RIJEKA – U subotu ujutro saznat ćemo da je u petak i u noći s petka na subotu u riječkom KBC-u od koronavirusa umrlo šestero ljudi. Život je takav, u svakom trenutku dok netko umire, netko i pleše.

A, partijalo se u Rijeci, i to žestoko. Samojako, reklo bi se heštegom. I naravno da za ove loše vijesti nisu krivi kafići, ni ljudi koji se zabavljaju. U subotu ujutro gledat ćemo na vijestima kako se puni pacijentima zagrebačka Arena. U subotu ujutro kafići će biti zatvoreni, brojni će obrtnici ostati bez prihoda, brojni radnici bez posla…

Na društvenim mrežama dijelit će se savjeti gdje popiti kavu iz termosice ili pivo iz limenke, i kako je ljepše u prirodi nego u kafiću. Za nekoliko dana ili tjedana čitat ćemo i slušati o naglom porastu nezaposlenih i gladnih, ovršenih i psihički nagriženih građana…

No, sad je još petak. Večer je, zadnji dan rada kafića i restorana koji će ići u zimski san do 21. prosinca. Očevici smo rijeke ljudi, žestoke zabave koja prkosi tužnoj i neizvjesnoj svakodnevici. Kao da se cijeli grad slio u kafiće koji su radili do 22 sata. Od sreće ili tuge? Vjerojatno od tuge, pa su postali sretni u društvu i uz glazbu.

Foto: V. KARUZA

Oproštaj

»Posljednja večera«, »Za uspomenu i dugo sjećanje«… samo su neke od poruka koje su u petak preplavile društvene mreže, ljudi su se slikali kako piju kavu u kafiću, brojni su išli na ručak ili večeru iako nisu bili gladni. Ljudi su se doslovno opraštali od kafane. A to je ugostiteljima itekako dobro došlo. No, kasu i vrata zatvorili su u 22 sata i onda je svirala tišina, a blagajna će, koja je u predbalgdansko doba najpunija, ostati prazna do 21. prosinca.

– Dolazimo i inače, ali večeras smo došli duplo. Neću da me tata vidi, kaže nam jedna djevojka, a druga neće da je šef vidi da partija, pa da dobije otkaz. Pa ih nismo fotografirali na veselom druženju u Tapas baru.

– Imamo još sat vremena uživancije, pa šetajte, fino nas je otpratio muški član društva. Da, pojavili smo im se za stolom kao neki partibrejkeri. A vrijeme do 22 sata prođe dok si rekao keks.

Koliko smo to puta tu rečenicu čuli u petak, zato su se valjda i pića pila na eks i plesalo se i slavilo sve dvostruko, kako bi se što više proživjelo do 22 sata.

Tri djevojke u separeu su susretljive. Vesna Pavletić, Ivana Brnabić i Aleksandra Nimac govore nam da jako emotivno doživljavaju izlazak.

– Došle smo proslaviti i Badnjak, i Novu godinu, i rođendan, sve slavimo, govore.

Voditelj Tapas bara Ivan Novaković kaže nam da konobari ostaju na plaći i u radnom odnosu.

– Radit ćemo dostavu, na način da ljudi dođu i uzmu hranu koju su naručili, a ako netko naruči puno toga, mi ćemo dostaviti. Svih devet konobara i kuhara ostaje na plaći, ponavlja nam Ivan i sjetno govori kako su cijeli tjedan dobro radili.

– Taman smo se lijepo dignuli, promet porastao, ali eto… Dođite nam u utorak slikati kuhare, poručuje nam, ali sve ga lošije čujemo od buke i silnih ljudi koji razgovaraju na terasi vičući pokušavajući nadglasati glazbu. Susjedne terase Cacao i O’Hara prepune su ljudi koji jedu slastice i pizze, sve se jede, sve se pije.

Jer 22 sata dođe dok si rekao keks. A zadnji je dan. Taj »zadnji dan« je filozofija koja se provlači kroz cijeli petak, društvene mreže, restorane, izlaske i ugostiteljstvo.

Dok idemo prema Fiorello pubu i prolazimo kroz prepunu terasu Pommeryja, čujemo uličnog svirača kako pjeva Oliverove stihove »Bez tebe, kako ću živjeti, kako ću umrijeti…«

Na ulasku nas konobar ljubazno obavještava da nema više mjesta unutra, iako izgleda prazno.

– Smije ih biti 16, objašnjava nam, a mi ćemo ga se sjetiti kasnije kad dođemo u Charlie bar na Koblerovom.

– Muka mi je, prvi dan danas da se nešto radi, ovo je najjači dan nakon otvaranja EPK, petak prije Badnjaka uvijek je najjači, a to je ovaj.

– Imate šest radnika, što ćete s njima?

– Nemam pojma, čekamo ponedjeljak i Vladine mjere, kaže nam voditelj Fiorela Dalibor Blagojević. Pitamo ga što će raditi on i konobari sutra, u subotu, naprimjer.

– U ponedjeljak ćemo malo čistiti lokal, a poslije odmarati.

Mali Badnjak

U Garcon baru na Koblerovom, bio je, reče nam voditelj Dean Dujmić, mali Badnjak.

– Danas su svi izašli, a jučer nisam imao dva stola puna. Cijeli grad je na nogama, svi su nas došli ispratiti i pozdraviti. Jutros u 7 je već bila puna terasa i uopće se ne prazni, evo već je 21 sat, kazao nam je Dujmić, a evo nas i ispored susjednog Charlie bara.

Krcat je i Bar bar.

– Ovo je nama kao Nova godina, uranio je Božić u našem mjestu. Sutra ćemo biti zatvoreni, bavit ćemo se nekim drugim stvarima koje smo zapostavili dok smo bili u kafiću tako da nije svako zlo za zlo. Gledam pozitivno da bude sve negativno, govori nam Lario Tus, jedan od mnogih koji se zabavljao s društvom na terasi Bar bara po kojoj se nije moglo kretati od gužve.

Foto: V. KARUZA

Dobri stari River pub već je tri puta fasovao, ovog petka mu je posljednji trzaj. River je prvotno radio do 4, pa je morao skratiti do ponoći, pa jučer do 22 i gotovo.

Nema ležarine za devet radnika.

– Ima posla, farbat ćemo terasu, uređivati i popravljati desetak dana, a onda odmor, kaže nam voditelj Žarko Diminić. A Karin, Ariana i Marijana govore nam nam da su baš morale doći, jer, eto, zadnji je dan.

A 22 sata došlo je dok si rekao keks.

Sad je već subota. Vani je tišina. Ne rade kafići ni restorani. Ne rade ni konobari. Hoće li imati za kredit i stanarinu?

Ali rade liječnici i medicinke sestre… Uh…

Ovo je preksinoć djelovalo toliko nestvarno baš zato što je bilo žestoko i turbo veselo. Kao oproštajni tulum od svega, kao podrška ugostiteljima na čijoj se kičmi slamaju ama baš sve protupandemijske mjere, bilo je to kao bijeg od tužne koronaške svakodnevice koja nam je svima promijenila živote, a nekima i oduzela.