Da se ovdje, u Rijeci, može dobro živjeti od posla i kad bi posla izvan sezone bilo, mislim da mladi ne bi odlazili iz države. Ja definitivno ne bih. Obožavam Rijeku, ovdje su mi prijatelji, tu sam odrastao, profesionalno igrao rukomet, ma sve moje mi je tu, a Dublin je tako siv, čak ni ne pada kiša, nego stalno nekako sipi i uvijek moraš nositi kišobran sa sobom… – priča 23-godišnji Andrej Kalač, koji kaže da je u Dublinu sivo, ali on u irskoj prijestolnici ima s kim otići na pivo, a ima i čime platiti. Dakako, nije riječ o pivu, riječ je o egzistenciji, i poslu kojega ima u izobilju za svakoga tko hoće raditi.

Možda nam Andrej u moru Riječana koji su trbuhom za kruhom otišli u svakim danom sve popularniji Dublin ne bi uletio u ovu priču da nismo doznali da je trenutno u Rijeci, ali da se ni ovdje ne odmara, već radi.

A, 10. rujna vraća se u Dublin na posao koji ga čeka.

– Želio sam doći u Rijeku, kući, prvenstveno zbog toga što mi je baka bila bolesna, ali moram priznati da sam se jako zaželio vidjeti prijatelje kojih je u Rijeci sve manje, i koje ću sve rjeđe viđati, jer svi planiraju otići u inozemstvo. Zamolio sam šefa u Dublinu da preko ljeta dođem kući, pustio me i rekao mi da me posao čeka ako se vratim do 10. rujna, zavolio me i čak su mi napravili u firmi malu oproštajnu zabavu – pripovijeda nam Andrej. No, prije no što je krenuo iz Irske za Rijeku, našao je sezonski posao na Krku.

Pristojan život

– Uvjeti na Krku bili su nikakvi, 12 sati rada bez slobodnog dana, nas pet radnika je spavalo u sobi od 12 »kvadrata«… Ostavio sam taj posao i našao novi, u Rijeci, gdje radim kao konobar. Ovo nije sezonski posao, plaća mi je šest tisuća kuna plus manča, imam slobodan dan, ali ipak ću se vratiti u Dublin, tamo mi je plaća 1.700 eura mjesečno, a sviđa mi se to što je dobivam tjedno – kaže nam Andrej.

23-godišnji Riječanin provodi radno ljeto u rodnom gradu

Ovaj mladić nema kredit, nije socijalni slučaj, ne mora hraniti obitelj, ali razmišlja o budućnosti, ne zna živjeti od danas do sutra, želi zaraditi i osigurati si pristojan život.

– Nemam još nikakav plan hoću li ostati u Dublinu cijeli život, ne mogu ni imati takav plan jer nemam ni obitelj, niti djevojku, još sam mlad i vidjet ćemo kako će se život razvijati, jedino što znam je to da želim raditi, a sve više razmišljam o tome da u Dublinu upišem studij povijesti, to sam oduvijek želio. Jezik znam perfektno, samo trebam odlučiti, a za tu odluku imam još vremena… – riječi su mladog Riječanina koji je završio srednju ekonomsku školu u Rijeci.

– Smatram da je dijete s 13 do 14 godina premlado da zna što će raditi cijeli život, koju školu upisati, ja nisam znao i upisao sam ekonomsku koja me nije motivirala da upišem neki studij i počeo sam raditi u Rijeci. Od profesionalnog rukometa zarađivao sam tri tisuće kuna, od toga se ne može živjeti, pa sam radio u skladištu u Plodinama na Kukuljanovu i bio nezadovoljan plaćom, poslom, životom općenito – ocjenjuje Andrej. A onda, krajem prošloga ljeta, kao i obično je išao na plažu na Pećine, na Pajol, i slučajno na vratima Hotela Jadran vidio oglas da jedna tvrtka iz Dublina traži radnike za rad u skladištu.

Nakon radnog ljeta u Rijeci Andrej Kalač se vraća u Dublin

– Otišao sam idućeg dana na intervju za taj posao, obavio sam ga na tečnom engleskom, intervjuirala me Irkinja, sa sobom sam imao samo životopis na hrvatskom jeziku. Za dva tjedna su mi javili da sam dobio posao. Bio je to rujan prošle godine. Nešto sitno novca sam imao, a nešto posudio od roditelja, sjeo u avion i otišao. U Irskoj ste plaćeni po satu, a u tom skladištu baš i nije bilo puno posla pa mi je zarada bila premala. Odlučio sam otići… U tom skladištu sam upoznao prijatelja koji je iz Koprivnice i obojica smo isprintala tridesetak životopisa. Ostavljao sam ih posvuda, po hotelima, kafićima, tvornicama, lijepio na trgovine… Već sljedećeg dana dobio sam tri ponude za posao.

Naučit ćeš…

Zvali su me u jednu marketinšku agenciju, da osmišljavam reklame i oglase na temu promoći beskućnicima. To mi se kao posao jako svidjelo, rekao sam šefu da to nikad nisam radio, da sam marketing samo učio u školi, rekao mi je: »Nema veze, naučit ćeš«. E, to me fascinira. Irci daju šansu mladim ljudima, ne traže prethodno iskustvo, vjeruju ti da želiš učiti i daju sve od sebe da naučiš posao. Kod nas traže mlade ljude s velikim iskustvom, što je nespojivo. Ipak, taj posao nisam mogao prihvatiti, jer se plaća po učinku.

Taj nesuđeni šef mi je rekao da ću na početku dobivati nešto manje, a kasnije, nakon šest mjeseci znatno više, ali isto po učinku. Meni koji sam tek došao u Dublin bilo je teško čekati šest mjeseci na dobru zaradu i morao sam odbiti taj posao. Prihvatio sam drugi, koji radim i dan danas. U restoranu. Kao kuhar na roštilju. Dotad sam znao skuhati hrenovke, frigati jaja i eventualno za sebe ispeći šniclu, veze s kuhinjom nisam imao. Sve sam to iskreno rekao šefu, i on je rekao: »Naučit ćeš«. Tjedan dana sam učio uz mentora i naučio, a već za tri mjeseca sam dobio prvu povišicu. Irci ljudima koji žele raditi sami nude napredak u karijeri i povišicu, to je kod nas gotovo nepojmljivo – kaže nam Andrej. Pripovijeda nam da u restoranu u kojemu radi u Dublinu radi njih četvero iz Hrvatske i nitko se nema namjeru vraćati u Hrvatsku. Kaže nam da gotovo na svakom kutku irske prijestolnice čuje hrvatski jezik, da ima jako puno radnika iz cijeloga svijeta, od Brazila do Indije.

– Ova multikulturalnost i multinacionalnost ne odgovara svima i neki zbog toga odlaze u neke manje gradove. Ne biste vjerovali koliko to smeta čak i mladim ljudima. Ja sam, recimo, jedno vrijeme živio u kući sa sedmeročlanom obitelji iz Indije. Moj se prijatelj iz Hrvatske totalno čudio tome, kako to mogu? A bilo mi je super, ujutro u 6 ja bih doručkovao za stolom, a oni bi se molili na podu, ta gospođa mi je stalno kuhala, uživao sam u njihovoj hrani koja mi je bila totalno egzotična i u njihovoj ljubaznosti – prisjeća se Andrej. Prisjeća se i jedinog lošeg događaja u Dublinu.

– Tvrtka u kojoj sam radio u skladištu mi je našla stan, ali je vlasniku iznenada zatrebao pa sam praktički preko noći morao izaći.

Sjećam se, bilo je 9 ujutro, ja s koferom i dvije vrećice, praktički bez novca i još u potpuno nepoznatoj sredini. Nije mi bilo nimalo ugodno, ali brzo sam našao stan kod tih Indijaca. Poslije sam se preselio s prijateljima u stan malo izvan Dublina.

Skupi stanovi

E, to je jedan od problema u Irskoj – enormno skupi stanovi. Nas trojica smo živjeli zajedno i stan izvan Dublina plaćali svaki po 500 eura mjesečno, a o stanovima u središtu grada da ne govorim. Drugo, ne dao ti bog razboljeti se u Irskoj, ili da te zaboli zub. Užasno je skup posjet liječniku, a pogotovo zubaru. Sad dok sam u Rijeci pregledat ću zube da mi se slučajno tamo ne dogodi kakav kvar ili zubobolja. I svi lijekovi su tamo jako skupi, računajući i obične analgetike. Skupi su izlasci, hrana i piće u restoranima i pubovima, ali u marketima je hrana vrlo povoljna, pet eura mi je dovoljno za dva ručka, i to s mesom – pripovijeda nam Andrej.

Kao što još uvijek nema definirane planove hoće li ostati u Irskoj, iako se zasad nema namjeru vraćati u Rijeku, isto tako ne zna ni koliko će dugo raditi u ovom restoranu u Dublinu. Jer, poslova je, kaže jako puno. Na samo dva portala za posao koja gleda, svakodnevno stiže dvjestotinjak novih oglasa poslodavaca.

– Posla stvarno ima. Ljudi u Dublinu, barem kad je o došljacima riječ, bez obzira na dobre uvjete, ne ostaju dugo na istom radnom mjestu. Uvijek im iskoči prilika ili za bolje uvjete, ili za bolju zaradu. Najduže ostanu na istom radnom mjestu četiri do pet godina i tako se stalno otvaraju nova radna mjesta i sve ih je više, iako je i došljaka sve više. To je fascinantno – zaključuje Andrej Kalač. No, povratak u svoju rodnu Rijeku, jednog dana, ne isključuje.

– Prvi bih se vratio, samo kad bih imao dobro plaćen posao – ponavlja nam i naglašava da su Irci iznimno ljubazni. Jedno je vrijeme dijelio stan s Irkinjom i njenom kćeri i stekao dosta prijatelja u Dublinu, ali prijatelji iz Rijeke ipak su mu draži. No, zasad briga o egzistenciji u budućnosti kod ovoga mladića ima prioritet u odnosu na voljenu Rijeku i prijatelje, ma koliko mu nedostajali u, kako je kazao, sivom Dublinu.