjednika tog saveza na europskoj razini, člana Hrvatskog olimpijskog odbora i jedne od najvažnijih osoba hrvatskog parasporta. Osobe koja svojim borbenim duhom stalno pomiče granice poimanja, prečesto zapostavljanih i ignoriranih kako u Hrvatskoj tako i na mnogo širim prostorima, parasportaša.


– Krenut ću s Ani jer ona zaslužuje svu našu pažnju, pa i divljenje. Čudesno je kako je u svega nekoliko godina od osobe koja se nikad nije bavila obaranjem ruke stigla do nositeljice brončane medalje sa svjetskog prvenstva. Ono što vidim i mogu procijeniti je činjenica da s obzirom na kratkoću treniranja Ani ima mnogo prostora za napredovanje. Nerado se igramo prognozera kad je sport u pitanju, ali da, mogli bismo zaključiti da ona može i do zlata, na svjetskom ili europskom prvenstvu. Ono što je također jako važno, Ani se odlično uklopila s ostalim našim obaračima ruku, a za razliku od goleme većine ostalih sportova i natjecanja, nemjerljivo je to da kod obaranja ruku nastupaju svi zajedno, sportaši i parasportaši. Prije desetak godina bili smo im razdvojili prvenstva, no i jedni i drugi su tražili da ih – vratimo zajedno. To vam je istinska inkluzija, to vam je istinsko razumijevanje, povezivanje i silno velika korist za obje strane. Tvrdim da su naši sportaši jedni od rijetkih koji su povezani bez ikakve zadrške. Ne, ne krivim razdvajanje olimpijada jer jako bi teško bilo u isto vrijeme na borilištima imati oko deset tisuća sportaša, no da je naš primjer jako dobar i za ostale sportaše, za njihova prvenstva, svakako jest, pojašnjava nam Jakovac svoje viđenje Ani, ali i parasporta u cjelini.


Jakovac revoltiran HTV-om

 


Posebno sam revoltiran na HTV koji je javni servis, nacionalna televizija koja ima čitav niz obaveza prema društvu koje je financira. Ne, ne smije biti važniji prijenos ne samo Dinamove kvalifikacijske utakmice, nego i razgovor o njoj nakon što je završila, od otvorenja Paraolimpijade u Parizu. To je ponižavajuće i neodgovorno, neprofesionalno, poruka je to koja direktno kaže da su paraolimpijci manje važni, skoro i nevažni, a znamo li da se na velika sportska natjecanja šalju nemale ekipe novinara i snimatelja – kako shvatiti i prihvatiti da HTV na parišku paraolimpijadu nije poslao – nikog. Sramotna segregacija, tim gora znamo li da je od ukupne populacije deset posto onih s najrazličitijim posebnim potrebama. HTV se financira proračunskim sredstvima te pretplatom i nema pravo na komercijalne ocjene kako su joj Dinamo i njegovi milijuni važniji od nekoliko tisuća paraolimpijaca, istaknuo je Jakovac.

Brojne nepravde


Iako zbog nepostojanja paraatletskog kluba u Rijeci Ani već niz godina trenira u Velikoj Gorici, za čiji klub Uspon pod paskom trenera Ivana Čengića i nastupa, došla je do te razine sportskih uspjeha, posebno u obarnju ruke, čime je stekla status vrhunske sportašice druge kategorije. To je rang u kojem se ne nalazi primjerice ni jedan silno plaćeni hrvatski profesionalni nogometaš bez reprezentativnih utakmica. Iako je dakle na treninzima na zagrebačkom području, u Rijeci surađuje s istaknutim riječkim trenerom Slavenom Brkljačićem, stručnjakom AK-a Rijeka koji je zaslužan za uspjehe velikog broja riječkih sportaša. On svakodnevno dolazi po Ani, odvozi je na trosatni trening u Atletsku dvoranu Kantrida, te vraća kući.


– Radio sam s velikim brojem sportaša, ali karakter i snagu volje koje posjeduje Ani još nisam susreo. Fantastično prihvaća sve obaveze i pokazuje jako velik napredak. Kod obaranja ruku gdje se okitila svjetskom medaljom možda se i može razumjeti uspjeh jer godinu prije, kao i čitavo vrijeme trajanja treniranja obaranja ruku, ona baca kuglu, čime je dobila prijeko potrebnu snagu, ali kad vidite što radi i kako napreduje u sportu za koji vjerujem da će u najkraće vrijeme postati olimpijskim, u atletskoj guralici, to su čuda iako je riječ o osobi koja teško hoda. Istaknut ću vam podatak da njoj za prehodati stotinu metara trebaju tri minute, dok s atletskom hodalicom tu udaljenost prelazi za svega četrdesetak sekundi! U sportu koji je tek upoznala i kojim se bavi kao jedna od rijetkih u Hrvatskoj, istaknuo nam je njezin trener Brkljačić.


Ani je tim vidom paratrčanja zadivila i međunarodnu sportsku javnost. U lipnju je naime nastupila u Švicarskoj na šestom ovogodišnji WPA Grand Prixu iz svjetske paraatletske serije u konkurenciji više od tri stotine najboljih parasportaša svijeta. Dakle u najjačoj međunarodnoj konkurenciji. Sjajan je rezultat imala s bacanjem kugle gdje osvojila prvo mjesto – njezinih 4,40 metara je istodobno bilo i ispunjavanje norme za Paraolimpijske igre, a još je jače zabljesnula u trčanju s guralicom, kad je osvojila drugo mjesto prešavši stotinu metara za 44,41 sekundu.


Snimio SERGEJ DRECHSLER


– Svi smo mi kao tolerantni, a kada stignete na realni teren, uviđate brojne nepravde koje se nanose parasportašima. Do prošle godine sva prava stručnog kadra u olimpijskim i paraolimpijskim sportovima nisu bila jednaka, naravno na štetu paraolimpijaca. Srećom, uspjeli smo to ispraviti novim Zakonom o sportu, jer uistinu je bila riječ o jednom krajnje omalovažavajućem činu. Promocija njihovih nastupa, igara njima posvećenih putem medija, skoro da i ne postoje. Sportašima se posvećuju sati i sati prijenosa, stranice i stranice novina – parasportaša nigdje. Znam to jer prikupljam sve što se u medijima objavljuje o parasportašima, a to je uistinu jako malo, ma ni mrvice u odnosu na redovni sport. Financijska potpore na razini lokalnih zajednica su znatno manje, a potrebe da bi se parasportaši bavili sportom mnogo su veće, često i znatno skuplje. Bezbroj je nepravdi, no ne sustajemo, borimo se i uvjereni smo da ćemo se i izboriti da razlike između tretmana sportaša i parasportaša budu čim manje, rezolutan je Jakovac.


Jasan stav i gard


I neka je, treba imati čvrsti, jasni gard jer bez njega baš se ništa u društvu neće mijenjati. Lažno smo suosjećajni, društveno je prihvatljiv, naprosto očekivani stav kako ćemo hvaliti nastupe parasportaša, a da nas iskreno za njihov status u društvu nije, ili je vrlo malo briga. Elementi diferencijacije koje je i Jakovac istaknuo tim su značajniji zna li se što sport čini tim ljudima. Bavljenje sportom uvijek oplemenjuje, kad su pak parasportaši u pitanju sport je čin, element izdizanja, često i po pitanju psihičke stabilnosti i samopoštovanja, čak i spasonosno rješenje.


– Da nije bilo tog famoznog susreta u Jakišnici, pitanje je bih li ikad otkrila talent koji posjedujem. Krenula sam u atletiku kad mi je bilo nešto manje od 25 godina, sigurno je da bi bilo bolje, iz čitavog niza razloga pa i ne samo sportskih, da sam sa svime krenula i ranije, ali ono što mogu sa sigurnošću reći je to da je meni sport doslovno promijenio život, da sam otkrila neku drugu sebe, da sam postala ne samo zadovoljna nego i sretna osoba. Čude mi se koliko sam izdržljiva, a ne shvaćaju da su treninzi i nastupi činovi mog vrhunskog zadovoljstva, sreće što sam zahvaljujući sportu otkrila možda i najvažniji dio sebe, što pomičem granice osobne pokretljivosti za što sam prije mislila da je apsolutno nemoguće, pojašnjava nam Ani svoje oslobađanje koje je nastupilo ulaskom u sportske vode. Dakako da svega ne bi bilo bez maksimalnog odricanja njezinih roditelja i njihove financijske pomoći, primjerice atletsku guralicu kupili su bez ikakve pomoći bilo koga, društvene zajednice ili sportskih klubova, tako da sve što je uslijedilo istinski zadivljujuje i zbog tih, ekonomskih momenata. Od osobe koja je sport doživljavala sasvim usputno, do jedne od najperspektivnijih parasportašica Hrvatske, a sasvim sigurno, sudeći po moldavskoj bronci, i svijeta.


– Nemojte se zamarati njezinim godinama, Ani je krenula prije nekoliko godina i sudeći prema njezinom talentu, ali i fantastično velikom, čvrstom voljnom momentu, ona u svijetu vrhunskog parasporta može trajati jako, jako dugo. Ni malo neću pogriješiti ako kažem da je na početku velike karijere, kao i to da tamo gdje se penje može potrajati i nekoliko desetljeća. Znate, vrhunski profesionalni sport postaje sve brutalniji, tehnologija treninga omogućuje razvijanje nevjerojatnih sila koje onda uništavaju pojedine dijelove tijela, tetive primjerice, te dolazi do dugotrajnih, nekad i fatalnih povreda. U parasportu je to nemoguće, treninzi zapravo oslobađaju, pokreću neke tjelesne sklopove što je po organizam blagotvorno. Kažem, mnoge sam sportaše trenirao, ali ovo što doživljavam s Ani, sposobnost upijanja novih tehnika i taj već naglašeni voljni moment, je jako teško igdje pronaći, zaključio je naš razgovor Slaven Brkljačić, voljeni strateg Ani Jelenić.


Životna poruka


Lijepa sportska priča, ma zadivljujuća životna poruka. Nažalost, koliko god da se Rijeka ponosi, kao što će se još mnogo puta nakon Aninih nastupa i ponositi njezinim uspjesima, Ani je prisiljena napustiti svoj rodni i voljeni grad. Kao što ju je otkrio, kao što je naslutio, vidio njezin atletski potencijal zagrebački trener, tako ju je i prigrlio velikogorički PAK Uspon. Ani i svi parasportaši slični njoj imaju u Rijeci gdje trenirati, ali nemaju svoj klub. S obzirom na talent i uspjehe koje postiže, mijenjaju joj se režim života i rada, zbog čega je Ani prisiljena preseliti u Zagreb.


– Da, to je tako u životu i sportu, potrebna su i odricanja. S druge strane, kreće period jako brojnih putovanja, upoznavanja drugih i drukčijih krajeva, ljudi i običaja, kao što je to bilo i u Moldaviji gdje su me se silno dojmili ljudi i njihova srdačnost, ali i veliko siromaštvo u kojem su prisiljeni živjeti. Tko zna, možda zahvaljujući sportu otrkrijem još neke talente, recimo onaj za pisanjem, pa ću putopisima bilježiti svoje impresije. Tko zna, do prije pet godina nisam znala ni to da sam predodređena za atletske discipline, da bih danas u njima postizala dobre rezultate, zaključila je našu lijepu priču čudesna Ani. Tako krhka i nježna, toliko socijalno osjetljiva i osviještena, a tako moćna, snažna mlada žena. Naizgled, prava pahuljica od osobe, sve dok joj ne dopadnete – šaka. Kad se to dogodi, očekivati možete samo jedno – da će vaša ruka jako brzo tresnuti o stol.


Sretno, Ani, veselimo se tvojim budućim medaljama, ali i nastupima na skupovima gdje ćeš mlade ljude podučavati o silnim pozitivnim efektima bavljenja sportom. I poslati im poruku: nikad nemoj misliti da u nečem nisi poseban, da nisi, baš ti, stvoren za velike uspjehe. Jer jesi, samo se treba potruditi u sebi pronaći, otkriti područja za koja si talentiran i od njih učiniti svoju veliku, lijepu životnu priču.