U potrazi za boljim životom, posljednjih godina sve više građana, posebno mladih odlazi iz Hrvatske. Među njima veliki je broj visokoobrazovanih. Uz Irsku, Njemačku i Italiju, neki od njih svoju sreću potražili su i u drugim zemljama, tisućama kilometara od Hrvatske. Ovo je priča o jednom mladom Hrvatu koji je prije šest godina svoj poslovni i životni put započeo u Kanadi, koja se za njega, iako je namjeravao ostati tek godinu dana, ipak pokazala obećanom zemljom. Našao je svoj put do uspjeha kojim polako, ali sigurno korača.

Posebnost njegove priče u tome je što iz Hrvatske nije otišao zbog neimaštine, naprotiv, živio je s roditeljima u Rijeci, kao mladi uspješni ekonomist imao šanse za zaposlenje. Ipak, odlučio je svoju poslovnu karijeru započeti izvan Hrvatske, a Kanada mu se činila dobrom prilikom. A sve što je u to kratko vrijeme postigao, rezultat je isključivo njegovog rada, dobrih komunikativnih i poslovnih sposobnosti, ali, zasigurno, i dobrog kućnog odgoja.

Mateo Polić rođen je 1990. godine u Rijeci, gdje je završio Prvu riječku hrvatsku gimnaziju, nakon koje je u Zagrebu završio Ekonomski fakultet, smijer poslovna ekonomija. Tijekom studiranja u Zagrebu, upoznao je nekoliko ljudi koji su poslom boravili ili ostali u Kanadi, što mu je na neki način proširilo poslovne vidike. Ipak, nije odmah razmišljao o odlasku iz Hrvatske, nego je prvo pokušao potražiti posao u struci.

Vlastiti izbor

– Dobio sam ponudu za posao u jednoj tvrtki za 1.600 kuna. Bilo je to u sklopu programa zapošljavanja visokoobrazovanih osoba na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Odbio sam i odlučio otići iz Hrvatske. Kanada je bila moj izbor. Prijavio sam se za working holiday vizu, koja se u to vrijeme dodjeljivala jednom godišnje, u veljači, po sistemu »najbrži prst«, bez traženja bilo kakvih drugih uvjeta. U to vrijeme kanadska je ambasada izdavala 275 takvih viza godišnje, a prijavljenih je te godine bilo nekoliko tisuća. Doslovno sam sjedio ispred kompjutora i čekao objavu i – uspio.

Dobio sam vizu na godinu dana. Bilo je to 2013. godine, imao sam 23 godine, završen Ekonomski fakultet i niti dana radnog iskustva, a u mom životopisu našlo se desetak godina profesionalnog bavljenja košarkom u KK Kvarner. Naravno, moja je obitelj, posebno otac Robert i majka Ljiljana, bila zabrinuta, jer idem daleko, odlazim iz Hrvatske. Otac je rekao neka idem negdje bliže, ali nisam se dao odgovoriti.

Iako, šanse da se tako brzo snađem nisu blie velike. U gradu od pet milijuna ljudi, sa 150 tisuća migranata godišnje konkurencija je bila velika. Rekao sam i sebi i njima – idem probati, pa barem da iskoristim godinu dana vize. Naime, nakon godinu dana 90 posto ljudi se vrati iz Kanade, jer ne mogu produžiti dozvolu boravka u zemlji. Viza se može produžiti samo u slučajevima kad, ako ste našli posao, dokažete da ste vi bolji od bilo kojeg prijavljenog Kanađanina za taj posao, priča nam Polić.

Mateo je u Toronto došao s osobnim stvarima i pet tisuća kanadskih dolara, od kojih je tri tisuće bila njegova ušteđevina kroz godine, a po tisuću dolara dali su mu tata i nona. Nije nikoga poznavao, nije imao preporuku, bio je »Pale sam na svijetu«.

Bolji od Kanađana

– Bilo je ili – ili. Ili ću uspjeti, ili se vratiti doma. S aerodroma sam prvo pronašao kratkotrajni smještaj. Drugi dan odmah sam napravio LinkedIn profil, to je profilna mreža, poput Facebooka, ali za profesionalce, preko kojega sam se počeo povezivati s kompanijama koje se bave ljudskim resursima. Napravio sam excel tablicu s 500 kontakata, odnosno adresa na koje sam poslao personalizirane e-mailove. Dobio sam odgovore od njih tridesetak, a petnaestak je bilo spremno naći se sa mnom i čuti moju poslovnu ponudu. U Toronto sam došao 18. listopada 2013., a 23. studenoga te iste godine, dakle nakon malo više od mjesec dana bio sam već zaposlenik tvrtke Michael Page Toronto. To je, ustvari, tvrtka koja se bavi regrutiranjem ljudi za posao, nešto poput agencije za zapošljavanje. U toj sam tvrtki naučio sve o poslu regrutiranja, odnosno poslovima prodaje u jednom smjeru usluga, a u drugom utjecaja na zaposlenike da promijene i nađu bolji posao.

Ta mi je tvrtka puno pomogla, puno sam naučio, a u kratko sam vrijeme postao najbolji prodavač. Pomogli su mi u stalnom zapošljavanju, jer su dokazali Vladi da sam najbolji čovjek za to mjesto, za posao koji mogu obavljati bolje od bilo kojeg prijavljenog Kanađanina. To je proces u kojem su najprije objavili natječaj za moj posao na raznim portalima za posao te primali kandidate koji su zainteresirani. Kroz dva mjeseca na razgovor su pozvali svih pedeset prijavljenih kandidata i dokazali da sam ja najbolji izbor. Zahvaljujući tim njihovim naporima, 2015. godine dobio sam boravište. Imao sam i dobru plaću, s kojom sam mogao pronaći veći stan u centru, od šezdesetak kvadrata, za koji plaćam mjesečni najam od 1.850 dolara.

Prosječna godišnja brutto plaća u Torontu je 60 tisuća kanadskih dolara, a prodajna cijena stana od 60 kvadrata, u kakvom sam sad u najmu, kreće se između 500 i 600 tisuća dolara, što je između 2,5 i tri milijuna kuna. To je jako puno i za kanadske uvjete, tako da, barem za sada ostajem podstanar još neko vrijeme, iako sam se prošle godine bavio mišlju da kupim svoj stan, govori Polić.

Vlastita tvrtka

Nekoliko mjeseci nakon što je dobio stalnu vizu, Mateo je odlučio krenuti dalje, promijeniti posao. Otišao je iz Michael Pagea, ali je sa zaposlenicima ostao u lijepim kontaktima.

– Zahvalan sam Upravi Michael Page Toronto jer sam stekao jako puno iskustva, puno sam naučio, ali i dobro zaradio, za pristojan život i ostanak u Torontu. Nakon Michael Pagea, pridružio sam se kompaniji Shopify koja omogućava brzo pokretanje web stranice gdje sam radio kao in-house hedhunter. Nakon tri godine rada za druge, u svibnju 2016. godine odlučio sam pokrenuti svoju firmu, Accentio Group, koja se bavi regrutiranjem, a fokusirani smo na marketing i prodaju. Ime Accentio Group sam smislio s tatom dok smo ispijali kavu na Krku, u travnju 2016. godine. Imam dvoje zaposlenih, radim pet dana u tjednu, od osam do 18 sati, vikendom sam slobodan. Zasada sam jako zadovoljan, pristojno zarađujem. Međutim, tu ne mislim stati.

Mateo sam obavlja kućanske poslove. Kuha već godinama, a to je, kaže, naučio tijekom samačkog života u Zagrebu, no kuharske vještine »izbrusio« je u Kanadi.

– Bilo je ovako: ili gotovo svakodnevno živjeti na brzoj hrani koja se nudi na svakom koraku u Torontu, ili pronaći domaćicu, ili sam sebi kuhati. Nekako mi se ovo posljednje činilo najprihvatljivijim, a posebno jer sam nešto već znao skuhati, tako da sam proširio svoje znanje o kulinarstvu i danas mogu reći da dobro kuham. Također, sam obavljam i ostale kućanske poslove – perem, čistim, peglam. Obično je veliko pospremanje nedjeljom ujutro, uz dobru glazbu. Ipak, kada mi zbog poslovnih obveza stvari izmaknu kontroli i u stanu nastane »rusvaj«, tada pozovem pomoć na jedan dan, spremačicu koja mi pomogne, govori Mateo Polić.

Treba biti u poslu, pratiti novosti i inovacije, treba imati puno kontakata, prije svega znati što želite. U ovom poslu traži se otvorenost, treba pitati, biti uporan. U potrazi za poslom u Torontu tvrtke kojima se obraćate trebaju znati da vam je stalo, vidjeti da vi točno znate što želite i zašto to želite. Mjesečno sam štedio oko tisuću dolara i nakon tri godine sam svu ušteđevinu iz tog razdoblja, ukupno 36 tisuća dolara, odlučio uložiti u vlastiti posao. Riskirao sam, ali isplatilo se. Imam trideset klijenata iz četiri države – Kanade, Amerike, Nizozemske i Njemačke. Imam planove širenja u Englesku, ali moja želja je i proširenje u Hrvatsku, govori Mateo Polić dodajući da trenutačno ipak ne razmišlja o povratku u Hrvatsku, nego samo o otvaranju podružnice.

Prijatelji Europljani

Iako radi deset sati dnevno, kaže da ima dosta slobodnog vremena. Što je najvažnije, zadovoljan je svojim životom. U šest godina ostvario je svoj poslovni san. Ima vlastitu tvrtku, dobre prihode. U Hrvatsku dolazi svake godine po dva tjedna, a ove je godine prvi put došao na mjesec dana. Prošle je godine dobio i kanadsku putovnicu, odnosno postao je državljanin Kanade.

– Nakon posla odlazim u teretanu, a onda nakratko doma, pa u večernji izlazak, kino ili na ples. Volim plesati salsu. Ponekad ostanem i kod kuće. Moji najbolji prijatelji su Europljani, iz Bosne, Hrvatske, Francuske, imam i nekoliko prijatelja Kanađana, ali oni su drugog mentaliteta, imaju drugačije životne prioritete, nekako su drugačije posloženi od nas. Nakon petogodišnje veze, trenutačno sam solo, nemam djevojku. Nedostaje mi Hrvatska, obitelj i prijatelji, ali danas je sve lakše jer se svakodnevno s njima čujem putem društvenih mreža. Naravno da su moji roditelji ponosni na moj uspjeh, ali bi ipak voljeli da se vratim. Možda… jednom, tko zna?!, zaključuje Mateo Polić.