Ološ sam života. Nula. Beskičmenjak. Nisam čovjek, smeće sam, nemam karakter, jer ono što činim ne može činiti normalan čovjek. Ja sam kockar koji uništava obitelj, sve oko sebe i ne može izaći iz suludog svijeta kockarnica i mehaničkih ruleta u koji ni sam ne znam kako sam upao, priča visok jak muškarac s grčem u kutevima očiju umornih od ruletskih brojki, sektora, uzaludnih nada i razočaranja što mu priređuje varljiva kuglica koja mu je u kratkom vremenu uništila život. Dosad je izgubio stotine tisuća kuna, no sve bi zaboravio da ponovno može postati normalan čovjek kojeg ne vuče kocka.

    Vlatko je pedesetogodišnjak, iznimno zanimljiva, inteligentna, gotovo nestvarna osoba koja kao da ima više lica. Jedno svjesno svega, koje dobro zna kamo vodi njegov način života, a drugo kockarasko koje navlači maglu preko očiju, blokira mozak i vuče ga preko granice razuma. 

    Slušajući ga čini mi se da je k nama i došao jer se bori s demonom u sebi i kao da traži da mu netko pomogne. 

   Jače od mene

Kad vam je sve tako jasno zašto ne pokušate otići na liječenje da vam netko stručan pomogne da se iz toga izvučete, pitamo ga. 

    – Obećat ću vam da hoću, ali iskreno, nemam snage, kaže i nesvjesno grčevito rukama steže rub stolice, pa prelazi rukom preko čela kao da traži izlaz.

  – Još uvijek se nadam da se iz toga mogu i moram sam izvući. Zasad ne uspijevam, možda je i ovaj dolazak k vama jedan takav pokušaj. Stalno si obećajem da ću prestati ali već sljedećeg dana ponovo ulazim u kockarnicu. Ne može se objasniti magnetna snaga i ludilo koje me tamo vuče. Znam je da to nije dobro, da je strašno, ali je jače od mene. No još vjerujem u sebe, pitam se zašto odavno nisam izašao iz toga. 

    Vlatku to nije pravo ime. Rekao nam je i pravo ime ali i objašnjava zašto ne bi volio da izađe u novinama. 

    – Slikao bih se i rekao svoje ime nek svi vide, zaslužujem ja mnogo veći prezir i spreman sam to otrpiti, no ne mogu to napraviti jer bi to povrijedilo moju ženu i kćer. To su dvije divne osobe, koje se sa mnom bore i ni krive ni dužne trpe. Monstrum sam koji im uništava živote, sebičan ološ koji nema karaktera ni poštenja i niti malo dostojanstva. Lažem i varam za kocku, lažem tu predivnu ženu i kći i uništavam sve oko sebe. Kakav čovjek to može činiti osobama koje toliko voli i cijeni, pita se Vlatko i gleda negdje u daljinu kroz zidove kao da u beskraju traži izgubljen odgovor, a onda se trgne i vraća stvarnosti. 

   Još samo danas i opet

– Vjerujte, svakog jutra obećajem sebi da je kraj. No poslije opet završim u kockarnici, misleći »još samo danas«, »još samo ovaj put«. 

    Često se sjetim »kolege« dugogodišnjeg kockara koji mi je slično govorio o sebi. Čovjek je to koji je za kockarskim stolovima ostavio brdo novca, stan auto, ali kao i ja i svoje dostojanstvo i ličnost, koju smo kao izgužvanu krpu ili kockarski listić nakon gubitka bacili u prljavi mračni kut života. Taj mi je kockar pričao kako se godinama uzaludno bori sa svojim porokom. »Najsretniji bih bio, kad sljedeći put sjednem za rulet, da negdje tamo vani na sto metara postoji neki snajperist, da ga ne vidim i ne znam što me čeka. Da me »pukne« ravno u čelo i da me više nema. To sam zaslužio. Ali nemam snage ni to da učinim«, rekao mi je. 

    – I ja se slično osjećam, često se sjetim te priče i o njoj razmišljam. Zbog nje se nadam da ću ipak naći put koji će me izvući iz tih kockarskih stranputica zla i da ću opet biti normalan čovjek. Il’ nek me pukne neki snajper i okonča muke meni i svima oko mene. 

    Pitamo ga kako je ušao u svijet kocke, je li ga to i ranije privlačilo i koliko traje taj košmar života. 

    – To vam je posebna, opet nevjerojatna priča. Ja nikad nisam mario za kocku, a sad jedino vidim rulet. Znam točno i datum, 28. kolovoza 2009. Sad će biti tri strašne godine. Jedan poznanik je došao je iz kockarnice u jednom poslovno-ugostiteljskom centru. Pričao je kako je igrao, pohvalio se da je zaradio par stotina kuna na ruletu. Nekoliko dana kasnije išli smo zajedno nešto kupiti, sjetim se priče i zamolim da mi samo pokaže kako se to igra. Odigrao sam par igara. Nešto malo dobio, no nije me se to tada nešto posebno dojmilo.   

Štraca od čovjeka

I danas se sjećam tog poznanika koji mi je rekao »pazi da te to ne preuzme«. »Ma što ti je«, odgovorio sam mu, uvjeren da priča gluposti i da me se to ne tiče. 

    – Nakon dan-dva iz radoznalosti opet sam probao. I evo vidite što sam sada – štraca od čovjeka, duh s mozgom u kome je rulet umjesto vijauga života, a žilama mi teče samo adrenalin za ruletnom kuglicom. Nakon nekoliko mjeseci upozoravao me i brat. Čuo je da kockam, rekao mi je izađi, »to ti je ubod komarca, ako sada prestaneš«. Obećao sam. Ali već znate što jer bilo. Stalno sam mislio da se mogu izvući, mislim i sada. 

    Zato sam došao k vama. Želio bih da svi ljudi znaju što ih može čekati na strašnoj kockarskoj stranputici, gdje, na žalost vidim sve više mladih ali i umirovljenika i žena, ljudi koji ulaze u pakao života kroz zavodljivo predvorje. Zbog svih koji bi mogli krivo poći za nama i zbog svoje supruge i kćeri koje pate i svih onih koji bi mogli patiti došao sam vam sve ovo ispričati. Možda i da pomognete da se s tom kockom nešto učini da se to zaustavi ili smanji, da i društvo nešto učini. 

   Novac ne znači mnogo

Pitate, je su li neimaština i kriza razlog da ima sve više kockara? I to sigurno ima utjecaja da neki žele kratkim putem riješiti probleme, ali problem kocke je suludi adrenalin i otrov koji uđe u čovjeka. Vjerujte novac mi ne znači mnogo on je više sredstvo za kocku, kad dobijem, ja mojima dijelim. I kad se skrivam da ne kockam, znam da po mom raspoloženju znaju sve, jesam li kockao i kako je završilo. To je možda i gore od droge. Ja noću sanjam brojeve na kojima ću »dobiti«, i ruletska polja i sektore. Ujutro se budim, ruke mi se tresu, usta suha i sve me vuče u kockarnicu. Radim od 7 sati, dignem se u pet i nije mi teško jer već sanjam kockarnicu. Lažem ženi da idem ranije jer nema mjesta za parkiranje, a onda pojurim za rulet. Dešava se da se i zakockam, nekad na posao dođem i dva sata kasnije. Strašno, opet svima lažem, izmišljam, već mi je zlo, najbolje bi bilo da postoji onaj »snajper«. 

    Najgore mi je što lažem svoje, znam da ću kockati pa u boljim fazama dam ženi karticu i sve novce. Izdržim dan ili najduže dva, a onda poput lopova i narkomana bez »šuta« čekam ispred kuće da supruga ode na posao, a ja se ušuljam u stan. Sve pretražujem dok ne nađem karticu, odjurim na bankomat, dignem novac, vratim karticu i u kockarnicu. Nije da ne dobivam, ali što vam to vrijedi kad uvijek sve odnesete natrag. Na koncu ste uvijek u gubitku. Mislim i da nas i varaju i to na mnogo načina i sve je podešeno da na koncu izgubite. Zato su priče svih kockara iste – zlo i užas i mučan put u deveti krug pakla.