Potoci znoja iritantno klize i stvaraju nervozu. Vjetra ni za lijek. Korzo ne treperi, ono isijava. Lepršave ljetne haljine ni uz pomoć ventilatora ne bi se preobrazile u onu Merlinkinu iz fima »Sedam godina vjernosti«
Šetnjom do osvježenja
Polazna točka Ulica Mirka Čurbeka. Ona u neposrednoj blizini ZTC-a. Sati 21.30, temperatura 29,5 celzića. I dilema – pitati »za zdravlje« one zasjele na zidiću, ili one koje paklenu ljetnu večer pokušavaju pobijediti šetnjom. Izbor pada na »aktivu« i na tri gospođe u najboljim godinama. Simpatične, kako same sebe nazvaše – zvijezde ljetne riječke noći gospođe Lidija Belavić, Ivanka Maksimović i Rominda Škurlić, tri su dugogodišnje frendice što svaku, ali svaku večer od 21 do 23.30 sati šetnjom pokušavaju doskočiti vrućinama. S noge na nogu, s teme na temu i tako kilometar za kilometrom.
Možda bi bilo najbolje ne pratiti vremensku prognozu, izbjegavati pogled na raznorazne mjerače temperature, i praviti se da se ljeto događa nekom drugom. Biti noj. No, što je – tu je, pa odmah i na prvu najbolje je reći – ni narednih dana temperature na riječkom području neće pasti ispod 30 stupnjeva. Današnji dan mogao bi pržiti »u prosjeku« na nekih 36 stupnjeva, tako i onaj sutrašnji, da bi se u srijedu Rijeka i Riječani znojili još i više, a petak donosi osvježenje praćeno kišom, grmljavinom, neverom. Meteorolozi najavljuju pad temperature od 8 do 10 stupnjeva u odnosu na jučerašnjih 38 koja se opako približila riječkom kolovoškom rekordu. Ponavljamo – u prosjeku. Što će od svega ovog biti, i što će se zbiti, a što drugo nego živi bili pa vidjeli.
– Šetnja je zdravlje, a i ljepše je nego se zatvorit u četiri zida, kaže Lidija dodajući kako bi tek bez klime vidjeli što je pakao, a ovako po danu doma ukopča taj spasonosni stroj, onda u 17 sat krene na more, u njemu se hladi do 18.30, pa doma na večeru i onda na uobičajeni »đir«. Rominda dodaje da se drže preporuke liječnika, odnosno ne izlaze na sunce u »zabranjenom terminu«, piju puno tekućine i jedu laganu hranu.
– Sve mi radimo po PS-u, i zato nam ljeto tako teško i ne pada, kaže Lidija, ne zaboravljajući napomenuti kako je ipak zimski tip i najsretnija kad bura fiče, a temperatura ne prelazi 5 stupnjeva. Porazgovaravši još o računima za struju koje će zasigurno užareno ljeto povisiti za ne baš mali iznos, pozdravili smo Tri Gracije iz »okruga San Nicolo« i nestadosmo praćeni Ivankinim prijekorom – drugi put se najavite da se pripremimo za slikanje, odjenemo večernje haljine i srihtamo se. I ne zaboravite napisati da nas je inače »u điru« šest, ali tri su nam od paklenog riječkog ljeta pobjegle na ferije.
Zauvijek susjedi
Središte grada. Nešto iza 22 sata, temperatura za stupanj veća nego na zapadu. Potoci znoja iritantno klize i stvaraju nervozu. Vjetra ni za lijek. Korzo ne treperi, ono isijava. Lepršave ljetne haljine ni uz pomoć ventilatora ne bi se preobrazile u onu Merlinkinu iz fima »Sedam godina vjernosti«. Terase kafića smještene na glavnoj gradskoj promenadi pune od ljeta izmorenih ljudi. Glazba svira, ali kome. Jedino što se na Korzu giba je pokoji šetač čiji korak izgleda kao vječnost. Skrenuvši ka moru, dođosmo do riječkog hrama kulture, do HNK Ivana pl. Zajca i ostadosmo paf. Kazališni trg u pokretu! U tijeku je pravi odbojkaški meč. I publika je prisutna. Zastadosmo i otkrismo kako ona teorija da ljeto zbližava ljude zapravo drži vodu. Vjerovali ili ne prostor ispred riječkog kazališta za dvije je riječke obitelji još od početka lipnja drugi dom. Svaku, ali svaku večer od 20 sati, pa do pola noći, a subotom i do tri-četiri ujutro Eric, Leon, Astrid i Marko Brkić, te Ajna, Fatima i Indir Mendeš dom u Veslarskoj, odnosno Ulici Ivana Zajca mijenjaju za kazališni trg. Često im se pridruže i drugi stanari, zastanu mnogi koji se nađu u prolazu…
– Već smo gotovo dva mjeseca svaku večer tu. Klinci uživaju, voze romobile, igraju nogomet, zabavljaju se, a mi stariji konačno prodišemo i ohladimo se koliko toliko, priča Astrid Brkić, dodajući kako ih ni kišne večeri nisu spriječile u »izlasku«. Kaže da je bilo baš super. Sklonili su se ispod kazališne nadstrešnice, polijegali na ručnike i gledali kako uzavrela Rijeka guta kišu.
Blažena Rječina
Prostor oko Rječine. Gotovo 23 sata. Temperatura 28,5 stupnjeva. Na Delti, u tzv. »Music boxu« klinaca kao u priči. Konačno mjesto na kojem ljeto nikom ne smeta jer na žestoku svirku nekih mlađahnih i energičnih Nijemaca stotinjak isto tako energičnih gledatelja poskakivalo je i skakalo toliko da je sam prizor izazivao porast ionako visoke temperature. Ispred Hotela Kontinental, temperatura ista, prosjek godina isti, ali tu mladost ne skače već je zasjela na stepenice ili zalegla na plato oko čuvara Konta – riječkog velikana Janka Polić Kamova. I ovdje se, unatoč mladosti ljeto sporo, sporo, ful sporo provlači vrteći neke generacijske šprehe.
Krenusmo uzvodno i obresmo se u jedinoj riječkoj ulici u kojoj uvijek, ali baš uvijek nešto puše. Vodovodna je oduvijek najsvježija riječka ulica, a bogme, ni te večeri nije iznevjerila. Spasonosni povjetarac i pad temperature od dva stupnja poklonila nam je na samom svom kraju, na kojem su ljetu sjedeći na zidiću pokušavale doskočiti gospođe Ariana Pustahija i Ivka Vidak, te Ivkin ljubimac dvanaestogodišnji lajavac imena Medo. I njima je zidić na kojem smo ih zatekli večernji boravak.
– Meni vrućina ne smeta. Dobro je podnosim. Uostalom, nama u Vodovodnoj klima ne treba dok imamo Rječinu. Već ujutro zabunkeramo stan – zatvorimo prozore, škure, zamračimo i k’o Bog. Ni more nam nije daleko, pa ja lipo svaki dan pred večer na »Dvojku« na Pećine, bućnem se u more, rashladim i polako kući. Kad večer padne izađem na ovaj zidić, pa do pola noći se lipo s Arianom razgovaram, hladim i onda u krpe. A što se lipo spava tu u Vodovodnoj – prozori širom otvoreni, Rječina šumi, ma ka da kiša pada. Lipota i divota, priča nam Ivka i zaključuje – pa, lito je, kako će bit ako ne vruće.
Trsat u nirvani
Trsat. Sati 23.45. Temperatura 28 stupnjeva. Terase dupkom pune. Glazba preskače žamor, žamor preskače glazbu. Konobari »u spidu«, posjetitelji u nirvani. Krošnje u mirovanju. Prvi vjetrić sramežljivo razbija zgusnuti zrak tek pred Gradinom. U njezinim njedrima i njega nestaje. Ali zato na trsatskom jogu pirka. Jog ne radi, no to nije prepreka da za njegovim stolovima spas od ljeta traže mnogi. Nitko nije voljan razgovarati, a bogme ni oni koji trebaju pitati ne inzistiraju. I oni, tj. novinarski par sjedne i ostade »sjedit nako«, bez riječi. I tko zna do kad bi sjedio da zvon zvona Majke Božje Trsatske ne najavi ponoć. Zadnji pogled na pokazivač temperature koji kaže 27. E, pa laka vam noć, i nek’ nam Svevišnji bude na pomoći, jer, ponavljamo dugo, toplo ljeto ne daje naznake da će u skorašnje vrijeme odseliti negdje drugdje.
