Riječanka Sanda Delija prošle je godine na natjecanju u ronjenju na dah održanom u Egiptu postavila tri nova hrvatska rekorda. Tijekom četiri dana natjecanja zaronila je na dubinu od 80 metara u disciplini ronjenja u dubinu bez peraja uz povlačenje po konopu i osvojila prvo mjesto, zatim 70 metara u disciplini ronjenja u dubinu s perajama osvojivši drugo mjesto, te 65 metara u disciplini ronjenja u dubinu s monoperajom, u čemu je također drugoplasirana. Rekorde su potvrdile i krovna svjetska organizacija za ronjenje na dah AIDA International kao i AIDA Hrvatska.

Sa Sandom, koja dobar dio godine živi na talijanskom otoku Asinara, razgovarali smo o životnim izazovima, što je posebno veseli, kakve su joj ambicije i planovi za budućnost, a pomno nam je opisala i kako izgledaju njeni treninzi, ali i njen pogled na svijet i modu.

Prvo pitanje vezano je dakako za glavnu temu posljednjih godinu i pol – koronu. Kako doživljavate i proživljavate pandemiju ?

– Da budem iskrena, imala sam sreće da sam mogla nastaviti putovati, gajiti svoje strasti te i dalje trenirati. Trenutno živim na Sardiniji u Italiji, a kad je Italija bila u potpunom lockdownu, uspjela sam otputovati u zemlje poput Egipta, Švicarske i Španjolske, gdje su ograničenja bila blaža i društveni život nije bio nasilno prekinut. To mi je omogućilo da slobodno nastavim trenirati i družiti se, naravno uz potrebne mjere opreza. Pandemija nije toliko utjecala na mene u smislu da sam već bila navikla ispunjavati svoje dane uronjena u prirodu i brigu o sebi, a ne u gužvi, pa nije toliko promijenila moje navike. Pandemija me naučila da se sve može mijenjati iz jednog trenutka u drugi, da smo doista krhki i da ne uzimamo sve zdravo za gotovo.

Natjecanje na Krku

Je li vas ova situacija oko lockdowna koji je bio proglašen skoro pa u cijelome svijetu onemogućila u vašim aktivnostima vezano za ronjenje na dah?

– Pandemija je definitivno utjecala na moju privatnu i profesionalnu sferu života, ali imala sam dovoljno sreće, kao što sam već spomenula, da sam uspjela pobjeći u zemlje poput Egipta, gdje su pandemija i ograničenja povezana s njom bili blagi i to mi je omogućilo da živim više ili manje kao i prije pandemije te da nastavim trenirati i natjecati se. Zapravo u studenom, kad je u Europi došlo do potpunog lockdowna i bila su otkazana skoro sva natjecanja, natjecala sam se u Sharm El Sheiku, gdje sam sudjelovala na međunarodnom natjecanju dubina u ronjenju na dah AIDA, gdje sam uspostavila četiri hrvatska nacionalna rekorda i pobijedila na natjecanju.

Kako djelovanje u vašoj disciplini funkcionira sada u ovom »novom normalnom«?

– Zima je obično vrijeme u kojem se posvetim općoj »suhoj« pripremi za ljetnu dubinsku sezonu, a to je vježbanje s utezima, joga, pilates, plivanje, trčanje, bicikl, mentalni trening i vježbe disanja, tako da jedina stvar koja se promijenila s pandemijom je da nisam mogla trenirati ronjenje na dah u bazenu, ali sam iskoristila tu priliku promijeniti neke navike u treningu i umjesto toga povećala sam trening plivanja. S obzirom da nisam samo sportašica nego i instruktorica, a predajem ronjenje na dah tijekom cijele godine, ove godine sam morala odustati od grupnih tečajeva i umjesto toga posvetila sam se samo privatnim treninzima sa svojim studentima.

Najavili ste dolazak na Krk za mjesec rujan. Kakve su vam želje i planovi vezano za taj projekt?

– Točno, moj sljedeći sastanak prije svjetskog prvenstva ove godine bit će u Krku na natjecanju Adriatic depth trophy u organizaciji AIDA Hrvatske na Krku. Planiram oboriti svoja prethodna tri rekorda u tri discipline u kojima već posjedujem rekorde (Free Immersion gdje se ronioc vuče na konop s rukama, Constant Bifins gdje ronilac silazi koristeći peraje i Constant Weight Monofin gdje se ronioci spuštaju koristeći monoperaju) i namjeravam oboriti novi rekord u disciplini u kojoj se još nikada ranije nisam natjecala, a to je No Fins, gdje se ronilac spušta i vraća na površinu plivajući bez upotrebe peraja ili bez povlačenja konopa. Izuzetno sam sretna što se konačno mogu natjecati u svojoj zemlji, bit će to nevjerojatan događaj!

Nenaseljeni otok

Živite na otoku Asinara. Kako se tamo odvija život i nedostaje li vam rodna Rijeka?

– Nakon što sam živjela u velikim gradovima poput Beča, Pariza, Londona i Rima, pronašla sam se na Sardiniji, gdje prevladavaju priroda, široki otvoreni prostori i kristalno čisto Mediteransko more. Asinara je mali otok smješten na sjeverozapadnom kraju Sardinije i privukla mi je pažnju od prvog dana kad sam tamo stigla za jedan tečaj. Otok je nenaseljen, pun divljeg života i morski je rezervat. To je kao da živim u bajci. Probudim se, a životinje poput konja, koza, ovaca, zečeva i magaraca slobodni trče oko mene. Onog trenutka kad stavim masku i odem pod vodu okružena sam svim mediteranskim vrstama riba koje se mogu zamisliti. Zrak ima prekrasan miris i jedini zvuk koji čujem je njakanje magaraca i pjev ptica. Ponekad se osjećam kao da sam u filmu »Plava laguna«. Tamo vodim centar za ronjenje na dah, koji se zove Cala D’Oliva Diving Center, tako da većinu dana provodim pod vodom i predajem na otvorenom. Rijeka mi ne nedostaje jer znam da tamo mogu ići kad god poželim i čuvam lijepe uspomene iz djetinjstva, koje me više čine sretnom nego nostalgičnom.

Bavite se i humanitarnim radom. Kakva je situacija u tom pogledu s obzirom na opću svjetsku krizu vezanu za COVID-19?

– Prije sam radila u IFAD agenciji Ujedinjenih naroda. Projekti na kojima smo radili bazirali su se na napretku u zemljama Trećeg svijeta gdje je pandemija dovela do prekida fundamentalnih aktivnosti o kojima svi ovisimo uključujući poljoprivredu i opskrbu hranom, ugrožavajući sve one čiji životi ovise o tome. Pandemija je znatno eksponirala i one koji su pod najvećim rizikom – starije ljude, siromašna kućanstva, pothranjenu populaciju kao i one koji žive u zabačenim, ruralnim područjima bez pristupa pomoći i uslugama. Otprilike 736 milijuna ljudi sada živi u siromaštvu, što je i glavni uzrok mnogih globalnih problema, od lošeg zdravlja do društvenih nemira i migracija. Istovremeno, glad je bila u porastu i prije same pandemije, uništavajući živote 690 milijuna ljudi, ne samo oduzimajući im budućnost već i slabeći njihov imunitet i zdravlje – kombinacija čega dovodi do najveće opasnosti u sadašnjoj krizi. Nesigurnost u dostupnost hrane i siromaštvo najviše su izraženi u marginaliziranim grupama, uključujući žene i mlade ljude. Postoje zabrinjavajuća izvješća vezana uz COVID-19 i njegov utjecaj na ruralnu populaciju gdje su siromaštvo, pothranjenost i nedostatak pristupa osnovnoj zdravstvenoj skrbi populaciju učinili ekstremno ranjivom.

Fokus na cilj

Vratimo se počecima vašeg ulaska u svijet ronjenja na dah. Što vas je motiviralo da krenete u morske dubine?

– Kao dijete sam odrasla u Beču, daleko od mora, ali sam imala sreću provoditi tri mjeseca svakog ljeta u Hrvatskoj, na otoku Silbi, gdje bih sve dane provela u istraživanju morskog dna, ribolovu i provela bih više vremena pod vodom nego na kopnu. Prije otprilike šest godina me je jedan moj prijatelj došao posjetiti na Silbu i on se bavio podvodnim ribolovom, pa mi je bio predložio da pođem s njim u podvodni ribolov. Rijetko kažem ne, neću ako se radi o novoj avanturi! Obukla sam njegovo odijelo, peraje, masku, dihalicu, te pojas s utezima i pokušala sam zaroniti i uloviti ribu puškom. Odmah sam se zaljubila u taj podvodni svijet i kad sam se vratila u Italiju odlučila sam se upisati na svoj prvi tečaj za ronjenje na dah. Uslijedio je i drugi tečaj. Usavršavala sam se i postala instruktor i sportaš. Pod vodom se osjećam kao kod kuće, prirodno, dobro, a potraga i želja za sve većim dubinama je instinktivno u meni.

Što vam je predstavljalo najveći izazov na početku i kako se sada odvijaju treninzi?

– Na početku je najveći izazov bio objasniti roditeljima da želim promijeniti svoj život i posvetiti se ronjenju na dah u potpunosti. Nije mi bilo lako, jer nakon mnogo godina studija, to je bio neočekivani životni izbor. »Napuštanje« karijere, sigurnosne mreže, sigurnog posla, gradskog života s mogućnostima za rast zbog nepoznatog novog sporta nije zvučalo kao dobra ideja, ali moji su me roditelji također naučili slijediti svoje snove i biti vjeran sebi, a potraga za provođenjem vremena u moru bila je toliko jaka da je bila neizbježna, i neizmjerno sam im zahvalna na njihovoj podršci.

Danas se moji treninzi razlikuju od zime do ljeta, zimi, kao što sam prethodno spomenula, radim opći trening, uglavnom »suhi«, aerobni i anaerobni trening, dok ljeti započinjem dubinski trening. Tipičan dan je buđenje, lagani doručak, istezanje tijela nekim joga vježbama, pranajama vježbe, treniranje dijafragme, meditiram sat vremena ili više, vježbam mentalni trening, i suhi trening izjednačavanja uši, a zatim idem u vodu. Neke dane zaronim plitko, gdje treniram tehniku i radim na senzacijama, ostale dane treniram s dubokim zaronima, gdje pokušavam pomaknuti svoje granice.

Osim fizičke kondicije važno je razviti osobito jaku koncentraciju. S obzirom na to da ste završili studij psihologije, pokušajte nam dočarati neku od vježbi koja može biti od koristi svima koji žele poraditi na sebi i naučiti se pravilno fokusirati na cilj?

– Puno radim mindfulness meditacije. To je vrsta mentalnog treninga koja te uči kako usporiti vlastite misli, kako otpustiti negativnost i pritom umiriti tijelo i um. To je zapravo kombinacija meditacije i prakticiranja mindfulness tehnike koja uključuje stanje uma u kojem smo u potpunosti prisutni u sadašnjem trenutku, što nam omogućuje da spoznamo i prihvatimo vlastite misli, osjećaje i senzacije bez osude.

Ravnoteža je ključ

Tri glavne karakteristike mindfulnessa su namjera da kultiviramo svjesnost i da joj se stalno vraćamo; pažnja na sve što se događa u sadašnjem trenutku i jednostavno promatranje misli, osjećaja i senzacija kako dolaze, te stav koji je slobodan od osude, znatiželjan i ljubazan. Ova vježba je izrazito učinkovita u fokusu na specifični objekt i kako treniramo svoje tijelo, tako možemo trenirati i svoj um. Što više vježbamo, to će nam biti lakše ući u mentalno stanje koje nam omogućuje fokus i ulazak u takozvani »flow«.

Prehrana i tjelovježba također predstavljaju iznimno važan faktor, a poglavito u ovo vrijeme kad treba bildati imunitet. Što biste savjetovali u tom pogledu?

– Prehrana je dio mog treninga i izuzetno je važna za svakodnevno zdravlje, za maksimalne performanse u svakom sportu, a što je najvažnije da biste se osjećali dobro. Hrana koju jedemo utječe na našu snagu, trening, performanse i oporavak. Nije samo kvaliteta hrane važna za sportsku prehranu, nego i vrijeme u koje jedemo tijekom dana također utječe na razinu naše izvedbe i sposobnost oporavka tijela nakon vježbanja. Bez da uđem previše u detalje, s obzirom da omjer proteina, ugljikohidrata i masti koje su potrebni za našu prehranu ovise o intenzitetu i vrsti sporta, moje pravilo je jesti pomalo svega. Pod tim mislim da se trudim kloniti bilo koje ekstremističke prehrane i radije slušam svoje tijelo i jedem pomalo od svega. Ravnoteža je ključ u svemu!

Otkrijte nam nešto o sebi. Ima li mjesta za ljubav i obitelj u vašem životu?

– Da, naravno da ima. Zapravo, upravo me moj trenutni partner potaknuo da se počnem natjecati. Prije tri godine sam došla na otok Asinara kako bih održala radionicu u njegovom centru za ronjenje, a na kraju radionice išli smo zajedno trenirati. Tada sam tek netom postala instruktor. Bio me vidio kako zaranjam i rekao mi da misli da imam veliki potencijal, te je otišao provjeriti trenutni hrvatski rekord u to vrijeme u disciplini Free Immersion. Bilo je to oko 56 metara, a moj osobni rekord je bio oko 40 metara, pa je rekao: »Hej, možeš sigurno oboriti rekord.« Nakon toga sam otišla u Dahab u Egipat, gdje sam trenirala tri mjeseca i srušila sam prethodni hrvatski rekord sa zaronom od 60 metara u Free Immersion. Ubrzo sam se vratila na Asinaru i sada me on trenira i radimo zajedno već tri godine.

Slijediti svoje snove

Što se tiče moje obitelji, oni su mi najveća podrška. Moja majka Dragica i moj otac Davor žive između Trsta i Opatije i nažalost zbog svojih obaveza ne vidim ih često koliko bih voljela, ali uvijek su uz mene i podržavaju me tijekom moje ronilačke karijere dijeleći moju radost. Vjerojatno su moji roditelji na početku osjećali više straha nego radosti, jer je ronjenje na dah viđen kao ekstremni sport, ali mislim da sve više razumiju da je to izuzetno siguran sport, ako se radi u odgovarajućim uvjetima. Moj brat Sven također je moj veliki obožavatelj. Živi u Monte Carlu i napravio je sasvim drugačiji životni izbor gradeći karijeru u brodskoj kompaniji. Prati moje rekorde i sretan je što me vidi sretnu, i to je ono što je u našoj obitelji najvažnije, znajući da iako svi živimo odvojeno u različitim dijelovima svijeta, slijedimo svoje snove i zbog toga smo sretni jedni zbog drugih. Mama mi je dala hrabrosti jer je ona vrlo snažna i odlučna žena. Moj otac je osoba kojoj se duboko divim, racionalniji je i smireniji i zato mi je prenio te vještine u životu, a moj brat, bez da je toga uopće bio svjestan, pokazao mi je koliko je važno slijediti svoje snove s odlučnošću i radošću, a istodobno izgraditi čvrstu bazu.

Od koje vam je važnosti da vas životni partner podržava u onome što radite i kako vi njemu pružate podršku?

– Nisam tražila partnera koji bi me podržavao, sve se dogodilo prirodno. Svakako je lijepo dijeliti strast i biti potpomognut u onome što radiš, još bolje biti u mogućnosti pitati za savjet jer radimo na istom području, te moći putovati zajedno i imati nekoga pored sebe tko točno zna što mi treba prije jednog važnog zarona. Sretni smo što dijelimo istu strast i podržavamo se svaki dan uspoređujući se i dijeleći svoje znanje, tražeći strategije za poboljšanje sebe.

Sad jedno tipično žensko pitanje. Kakva je situacija u pogledu mode u vas, čega svega ima u vašem garderobnom ormaru, a čega nema?

– Ovo je pitanje izazvalo osmijeh na mom licu. Vidim da se nisam promijenila puno otkad sam kao dijete, gdje god bi se pojavila ova tema, otkrila da zapravo ne pridajem toliko važnosti modi. Volim se lijepo oblačiti, ali ne uživam u šopingu, pa je sve što imam u svom ormaru s nekog putovanja, gdje ako vidim nešto u izlogu dok slučajno prolazim pored toga, kupim gotovo bez da isprobam. Ostatak moje odjeće pripada mojoj mami. Imala je kvalitetnu odjeću koju je sačuvala od kad je imala moje godine, i što više odrastam, to više mi se njena odjeća sviđa… Njene prekrasne kožne čizme, torbe, etno haljine i svilene suknje. Definitivno je oduvijek imala nevjerojatan modni ukus i ima tako veliku garderobu da više ne moram skoro ništa kupovati za ostatak svoga života (smijeh). Više-manje imam pomalo od svega, nemam određeni stil, kad živim na Asinari šest mjeseci godišnje, oblačim se nekako više poput Mowglija, imam više odijela za ronjenje i kupaćih kostima od bilo čega drugog i hodam bosa, pa mi u osnovi ne trebaju ni cipele. Ostatak godine, ako putujem u Pariz, London ili neki drugi grad moji se prijatelji iznenade kad spremim štikle i haljinu i uvijek se šale i kažu: »Oh, znači, ne nosiš samo odijelo za ronjenje na dah!«

Nikad dosta mora

Zanima nas dakako i kakva štiva volite čitati osim onih stručnih, te u kakvoj glazbi i u kojim filmskim naslovima uživate kad za to imate vremena?

– Zadnja knjiga koju sam pročitala je ona Bjorna Larssona »Mudrost mora«. Zadnji film koji sam gledala u kinu prije pandemije bio je »Bohemian Rhapsody«, a posljednji koncert je onaj Brucea Springsteena. Baš kao i s modom, isto vrijedi i za moj izbor knjiga, filmova i glazbe. Nemam određenu kategoriju. Ako čujem nešto što me zanima ili me uhvati određena melodija ili naslov, poslušam ili pročitam.

Kako najradije volite provoditi slobodno vrijeme?

– Bez sumnje volim putovati, surfati, ići u avanture, uživati u novoj vrsti hrane i jela, svirati gitaru, svakodnevno isprobavati nešto novo i nikada mi nije dosta mora!

Ima li neka misao ili citat koji definira vaše viđenje svijeta i vašu životnu filozofiju?

– Postoji mnogo citata koji odražavaju moju životnu filozofiju, jedan od tih je citat Stevea Jobsa koji glasi: »Vaše je vrijeme ograničeno, zato ga nemojte gubiti živeći tuđim životom. Nemojte biti zarobljeni dogmom – koja živi s rezultatima razmišljanja drugih ljudi. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja utopi vaš vlastiti unutarnji glas. I najvažnije, imajte hrabrosti slijediti svoje srce i intuiciju.«

Za kraj nam otkrijte što biste još voljeli ostvariti u životu?

– Mnogo toga… Uvijek i dalje sanjam. Evo, moja tri sna, želje su zaroniti s kitovima ubojicama i grbavim kitovima, obići svijet jedrilicom i postići svjetski rekord u ronjenju na dah!