Na blagdan sv. Lucije, 13. prosinca Caritas Riječke nadbiskupije napunio je pola stoljeća kontinuiranog djelovanja. Njegova ravnateljica s. Marija Faustina Kovačević kaže da je početak nadbiskupijskog Caritasa povezan s tadašnjim riječko-senjskim nadbiskupom Viktorom Burićem, koji ga je osnovao, dominikancem o. Anđelkom Fazinićem, koji ga je u Dominikanskom samostanu u središtu Rijeke vodio te sa studentima koji su se tamo okupljali, tj. zajednicom vjernika, koja je počela organizirano prikupljati pomoć i dijeliti je onima kojima je bila potrebna.

Skromni počeci

Ravnateljica Kovačević približila nam je u ovom razgovoru i prošla desetljeća i sadašnjost Caritasa Riječke nadbiskupije.
– Nadbiskupijski Caritas rastao je i mijenjao se sukladno potrebama društva, ali i svijesti mjesne Crkve o nužnosti karitativnog djelovanja. Rastao je od skromnih početaka u sobici Dominikanskog samostana, kasnije u samostanu Sestara milosrdnica, preko jačanja karitativnih aktivnosti u vrijeme demokratskih promjena i Domovinskog rata kada seli u dio zgrade namijenjene teološkom fakultetu, do današnjih dana kada je sjedište nadbiskupijskog Caritasa u zgradi u kojoj ima primjerene uredske prostorije, dvoranu i skladište. Značajnu ulogu u rastu i jačanju Caritasa imali su mjesni ordinariji, nadbiskupi Josip Pavlišić, Anton Tamarut i dakako nadbiskup Ivan Devčić, koji je u 20 godina upravljanja Nadbiskupijom učinio značajne iskorake u karitativnoj prisutnosti Crkve u društvu. Treba istaknuti i sestre milosrdnice koje su od samih početaka kod dominikanaca pa do današnjih dana bile nositeljice caritasovih djelatnosti. S. Renata Vugdelija bila je voditeljica i administratorica, a s. Ambrozina Horžić glavni operativac 80-ih godina. U vrijeme Domovinskog rata je njezinu ulogu u Caritasu preuzela s. Ana Marija Rakocija, a nastavila s. Pia Norac Kljajo do pred godinu dana kada se povukla u zasluženu mirovinu. Posebno je razdoblje u djelovanju Caritasa bio Domovinski rat. Ratna stradanja, velike količine humanitarne pomoći i demokratske promjene u društvu potaknule su i velike promjene u radu Caritasa. Tih 90-ih godina Caritasu su pomagali zaista brojni volonteri, a mnogi od njih su ostali volontirati još dugo nakon rata. Neki od njih i danas su s nama. Laura Marinelli i Anđelka Ortile još uvijek su aktivne, kao i djelatnici Veronika Badurina Dudić i Ivica Plivelić koji su u Caritasu započeli raditi 90-ih godina. U vrijeme Domovinskog rata Caritas su vodili vlč. Marijan Žagar pa mons. Juraj Petrović. Nakon njih izmijenilo se više ravnatelja, no istaknuti bismo mogli mons. Nikolu Uravića koji je najduže bio na tom mjestu, 11 godina u dva mandata. Ulaskom u mirnije razdoblje ojačana je suradnja s državnim i civilnim ustanovama koja je omogućila da Caritas još više razgrana svoju djelatnost.

Caritas je ljubav, reći će najsažetije neki teolozi. Caritas potvrđuje vjerodostojnost kršćana, reći će opet sažeto drugi. Što vas vodi u karitativnom radu?

– Sam pojam caritas je latinski pojam koji, s obzirom na današnju uporabu, ima tri glavna značenja. Temeljno mu je značenje Božja ljubav objavljena ljudima po Kristu i zapaljena od Duha Svetoga. U užem smislu označava kršćansku bratsku ljubav pojedinca. To se posebno izriče u milosrdnoj ljubavi prema siromašnima, ali i svim drugima koji su potrebni naše konkretne potpore i pomoći. I treće joj se značenje izriče u organiziranim djelima ljubavi unutar Katoličke crkve. Tako imamo ustanove unutar Crkve koje nazivamo Caritas. Dakle, ako sumiramo, Caritas je ljubav na djelu, ljubav prema bližnjemu koja se očituje u konkretnim djelima milosrđa, ne samo tjelesnim, nego i duhovnim. U ovome radu uvijek mi je na srcu Isusova rečenica: »Što god (ne) učiniste jednom od ove moje najmanje braće, (ni) meni (ne) učiniste!« (usp. Mt 25,40.45). U tom smislu, trudim se svakome pomoći koliko je god moguće s obzirom na mogućnosti koje imamo, a uvijek je tu pomalo prisutan i onaj strah da ne propustim učiniti nešto što sam dužna učiniti i tako pomoći.

Razgranata djelatnost

Nadbiskupijski Caritas posljednjih desetljeća ima zaista razgranatu djelatnost. Puno radi i s mnogima surađuje središnji Caritas, kao i pet karitativnih ustanova.

– Caritas je uvijek u službi potrebitih, a to su u većini slučajeva oni najslabiji ili oni koji se nalaze u nekoj specifičnoj životnoj situaciji. To su starije ili bolesne osobe, osobe koje ne rade, koje žive same, djeca, obitelji s puno djece. Jednake su ciljane skupine i u župama i župnim caritasima gdje su vjernici pozvani u svojoj sredini pronaći takve osobe i pomoći im. Nadbiskupijski Caritas tu im je pomoć i poticaj. Svojim korisnicima nadbiskupijski Caritas nudi programe pomoći u obliku posudbe bolničkih kreveta i ortopedskih pomagala, podjele pelena za odrasle, drva za ogrjev, hrane i odjeće, rabljenog namještaja i kućanskih aparata te jednokratne novčane pomoći. Posebna je briga Caritasa za djecu, odnosno obitelji s djecom koje su uključene u program novčane pomoći »Kumstva na daljinu« te podjelu školskog pribora uoči početka školske godine. Redovita je podjela blagdanskih paketa s hranom uoči Božića i Uskrsa u sve župe Riječke nadbiskupije. To je izravna pomoć župnim caritasima. Ove su godine pojačane donacije prehrambenih proizvoda koje Caritas zaprima i distribuira u karitativne ustanove te domove za starije osobe ili domove za djecu s posebnim potrebama. Karitativne ustanove koje brinu o siromašnima i bolesnima te žrtvama nasilja, specijalizirale su se za određeni tip korisnika i način na koji im pomažu. Tako Caritasov dom »Sv. Ana« pruža utočište ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja, Prihvatilište »Ruže sv. Franje« pruža krov nad glavom beskućnicima i resocijalizaciju, Kuća utočišta dijeli tople obroke i pruža dnevnu skrb beskućnicima ili onima koji žive u lošim uvjetima, a Socijalna samoposluga dijeli trajne namirnice velikom broju ljudi slabijeg imovinskog statusa. Tu moramo spomenuti i Hospicij, koji je zdravstvena ustanova, ali karitativno djeluje u brizi za umiruće.

Tko pomaže Caritasu da bi on, poput mosta među ljudima, mogao pomagati?

– Caritasu pomažu mnogi da bi Caritas mogao pomagati drugima. Riječka nadbiskupija, kao osnivač, i nadbiskup mons. Devčić brinu se za rad Caritasa. Velika potpora u radu su i mnoge lokalne tvrtke, proizvođači i trgovački lanci, ali i mnogi anonimni pojedinci. Ne smijemo zaboraviti i volontere koji omogućuju da ta pomoć dođe do vrata potrebitih.

Ponekad čujemo da neki »obični mali« ljudi godinama pomažu Caritas u njegovom radu.

– Jedan od mnogih primjera onih koji redovito pomažu karitativni rad je i naš dugogodišnji prijatelj Josip. On je više od 25 godina dolazio u naš Caritas, bez obzira na vremenske uvjete, i svaki mjesec odvajao 100 kuna od svoje male mirovine da bi pomogao onome kome je pomoć potrebna. Dolazio je dok je god mogao biti na nogama, sve do ove godine, kada je nažalost u svojoj 97. godini preminuo. Vjerujem da će ga Bog nagraditi za njegovu spremnost, nesebičnost i ljubav. Izdvojila bih i primjer svećenika naše nadbiskupije, kao i župljana župe Volosko koji sudjeluju u programu »Kumstva na daljinu« i redovito uplaćuju novčane donacije da bi pomogli određenoj obitelji.

Crkva za siromašne

Papa Franjo svakog dana podsjeća na međuljudsku solidarnost, na ljude koji su na rubu društva iz različitih razloga, na siromašne, migrante, prognane, bolesne, zlostavljane… U središte interesa i zauzimanja i Crkve i društva postavlja ljude u nevoljama. Recite nam i o tome.

– Poznata nam je misao vodilja pape Franje »siromašna Crkva za siromašne« kojom ističe, u evanđeoskom smislu, opredjeljenje za siromaštvo i služenje siromašnima, nastavljajući u tome divnu povijest ljubavi Crkve kroz stoljeća. Papa u svojoj poruci za IV. Svjetski dan siromaha spominje »globalizaciju ravnodušnosti« u kojoj postajemo, a da toga nismo ni svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve to činiti jer je to nešto što se nas ne dotiče. Papa time ocrtava naše vrijeme i želi nas sve potaknuti da iznova osjetimo da trebamo jedni druge i da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet (usp. Laudato si, 229.)

Članica ste Javnog vjerničkog društva Omnia Deo, odnosno ogranka sestara Službenice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina Omnia Deo. Ima li vaša zajednica naglašenu karitativnu dimenziju? I tko vam je u tom smislu uzor?

– Naša Zajednica je u užem i širem smislu karitativna, u duhovnom i tjelesnom. Naše je poslanje moliti, postiti, pokoru činiti za dobro duša, navijestiti ljudima živoga Boga, pružati svakovrsnu pomoć kroz tjelesna i duhovna djela milosrđa, i duhovno i tjelesno potrebitima. Duhovna obitelj Omnia Deo je uistinu obitelj u kojoj svi brinemo jedni za druge, ali i za sve one koji su u potrebi, kao u prva kršćanska vremena. Uvijek smo tu za druge, spremni pomoći na način na koji je potrebno u određenoj situaciji. Primjeri potiču i uče! Veliki primjer konkretne ljubavi na djelu, osim mnogih svetaca o kojima mogu samo čitati, jesu živi primjeri ljubavi na djelu, utemeljitelja naše zajednice Omnia Deo, don Josipa Radića i majke Jozefine Glasnović, kojoj sam svakodnevno svjedok.

Možete li spomenuti neke planove riječkog Caritasa ili neke potrebe ljudi na koje Caritas traži odgovore?

– Cilj nam je u budućnosti još više ojačati rad župnih caritasa, kao i promovirati i podupirati uključivanje mladih volontera u naše programe. Također bismo voljeli pokrenuti program uređenja stambenih prostora kojim bismo pomogli obiteljima koje žive u lošim uvjetima. Stoga ovom prilikom pozivam sve koji žele i mogu pomoći bilo materijalom, bilo svojim rukama da nam se jave.