Iz tiska je izašla monografija Edija Jurkovića »Kad je život bio novi val« posvećena riječkome omladinskom magazinu, koji je izlazio od 1975. do 1990. i ostavio neizbrisiv trag u riječkome medijskom prostoru.

Upravo je Novi list, uz omladinsku organizaciju iz Rijeke, bio prvi izdavač Vala. Na tri sezone Valu je Novi list ustupio i novinara Novog lista Miloša Cvijanovića Cviju, koji je bio izvršni urednik tog omladinskog lista.

U 15 godina djelovanja i 288 brojeva, Val se od informativnog glasila za mlade transformirao u respektabilni ozbiljni politički magazin sa stavovima koji nisu bili po volji ondašnjoj vlasti. Istodobno je njegovao i svojevrsnu pop-ležernost s obaveznom lijepom djevojkom na naslovnici koja je dobila titulu Val modela.

Igrom slučaja, Tatjana Vojvodić koja je kao Val model izborila mjesto u finalu Miss Teen Jugoslavije gdje je i trijumfirala, našla se na naslovnici zabranjenoga, 268. broja. O toj zabrani, ali i o važnosti Vala, razgovaramo s Bojanom Mušćetom, glavnim urednikom magazina u to doba, i autorom pogovora monografije.

Zabranjeni Val

Vi ste bili jedini glavni urednik omladinskog magazina Val, odnosno rijetkih novina kojem su zabranili jedan broj!

– Bilo je to u travnju 1989. i to je posljednja zabrana tiskanog medija u Jugoslaviji. Stranice Vala otvorili smo, kao i drugi listovi iz spektra omladinskog tiska, naprednim idejama i objavljivanju istine, ma kako ona bila nezgodna za tadašnje partijske strukture.

Stoga su i progresivni novinari iz Srbije, žestoki protivnici Miloševićevog režima, mogli na stranicama Vala objavljivati ono što se zaista u Srbiji događa. To nije promaklo tadašnjoj politici i dobili smo nekoliko upozorenja da prestanemo s takvom praksom. Čak je i tužitelj Đoko Roganović došao u ‘prijateljski’ posjet redakciji.

Naš reporter Srđan Vrančić otišao je na Kosovo i donio izvrsnu reportažu o ‘događanjima naroda’ poprativši ulične okršaje demonstranata i milicije. Razgovarao je i s Hasanom Hotijem, odvjetnikom političara Azema Vlasija, kome je zbog optužbi za kontrarevoluciju prijetila dugogodišnja zatvorska kazna.

Treći tekst zbog kojeg je taj broj bio zabranjen bilo je – pismo jednog čitatelja.

Što je onda bilo?

– Ja sam kao glavni urednik optužen po članku 133. Krivičnog zakona SFRJ zbog dovođenja u pitanje ispravnosti komunističke vladavine, odnosno za pokušaj rušenja SFRJ. Predsjednik općinske omladinske organizacije Davorin Šimunović također se uz mene našao na optuženičkoj klupi.

Premda sam znao da je ono što radimo bilo ispravno, nije mi bilo svejedno, osobito kad je dotad ‘dobronamjerni’ tužitelj Roganović stao sipati rafale floskula iz informbiroovske leksikološke ostavštine.

No, nama je prije toga pristupio odvjetnik Tomislav Sabljar, koji je rekao da će nas pro bono zastupati. Briljantno je odbacio sve optužbe istaknuvši da je izrečeno ‘člankopiščev tužni lament’ i sutkinja nas je oslobodila odgovornosti.

No Val je ipak zabranjen, zar ne?

– Da, tužilaštvo se žalilo Vrhovnom sudu, a mi nismo imali pravo na žalbu. Vrhovni sud je presudio nakon dva-tri mjeseca da se kompletna naklada tog broja uništi. Mi smo dio tekstova iz tog broja objavili u sljedećim brojevima Vala, a zanimljivo je kako su sva tri teksta zbog kojih je Val zabranjen kasnije bila objavljena u Primorskim novicama iz Kopra, dnevniku koji nas je snažno podržao.

Oni nisu bili zabranjeni. Bio je to paradoks jugoslavenskoga pravosudnog sistema koji je i na taj način pokazivao sve veće znakove raspadanja. Tu situaciju prepoznao je i omladinski tisak, prepuštajući sve stranice novim političkim liderima.

No kako se sustav urušavao, tako su se urušavali i izvori financiranja, a s obzirom na galopirajuću inflaciju, svi ti omladinski listovi jednostavno više nisu bili održivi. Tako se i Val ugasio godinu dana kasnije.

Stalno plesanje na rubu

Kako je ta zabrana odjeknula u Rijeci?

– Držim da je to bio događaj koji je razbudio politički umrtvljenu Rijeku. Protivno očekivanjima, najprije je izdavački savjet stao iza nas, a onda i omladinska organizacija. Bez obzira na osudu vlasti, dobili smo mnoštvo poruka podrške iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a i iz inozemstva. Stvari su se počele mijenjati i demokratske promjene na svim razinama mogle su se jednostavnije zavrtjeti.

Je li to bio jedini važniji iskaz medijskog neposluha?

– Ma kakvi, stalno smo plesali na rubu, što je bila i svojevrsna draž takvog pristupa. Evo, na primjer, Fernando Soprano, koji će kasnije postati glavni urednik Studija, bio je smijenjen zbog nekog izvještaja sa sjednice omladinske organizacije.

U tom izvještaju piše da je predsjednik omladine dobio neku garsonijeru na korištenje, a organizacija mu je kupila i luster i plinsku grijalicu. Val je, dakako, to ironično popratio poentirajući upravo s tim lusterom i grijalicom, no danas tako bezazlen komentar uzrokovao je Sopranovu smjenu.

Sljedeći glavni urednik Arsen Citković dobio je šut-kartu zbog objavljenog intervjua s Nenadom Vižinom, koji je nakon tog intervjua pod sumnjivim okolnostima smrtno stradao pred Kontom.

Tamara Opačak-Klobučar bila je na seriji informativnih razgovora zbog objavljivanja erotske priče »Tonić Svejeb«. Pokojni Zvonimir Bezić dobio je jezikovu juhu zbog tipfelera, jer je ispod jedne fotografije umjesto »Drug Tito 3. svibnja u Rijeci« pisalo »Drug Tito 3. svinja u Rijeci«.

To je uistinu bio tipfeler, no dogodio se nakon što smo u prošlom broju naslov IZBORNA SJEDNICA prelomili tako da piše IZBOR NASJEDNI CA. Mira nije imao nitko, uvijek je bilo nešto sumnjivo.

Medijska platforma rock-sceni

Val će se svakako pamtiti kao posljednji zabranjeni medij u Jugoslaviji, kao i poticatelj demokratskih promjena u Rijeci. No, po čemu je još poznat?

– Val je, u neku ruku, bio »nosač aviona« za rock i alternativnu scenu prema kojoj je skrojen jedan dio današnjega riječkog identiteta. Val je intenzivno pisao o svoj glazbi koju stvaraju mladi, no uz ljubljanski Radio Študent prvi je sustavno počeo pisati o punku u Jugoslaviji.

Riječka rock-scena imala je Val kao svoju medijsku platformu, pa ne čudi da je 1988. upravo u Valu nastao i prvi hrvatski superband Ri-Val koji je snimio pjesmu »Učinimo nešto« kao ekološki vapaj protiv bakarske koksare kao zagađivača.

Koksara je kasnije zatvorena. Nismo samo bili uz rockersku scenu, prvi smo pisali o Armadi i suorganizirali odlazak u Beograd Bijelim vlakom na finale kupa 1987. kad je u finalu igrala NK Rijeka i kad je Armada i osnovana.

U Valu je nastao i književni časopis Rival koji je nadživio matično izdanje, a isto tako i Biblioteka Val koja je objavila tridesetak izdanja. Ekipa iz Vala je revitalizirala Trsatsku gradinu kao mjesto kulturnih događanja organizacijom multimedijskog spektakla s više od trideset sadržaja.

Organizirali smo i Dane Vala, godišnji skup predstavnika omladinskog tiska, koji je jedanput na godinu upravo u Rijeci kreirao razne medijske strategije…

Takav koncept društvenosti i umjetnosti imali su gotovo svi omladinski listovi, no Val je u jednom trenutku i komercijalizirao dio sadržaja…

– Da, htjeli smo mladima ponuditi ono što žele i biti konkurentni nekim revijama s lakšim sadržajima.

Tako smo imali natječaj Val model, rubriku Patrolium gdje smo obilazili kafiće, diskoteke i butike, smislili smo top-listu na Radiju Rijeci Diskodrom koju smo radili s emisijom Bura, organizirali smo ekskluzivne promocije svakog broja po diskotekama pod nazivom Val Gardena, a napravili smo i marketinški odjel i prvi u omladinskom tisku prodavali prostor u novinama.

Stvaranje monografije

Koji je bio ritam izlaženja Vala i gdje se tiskao?

– Val je izlazio dvotjedno, s ljetnom pauzom. Tiskao se u Novom listu, a kasnije je priprema odrađena u Novom listu, a tiskao se u Tipografu.

Prodavao se u Rijeci i okolici, no u posljednjim sezonama moglo ga se nabaviti u gradovima širom regije, a i pretplata je bila prilično jaka.

Kako se stvarala monografija?

– Ovo je ogroman projekt koji je Edi Jurković radio više od šest godina. Pritom je morao doći do svih brojeva, a oni baš i nisu pohranjeni na jednom mjestu. Između ostalog, osim primjeraka u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci, morao je posegnuti i za primjercima iz privatnih zbirki.

Osim primjeraka Vala, skupio je i mnoštvo originalnih fotografija iz tog doba, a sve to je izvrsno grafički uobličio Ivica Oreb. I Edi i Ivica radili su u Valu, pa im ovo nije bio samo standardan posao, nego su u monografiju utkali i mnogo emocija.

Također, Edi je napravio i mnoštvo intervjua kako bi na temelju sjećanja stvorio realnu sliku alternativne prijeratne Rijeke. Zapravo, monografija i jest kronika te alternativne Rijeke koja je egzistirala paralelno sa službenim gradskim protokolima.

Zato i ne čudi da je Val svoje mjesto našao i u Muzeju grada Rijeke, ali i u određenim programima za projekt EPK 2020.

Bi li danas bio moguć neki novi magazin za mlade, neki novi Val?

– Mislim da ne bi, a nije niti potrebno. Tiskani mediji imaju sve manje čitatelja, premda je njihova relevantnost i dalje veća od online medija. Mislim da bi se, na neki način, trebala širiti svijest o snazi medija i jačini poruka.

Jasno mi je da se takve ambicije mogu ispuhati jednoličnim postanjem na društvenim mrežama, no bilo bi mi drago kad bi se u Rijeci srela malo ambicioznija skupina mladih. Uvjeren sam da su oni tu, među nama, vjerojatno ih ima i više nego nekad, no trebaju samo napraviti taj prvi korak.

Svakako, obrazovna, medijska i politička podrška tu bi trebale biti nužne, a sjajan primjer kako bi to moglo biti uobličeno je u Magazin Gradske knjižnice Rijeka

Generacijski projekt

Na koji način je Val artikulirao novo otkrivanje riječkog identiteta?

– Na neki način bio je to generacijski projekt, bez startne zamisli o definiranju identiteta Rijeke. No, Val se zalagao za povratak riječkoga grba i zastave, branio je Armadu i njezin poklič »Forza Fiume!«, posve je revalorizirao opus Janka Polića Kamova, jednoga od najvažnijih i najboljih hrvatskih književnika i promovirao je vrednote riječke rock-scene te aktivno sudjelovao u kreaciji toga novog identiteta.

Val je neprestano preispitivao riječke kvalitete i nastojao ih obnoviti, pri čemu je imao i veliku podršku raznih struktura, a velik obol dali su i riječki umjetnici.

Sjajna škola novinarstva

Koliko je ljudi u tih 15 godina pisalo za Val?

– Više od tisuću. Mnogi od njih ostvarili su respektabilne novinske i druge karijere. Val je zapravo bio sjajan rasadnik kadrova, novinski inkubator koji je bio i sjajna škola novinarstva.

U to doba u Valu su se radili prvi koraci, bilo je općinskih tečajeva za mlade novinare, a oni najambiciozniji srednjoškolci mogli su treći i četvrti razred srednje škole provesti u tzv. novinarskom razredu gdje su ih obrazovali i prekaljeni profesionalci Novog lista kao što su Miloš Cvijanović, Borislav Ostojić i drugi.

Za Val su kasnije pisala i velika novinarska imena iz regije kao što su Robert Botteri ili Dragan Kremer, no većina novinara i urednika jednostavno je morala proći kroz redakciju i napisati tekst na redakcijskim pisaćim strojevima.

Fotografi su se morali snalaziti na drukčije načine, morali su znati i razvijati filmove, najčešće kod kuće u kupaonici.