Ne znam baš puno ljudi koje je posao odveo u nekih osamdeset država svijeta kao što je to slučaj s mojom životnom i profesionalnom karijerom od čega sam najviše vremena bodyguard. Zanimanje je to što u mislima naših ljudi često budi pomalo senzacionalistička razmišljanja. Za jedne smo »ljudi na rubu zakona«, profesionalci izvan sustava vojske ili policije koji su temeljne sigurnosne strukture svake države, za druge ljudi koji naprosto žive atraktivnim životom u društvu još atraktivnijih osoba i to uvijek na nekakvoj razmeđi života i smrti.

Ima dakako u svemu tome istine, osim kad je riječ o bilo kakvoj vezi s kriminalom. Mi smo vam naprosto vrhunski profesionalci koji štite poznate osobe, ali i osobe koji su dio službenih protokola o zaštiti, primjerice političari, ljudi posebno obučeni i pripremljeni reagirati munjevito, u svim situacijama, u najrazličitijim državama i na svim kontinentima.

Povod za razgovor s Walterom Sirolom bila je nagrada koju je nedavno dobio od strane I.B.A, Međunarodne bodyguard asocijacije, prema kojoj je od strane njezinog stručnog žirija izabran za najboljeg tjelohranitelja za 2020. godinu. Veliko je to priznanje za Rijeku i Hrvatsku jer u članstvu udruge I.B.A. participira šezdeset država s oko pet tisuća bodyguarda! Uzme li se u obzir da je I.B.A, najcjenjenija takva asocijacija na svijetu, od svog ustanovljenja 1957. godine u svom članstvu imala 15 tisuća ljudi te struke, Sirolu se može slobodno smatrati jednim od najbolji bodyguarda na svijetu!

Predan poslu

Realizacija našeg razgovora se pak morala prilagoditi činjenici da su oni uistinu ljudi koji uvijek, u svako doba dana i noći, mogu dobiti poziv za odlazak na – posao. Istina na kraju smo se sreli u jedno sasvim obično, mirno jutro. Sirola je krenuo pripovijedti, a kad smo idući put pogledali na sat shvatili smo kako nam je – proletjelo više od dva sata.

Osim sposobnosti štićenja važnih ljudi, onih koji si mogu, ali i moraju tako nešto priuštiti, Sirola ima i jako izraženu sposobnost pripovijedanja. Mada, kao i kad nadzire prostor oko osobe koju štiti, itekako je oprezan u izjavama kako ne bi povrijedio potpisani kodeks koji vrlo često znači zabranu iznošenja informacija o štićenim osobama.

– Nagradu koju sam dobio priznanje je struke i za moj višedesetljetni rad na zaštiti ljudi. Nije naime lako održati sve potrebne elemente da bi se moglo biti bodyguard, jer i godine donose svoje. Morate znati da sam prešao šezdesetu, da sam otac petero djece, da sam već i djed s iskustvom tri braka, a da sam i dalje jedan od traženijih – s obzirom na ocjene i broj glasova koje sam dobio na razini kontinentalnog, europskog glasovanja – i jedan od najboljih.

Nije lako, ali ja sam potpuno predan poslu tako da rezultati ne mogu izostati. Istina, kad se odlučite na ovakav posao, izgubit ćete mnogo toga, ponajprije stabilnost bračnog života što sam i osobno iskusio. Malo je osoba koje mogu podnijeti naš modalitet rada, sustav prema kojem ste stalno podređeni mogućnosti da ćete dobiti poziv na zadatak. Nema tu planiranja, obiteljskih vikenda ili nekakvih hobija, ispunjavanja slobodnog vremena. Biti bodyguardom naprosto znači – živjeti za posao, pojašnjava nam izbildani Sirola.

Kad se pak prošećete njegovom biografijom, vrlo brzo shvatite da je bio predodređen za neki ekstremno dinamični poziv. On i njegova obitelj. Iako smo bili uvjereni kako se radi o talijanskoj verziji prezimena Širola, Walter nas je vrlo brzo razuvjerio.

– Ne, moji su bili bogata, imućna obitelj doseljenika iz Italije koja je u Rijeci između dva rata ostvarila respektabilni razvoj u gospodarskom smislu. Pa i porodični su nam iskoraci bili pomalo neobični jer su se vezivali uz poznata imena tadašnje političke i društvene scene Italije. Samo prezime dolazi iz mjesta Sirola nedaleko Ravenne.

Rodio sam se u Rijeci, no kad mi je bio svega nekoliko mjeseci, odselili smo u Italiju. U Rijeku sam se vratio kad mi je bilo deset godina, a svoje najbolje godine proveo sam u kvartu koji smatram mjestom rođenja nove Rijeke, na Turniću.

Nakon Belvedera, doselili smo u taj kvart 1975. godine, a bio je to tada pravi rasadnik talentiranih ljudi najrazličitijih usmjerenja. Pa sama ulica Giuseppe Carabinio dala je na desetke ljudi koji su obilježili primjerice glazbeni ali i sportski život Rijeke. Živjeti na Turniću tih je godina značilo živjeti u epicentru zanimljivih zbivanja, u ulicama gdje se neprestano nešto događalo. Dobro, ali i loše jer bilo je tu dosta tučnjava, a nije manjkalo ni nedozvoljenih sredstava, pojašnjava nam svoje vođenje nastanka vjerojatno najtemperamentnije Rijeke u zadnjih osamdeset godina.

Specifični kulturni kod

U pravu je jer u tih petnaestak godina od njegovog doseljenja do rata 1990. godine na Turniću kao da nije bilo »običnih« stanovnika. Svi su po nečemu bili »neobični«. Ne čudi jer »eksplozija« rasta Turnića događala se paralelno s jednakim takvim procesom u riječkom gospodarstvu. Golemi broj doseljenih stanovnika s bližih, ali daljih područja Hrvatske, posebno Dalmacije, Bosne i Hercegovine,…stvorio je na Turniću specifični kulturni kod koji je onda dao toliko snažan pečat Rijeci da se mogla svrstati uz bok najznačajnijim gradovima ne samo Hrvatske nego i Jugoslavije.

– Obožavao sam sport. Kako vam i danas mogu potvrditi primjerice Marinko Koljanin, također iz ulice Carabino, ili Efrem Močinić, bio sam talentirani igrač Orijenta, Rijeke i Pomorca. No, bilo je ponešto neslaganja u radnom dijelu tog sporta. Znate, čest vam je problem da talentirani ne žele trčati tako da sam svoju punu afirmaciju stekao u NK Turnić gdje sam se i igrački i ljudski najbolje osjećao. Krenuo sam kasnije u dizanje utega, trener mi je bio iznimni stručnjak i čovjek Ivan Helman. Dakako da sam se bavio i bodybuildingom, a nije nedostajalo ni »ulične škole«.

Znate, tada se daleko više živjelo izvan svojih stanova, bile su nas pune ulice i igrališta, a kad smo došli u više tinejdžerske godine drugi nam je dom bio poznati Veseljak. Znate, morali se se okušati u svim situacijama, neke od njih su kao poželjnu osobinu imale hrabro srce i velike mišiće, prisjeća se Sirola svojih mladih dana.

A bile su sedamdesete i osamdesete vrijeme kad se dogodio procvat opatijskih diskoteka. Bila su to istinski privlačna mjesta u koja nisu dolazili samo Riječani ili Opatijci nego sva uspješnija mladež iz čitave države. Pojaviti se na ulazu Milde Sortea, vjerojatno najpoznatijeg disko kluba na prostoru tadašnje Jugoslavije, u ulozi »izbacivača« bilo je ravno osvajanju nekog značajnog sportskog trofeja.

– Da, bio sam snažan, nikad u životu nisam pušio ili konzumirao alkohol, bio sam izbildan i u treningu. Normalno da sam takav bio primijećen, pa me Edi Stebel preporučio Alčideu Likaru, jednom od suvlasnika Milde Sortea, kultnog disko kluba koji bi da je opstao lani proslavo 50. rođendan.

Radio sam i u drugim opatijskim klubovima i da, točno je, doći u njih bila je stvar prestiža. Ali ne mislim da sam bio izbacivač. Bio sam redar. Nikad nikog nisam udario, kad bi se ljudi napili iznesao bih ih van i pozvao im taksi. Sve sam sporove na takvim mjestima, što mi je kasnije bilo od velike pomoći i u izgradnji karijere bodyguarda, bilo od velike koristi, rješavao na što je moguće civiliziraniji način, pojašnjava nam Sirola metodologiju svog rada.

Foto: SERGEJ DRECHSLER

Iscrpljujuća obuka

No priča je, poglavito zbog činjenice da je došlo i do rata, naglo bila skrenuta u neke druge vode. Disko groznica, vrijeme temperamentnog Turnića bili su polako iza generacija koje su ih stvarale. Pa je tako polako počela selidba Sirole, koji odlično govori i nekoliko jezika, prema bodyguarderskim vodama.

– Kao da sam se čita život pripremao za tu svoju profesionalnu, životnu ulogu. Naišao sam i na sjajne menadžere, ali nekakvi prvi temelj tog posla stekao sam osamdesetih godina u – Bileći. Ne, nije bila riječ o JNA nego o odlasku na posebnu izobrazbu na koju me uputio tadašnji presjednik riječkog Općinskog suda Anton Rački.

Osam sam godina na sudu radio kao službenik. Da bi me Rački primijeto kao osobu podesnu za nešto što se kasije nazivalo bodyguardom. Poslao me u Bileću, na tromjesečnu iscrpljujuću obuku, nakon koje je sve krenulo u jako profesionalnom redu. Punih sam šest godina nakon toga bio njegov vozač što se sasvim sigurno može definirati kao – bodyguard. Kasnije sam preko Slovenije i njihove profesionalne institucije koja okuplja ljude mog zanimanja vinuo na sam vrh Europe, pojašnjava nam Sirola.

Vjerojatno u svemu tome nemalu zaslugu ima činjenica da je došao je u ruke jednom od najboljih europskih stručnjaka za tu problematiku, famoznom Rajku Bačnaru, generalnom direktoru I.B.A – International Bodyguard Association – za Balkan, te čelnoj osobi hrvatskog ogranka koji je službeno osnovan 2005. godine.

– Krenula je skoro pa filmska obuka, barem sam ju ja tako doživljavao. Svoje sam značajne iskorake doživio u Sloveniji, ali dio školovanja proveo sam i u SAD-u, u Chicagu. Sve – snaga, oružje, akcija. Biti bodyguard znači imati vojnu disciplinu i znanja. Bio sam dobar, a posebno sam mnogo radio u okruženju politike.

Štitio sam mnoge hrvatske dužnosnike, u najljepšem mi je sjećanju ostao iznimni čovjek Andrija Hebrang, a jako mnogo poslova dobivam i od strane ruskih poslovnih ljudi ili njihovih političara. Baš kao što sam nakon silnih provjera bio i bodyguard ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Asimova. Divan čovjek, veliki znalac. Jako su mi draga sjećanja i iz njegovog osiguravanja, što je dakako značilo biti u timu kada bi dolazili najviši ruski dužnosnici, pojašnjava nam Sirola koji je i inače bio jedan od tjelesnih čuvara mnogih osoba iz krugova diplomatskog kora u Hrvatskoj.

Uređena Slovenija

Ipak, možda zahvaljujući i holivudskoj produkciji, pojam tjelesnog čuvara, bodyguarda, najviše se vezuje uz film i estradu. Nemoguće je biti zvijezda, a ne imati svoj tim tjelesnih čuvara. Oni su dio priče, uzalud bez njih dobar film ili hit pjesma. Ako vas ne okružuju bodyguradi, kao da i niste zvijezda.

– Nije baš tako. Kad ste zvijezda nemoguće je živjeti i kretati se bez tjelesne zaštite. Obožavatelji neprestano navaljuju, netko mora držati red. A tu je također moja niska angažmana jako, jako duga. Bio sam primjerice bodyguard nedavno na žalost preminule glumačke dive Mire Furlan, u sjajnom su mi sjećanju poslovi s Jelenom Rozgom, Mladenom Grdovićem, ali čuvao sam i Mišu Kovača, Jasmina Stavrosa, zapravo sve one koji su na vrhuncu popularnosti. Od inozemnih pjevača jako je ugodno surađivati s Bajagom, a kad nastupa na našim prostorima uvijek me angažira i Željko Joksimović, istaknuo nam je neke od poznatijih ili njemu dražih Sirola.

A korona? Kako je ona utjecala na njegov dio »event industrije«.

– Poslovi su se prorijedili, teško se putuje, ali moram se pohvaliti i na neki način zahvaliti Sloveniji jer upravo u ove dvije godine tamo sam dobivao jako pun poslova. I inače mi je Slovenija kao ozbiljna i organizirana zemlja jako draga. Moja profesija voli red, a tamo se točno zna tko što radi. Puno sam poslova dobivao i na području Slovenskog primorja, pa tako i onih vezanih uz NK Koper kojeg je vlasnik naš Boško Županović. Tim sam se poslovima, u loži »Kopra« jako naveselio jer nemali sam dio svoje karijere, na Kantridi, osiguravao VIP ložu. I to su bila divna iskustva, istina ovisna o tome tko je bio na čelu kluba. Danas redovito idem na utakmice, na Rujevicu, ali nikad nisam bio angažiran kao profesionalac, bodyguard, okončao nam je svoju priču, sasvim sigurno »filmsku«, Walter Sirola, najbolji bodyguard 2020 godine po izboru IBA-e.

I otišao u svoju teretanu što se nalazi – a gdje drugdje nego u ulici Giuseppe Carabino. Na Turniću.