RIJEKA » Više od dvije stotine Riječana sudjelovalo je u planinarskom pohodu na Veli vrh što ga je povodom 70. obljetnice oslobođenja grada organizirao Riječki planinarski savez. 

    Planinari i rekreativci svih dobnih skupina na Velih vrh krenuli su podijeljeni u tri skupine, prva i najbrojnija, sa stotinjak sudionika, krenula je s Delte u jutarnjim satima, kroz Harteru i kanjon Rječine do Pašca pa preko Katarine do cilja iznad Drenove, druga je skupina išla nešto manje zahtjevnom dionicom po Kalvariji i preko Kozale te Katarine, dok je manji dio planinara, uglavnom onih s manjom djecom ili slabije fizičke kondicije na Veli vrh krenuo s Brašćina. 

    Oko podneva okupili su se na Velom vrhu, gdje su se, uživajući u vizurama kanjona Rječine s jedne, te Rijeke i riječkog zaljeva s druge strane, odmorili i okrijepili za povratak prema gradu. U trenucima opuštanja zatekli smo i dvije Riječanke, Dušku Radotović i Teu Bastjančić, koje su bile oduševljene »gradskom« planinarskom rutom. 

    – Putem smo imale priliku razgledati nekoliko bunkera iz Drugog svjetskog rata, sada uživamo u pogledu i odmoru pa onda natrag. Jako je lijepo i nije previše zahtjevno za nas, novopečene planinarke. Dosad smo bile na nekoliko izleta s našim planinarskim društvom Kamenjak, jednom čak i na snijegu, kada smo išli na Bitoraj, ali već smo se skroz zarazile planinarenjem. Ovo je odlična prilika da budemo malo u prirodi i da pobjegnemo od kuće i svih kućnih poslova. U povratku ćemo još obići tunele podzemnih utvrda na Katarini čemu se posebno radujemo, rekle su nam dobro raspoložene planinarke. 

   

Ulaz među stijenama

Da su podzemne utvrde duboko u utrobi brda Katarina zaista nesvakidašnja i posebna, ali Riječanima nažalost premalo poznata i dostupna atrakcija, uvjerili smo se sami, spustivši se s Velog vrha prema ulazu u kompleks podzemne utvrde Katarina B, nedaleko bivše vojarne. Ondje su nas dočekali organizatori planinarske hodnje i vodič kroz podzemne tunele Robert Vatta, pod čijom smo paskom obišli dio podzemne utvrde koju je talijanska vojska, koristeći zarobljenike kao radnu snagu, gradila od 1933. pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. 

    Ulaz u kompleks dobro je skriven među stijenama i raslinjem, a kroz uska ulazna vrata stepenicama odmah smo se spustili nekoliko desetaka metara u podzemlje, gdje je izgrađena mreža tunela, skladišta hrane i municije, spavaonica za posadu i puškarnica u kojima su nekad davno bili smješteni topovi i strojnice. 

    – Ovo je podzemna tvrđava, a ne bunker, objašnjava odmah na početku Vatta. Razlika je, ističe, u tome što je tvrđava bila samodostatna, odnosno imala je vlastite zalihe hrane, municije, vode, generatore električne struje, komunikacijsku opremu i sve ostalo potrebno za najmanje pola godine borbe bez kontakta s vanjskim svijetom. Uski tuneli danas su mračni, hladni i vlažni, ali nekad su osiguravali sve potrebno za život, čak i filtrirani zrak u slučaju napada kemijskim oružjem. 

   

Neistraženi tuneli

– Tvrđava je na takvom položaju i tako je organizirana da zapravo nikad nije vojno osvojena, već su se vojnici smješteni u njoj povukli zajedno s ostacima njemačkih snaga prema Ilirskoj Bistrici na samom kraju rata, kaže Vatta, koji nas je proveo kroz razne dijelove utvrde. Osim nje, na Katarini postoje još dvije podzemne tvrđave, objašnjava, a na pitanje o njihovoj međusobnoj povezanosti i tunelima prema gradu koji navodno postoje, odgovara kako je dobar dio još neistražen, a tunel koji je najvjerojatnije vodio prema Harteri dijelom je urušen i neprohodan. 

    Nakon nešto više od pola sata obilaska Katarine B, vraćamo se na svjež zrak i prepuštamo mjesto novoj grupi planinara, koji već čekaju kod ulaza. Oni koji izlaze jednako su oduševljeni kao i mi. 

    – Ogroman je to kompleks, i prava je šteta što nije na neki način turistički valoriziran. Moglo bi se napraviti osvjetljenje unutra i uz stručne vodiče sigurno bi i drugima bilo zanimljivo vidjeti kako to izgleda i čuti kako je sve funkcioniralo, zajedno s povijesnim kontekstom i dići na malo višu razinu. Ovako i većini Riječana sve ovo ostaje potpuno nepoznato, komentirao je Damir Jelić po izlasku iz utvrde. 

    Teško je ne složiti se s njim, jer čak i ovako neuređene, neosvijetljene i pune vlage, katakombe pod Katarinom spektakularan su prizor. Još kada ih se smjesti u širu priču povijesnih događanja prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata i zamisli ljudske sudbine nesretnika koji su ih u živoj stijeni morali iskopati, kao i onih koji su s jedne ili druge strane u njima i oko njih stradavali u ratnim strahotama, sigurno je da bi bile magnet za mnoge.