Zadnjih se godina na Mediteranu, pa tako i u Hrvatskoj, mnogo piše o plemenitoj periski, najvećem jadranskom školjkašu čiju je populaciju gotovo do istrebljenja pokosio misteriozni parazit, a premda ova kritično ugrožena vrsta već desetljećima drži status zaštićene životinje, pozitivni ljudski napori gube bitku protiv negativnih utjecaja čovjeka i nemilosrdnosti prirode. Ipak, malo se zna o pozadini, razlozima i anegdotama koje su perisku kao iznimno endemsko biće prvi put uvrstili u Zakon o zaštiti prirode donesen 1960. Ovu nam je, sad već povijesnu priču, ali još pokoju zanimljivu crticu iz svoga života, ispričao Branko Vekarić, Riječanin u 93. godini života, rođeni Orebićanin, dugogodišnji radnik, sektorski šef i direktor Ribe Rijeka, nekoć najvećeg ribarskog poduzeća u Jugoslaviji.

Naš sugovornik ovu štoriju priča na trezven, strukturiran i precizan način, bez ikakve potrebe za suvišnim novinarskim intervencijama, pa nas je tako upoznao sa svojim prijateljstvom s trenerom svih trenera koje je kumovalo njihovoj zajedničkoj inicijativi.

– Miroslav Blažević zvan Ćiro, inače iz Travnika u Bosni, došao je u Rijeku 1958. Tu u Rijeci smo ga dočekali moj prijatelj, fotoreporter Novog lista Petar Ćućo Grabovac i ja, pa smo mu pomogli da se snađe. I od onda traje naše prijateljstvo. Ćiro se između ostalih funkcija, jer on je bio po vokaciji sportaš, počeo baviti treniranjem, pa je tako završio u Dalmaciji, na otoku Badiji kod Korčule. I negdje 1960. godine, Ćiro je došao na Badiju raditi obuku mladih ljudi kao trener, a s obzirom na to da sam ja iz Orebića na Pelješcu, i da se moja kuća u Orebiću nalazi točno nasuprot Badije, omogućio sam Ćiri da kod mene parkira njegov tadašnji automobil, volkswagen bubu. Povremeno bih barkom skočio do otoka da se vidimo i porazgovaramo, jer smo tad već bili prijatelji, kaže nam Branko Vekarić, dodajući kako se Badija uz još nekolicinu manjih otočića nalazi tik uz sjeveroistočnu obalu Korčule, jednu nautičku milju udaljena od Orebića.

– I jednog dana pri tom mom posjetu, Ćire trenutno nije bilo, ali na obali našao sam grupu sportaša kako rone prema jednom otočiću ispred Badije kojeg su zvali Otok ljubavi – premda je tamo svaki drugi »otok ljubavi«, sa smiješkom će Branko – i dok sam čekao Ćiru, vidio sam da mladi sportaši skaču u more i izranjaju periske kojih je u to doba bilo bezbroj. Na obali su ih stavljali u tri kupa, mali, srednji i na treći prekrasne velike periske. To je za mene koji sam vezan uz more cijelom svojom životnom prošlošću, još od pokojnog djeda i pradjeda, bilo nešto nedopustivo. Pozvao sam Ćiru i on je naredio da se s tim prestane, a on i ja smo se dogovorili da moramo nešto poduzeti jer dotada periske nisu bile zakonom zaštićene. Ja sam se sjetio da u firmu u kojoj sam radio, Riba Rijeka, iz riječkog Prirodoslovnog muzeja dođe direktor profesor Drago Crnković kojem smo omogućili u jednoj odgovarajućoj prostoriji postaviti bazene s morem, pijeskom i svim ostalim, kako bi on kontrolirao ponašanja škampa. Zbog takvog prijateljskog odnosa s profesorom Crnkovićem, shvatio sam da skupa s njim treba otići odmah u ministarstvo (tadašnji Zavod za zaštitu prirode, op.a.) u Zagreb i zatražiti da se zakonski zaštiti ta prekrasna periska. Pošli smo u Zagreb, nakon čega je na naše inzistiranje ministarstvo zakonom stavilo pod zaštitu periske. To je bitno, da se kaže što se onda događalo. Nedavno u potražnji za periskama išao sam na otok Lokrum ispred Dubrovnika, i tamo sam u razgovoru s gospođom Ozanom Domijan, voditeljicom u rezervatu, pokušao ustanoviti ima li ih tamo, ali nema ni jedne, govori Branko, naglašavajući kako je i oko Orebića i ostatka Pelješca stanje s periskama poražavajuće, a za to okrivljava prevelik broj marina po jadranskoj obali, koje su smrt za život u moru, kao i turisti koji proizvode mnogo dodatnog onečišćenja.

Kvarnerska riba

Obitelj Vekarić u Rijeku je stigla 1946. godine iz Zagreba, kada je Branko imao 16 godina. Njegov otac Nikola bio je inženjer s diplomom Građevinskog fakulteta u Zagrebu, a kasnije i generalni direktor riječkog Konstruktora koji je, s ponosom će sin, gradio vodovodnu infrastrukturu na Cresu, Lošinju, Brijunima i Rabu. Branko nakon smrti žene Semide, bivše pedijatrice koja je prošle godine umrla u 86. godini, živi sa sinovima Nikolom i Bornom u Marčeljevoj Dragi, gdje nam je ispričao priču o svom životu i karijeri.

– U Rijeci sam maturirao u Sušačkoj gimnaziji i kasnije sam počeo raditi u Ribi Rijeka. Poduzeće se formiralo, tad je bio za direktora postavljen Stjepan Grubišić, dobro smo surađivali, postao sam šef općeg sektora u poduzeću. Riba Rijeka je bila najveće ribarsko poduzeće u Jugoslaviji. Imali smo velike, krasne poslovnice, k’o mala poduzeća, u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Bihaću, Dubrovniku, Prijedoru, nema gdje nas nije bilo. U Beogradu na Terazijama smo imali veliko skladište, samo tamo smo imali 30 uposlenih ljudi! Imali smo tri tvornice – tvornice sardina u Iki, na Cresu i na Lošinju, tri tvornice! Imali smo vlastito brodogradilište na Krku, flotu brodova koćara i plivaričara od nekih 70-tak brodova. U Dubrovniku u Čibači smo isto imali firmu.

U Rijeci nas je bilo, uključujući tornicu, oko 300 ljudi. Na tržnici, u Ulici Vlade Bagata, (danas Demetrova), smo napravili krasnu poslovnicu i skladište, tu smo imali i proizvodnju pahuljastog leda, kancelarije, skladište, rezervne dijelove za motore. Mi smo imali dva transportna broda koji su cijelu noć u Rabu, Krku i Pagu koćarili – a u ono doba je ribe bilo koliko hoćeš, za bacanje – onda bi ti transportni brodovi ujutro dočekali koćare, preuzeli svu ribu i došli u Rijeku. Riba bi završila na glavnoj riječkoj tržnici, gdje smo imali osam prodajnih mjesta, pripovijeda Branko, s posebnom težinom govoreći o svojoj seniorskoj dobi kada je Riba, kao i ostatak riječke industrije, privatiziran i uništen, što ocjenjuje velikom katastrofom tadašnje politike.

– Puno sam se zalagao za Ribu jer sam volio more, volio brodove, to mi je ležalo, to mi je u krvi. Kasnije sam bio direktor i u devedesetima pokušao spasiti tu firmu, ali nije išlo. Nuđeno mi je da za jednu kunu kupim firmu, no ja sam odbio kazavši – na to ne mogu pristati jer od srama ne bih mogao ući u firmu. Tu moju neodlučnost su brzo iskoristili drugi, zabili mi nož u leđa, a ja sam otišao u mirovinu. Sve što god je bilo su uništili, rasprodali su sve brodove…

Ćućo, Ćiro i Branko

Šjor Branko nedavno je proslavio 92. rođendan, a da mu slavlje bude potpunije, u posjet mu je stigao stari prijatelj Ćiro sa svojom suprugom Zdenkom, te Duško Grabovac, sadašnji direktor Luke Rijeka i sin pokojnog Petra. S proslavljenim fotoreporterom Novog lista Petrom Grabovcem Ćućom Branko se upoznao nakon što je ovaj s majkom iz Dubrovnika došao u Rijeku, a nama je ispričao zajedničku anegdotu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.

– Ćućo je dolazio kod mene na kupanje, ja sam tada živio kod Šetališta XIII. divizije, tamo je upoznao i svoju ženu Anđelu koja je također radila u Novom listu, i počeli smo se družiti. Bio je jako vrijedan i jako marljiv fotograf, nema mu ni danas ravnog. Ja se sjećam detalja, naprimjer, dolazi Tito u Rijeku, nitko ne smije blizu Titu, ali Ćućo se stvori blizu njega i fotografira njega i Jovanku. Tada je uredništvo Novog lista bilo na današnjem Jadranskom trgu, njegova žena Anđela i ja smo mu tamo pomagali, onda su se slike stavljale, vadile, sušile, mirakuli su bili. Anđela je uzela ovakav jedan album, Ćućo u njega te fotografije složi i trk, s albumom ga propuste do Tita. Tito je tim fotografijama bio oduševljen i od tog dana je Ćućo postao privilegirani Titov fotograf, sjeća se Branko, pripovijedajući jednu od doživljenih zgoda s Grabovcem i Blaževićem.

– Ćiro je strašan bio, on je nešto mlađi od mene, bio je sportaš, jak, mlad, nije mu se tenk mogao suprotstavit u to doba. Jedne smo noći s Ćućovim autom, stojadinom, dolazili s Piramide i došli smo u visinu Sušačkog nebodera. I vidimo mi grupu snažnih mladića kako zadirkuju i udaraju jednog starca, kasnije smo saznali da je riječ o trojici Trsaćana čiji je otac bio neki privatnik. Ja i Ćućo stanemo, mislimo, što ćemo sad pred ovakvim mrganima, a Ćiro, koji je sjedio otraga, kaže »ostanite tu« i iziđe iz auta. Kad ih je on načeo, bum, paf, počeo mlatit, sva trojica su tako bježala uz neboder da ih ne bi pas ulovio, Ćiro ih je sravnio sa zemljom. Kasnije je otišao u Švicarsku igrati nogomet, radio je u tvornici satova Zenith u Sionu, nosio mi poklone, reminiscira Branko Vekarić.

Vraćajući se na nedavni susret s Ćirom Blaževićem, Branko ističe kako je proslavljeni trener iznimno sretan što će u novinama izaći priča o njihovoj uspješnoj inicijativi za zaštitu periske.

– On je jako ponosan da smo to pokrenuli. Nažalost, teško je bolestan, stalno ide na zračenja. Jedan dan me zove i kaže – znaš da dolazim dolje, ja njemu – ma kud dolaziš, ne možeš na nogama stajat! Tko će te vozit, hoćeš da dođemo mi? On će – budi bez brige, želim da mi još jedanput ručamo i da malo popričamo, a tko će voziti, pa moj auto. I on je došao sa Zdenkom, sam je vozio, to je za ne vjerovati.

Kako je počeo rat na mom (polu)otoku

Branko Vekarić opisuje kako su izgledala vremena prije i tijekom Drugog svjetskog rata na njegovoj rodnoj grudi – Orebiću na Pelješcu, obližnjoj Korčuli i otoku Badiji, čije je more bilo prepuno plemenitih periski.

– Badija je otok pored Korčule na kojem su franjevci imali klasičnu gimnaziju. Tamo su bili glasoviti profesori, znate kako su to fratri strogo držali. Režim je bio strog, đaci su morali živjeti uredno, poluvojničkim životom. Tamo se nije ljenčarilo, to je bilo učenje, spavanje, vježbanje i rad u polju. Navrh na samom otoku je jedna dolina koju su oni pretvorili u polje gdje su sadili povrće, i onda bi ga brodom prebacili u Korčulu za prodaju. Badija je time pokušavala sebe održavati, uz naravno, školarine koju su roditelji plaćali da bi školovali djecu. U toj se klasičnoj gimnaziji budući admiral narodno-oslobodilačke vojske, slavni Bogdan Pecotić, spremao za svećenika, i završio je tu školu. On je bio iz Smokvice na Korčuli, to je bio krasan čovjek. Kad sam jednog dana u Korčuli na obali sreo Pecotića i s njim se pozdravljao, jedna mu je stara partizanka doviknula: »Aha! Uči’ je za popa, a pobiga je u partizane!« Pecotić je bio narodni heroj zbog borbe u velikoj bitki za Korčulu, kad su partizani branili Korčulu od nadiranja njemačke vojske, pružili su veliki otpor. To je bilo nakon kapitulacije Italije, kada je zavladalo bezvlašće. Poginulo je dosta ljudi, Pecotić je u toj bitki bio teško ranjen. Prebačen je u Bari u bolnicu, i život mu je spašen, pa je nastavio poslije toga opet borbu. U to vrijeme je moj barba, kapetan Baldo Kriletić, kao zapovjednik velike trabakule iz Vela Luke nakrcao narod koji je morao bježati pred Nijemcima, bilo je olujno more, orkansko jugo, on je s punim brodom otišao na Monte Gargano, a ti su ljudi kasnije išli u El Shatt, priča Vekarić, dok se osvrće na današnje stanje Orebića i Pelješca. Prema njegovim riječima, Orebić danas pati zbog neadekvatnog prometnog rješenja koje guši mjesto, posebice nakon izgradnje Pelješkog mosta.

– Još je Sanader obećavao da će maknuti trajekt Orebić – Korčula, jer Orebiću trajekt strašno smeta. Nova trasa je bila predviđena da na najkraćem potezu, od Perne na Pelješcu prelazi preko do Korčule. Do danas to nije učinjeno. Još trajekt vozi i ovaj čas vam je u Orebiću takva gužva da se ne može živjeti. Nemoguće je hodat tamo, otvorili su most, a nisu predvidjeli napraviti pristupnu cestu. To je sve palo preko Orebića, zaključuje Branko, koji dodaje kako u Orebiću nema više familije, već samo prijatelje. Ipak, Branko je učvrstio svoje veze s rodnim krajem ispunivši posljednju želju svog pokojnog oca Nikole. Njegovo je tijelo, kao i tijelo svoje preminule majke Olge, s Trsatskog groblja premjestio na groblje u Orebiću, da zauvijek počivaju tamo gdje se nalaze njihovi preci i prijatelji.