Bila je 2006. godina, noć sa subote na nedjelju, tamo negdje pred jutro rodila mi se kći. S obzirom na to da je u to doba, pred zoru, sve osim malog kafića na Žabici zatvoreno, bilo je to jedino mjesto na kojem sam mogao proslaviti jedan od najljepših događaja koji nam se može dogoditi u životu. Iako je ljubav između mene i Rijeke počela mnogo prije, upravo ta noć na Žabici, na kolodvoru koji to i nije, do kraja je zapečatila našu vezu.

Mada, i nije moglo biti drugačije jer kada sam ju prvi put ugledao, odmah sam, začuđen atomsferom i vizurama grada rekao – pa ovo je kao moj rodni grad, Rijeka je – Manchester na Jadranu!

Iako silno komunikativan, duhovit, ekstrovertiran, autoironičan, zabavan, inteligentan i pronicljiv Paul Bradbury – osnivač Total Croatia Newsa – prve web-platforme na engleskom jeziku u Hrvatskoj, novinar, influencer i putopisac prije svega posvećen svim ljepotama i devijacijama turizma koji je u Rijeku doputovao kako bi o njoj snimio dokumentarni film – nekako je zastao, uronio u ocean emocija, skoro pa, što je za njega itekako atipično, utihnuo. Iz njega je izronila, ma naprosto ponosno istrčala Rijeka kakvu skoro nitko od nas, koji u njoj i s njom živimo, ne vidi.

Foto Vedran Karuza

– Neobični ste vi ljudi ovdje u Hrvatskoj, još i više u Rijeci. Sve vidite crno, ništa vam ne valja, protiv svega se bunite. Pitate li bilo koga tko se bavi turizmom, uvijek ćete čuti isti odgovor – loša, jako nam je loša bila sezona. Strašne gužve, nikakva zarada. U bilo koji segment društva i života da se zagleda, loše, nikako. Istina je dakako dijametralno suprotna, koliko god da ima problema, pa i apsurdnih situacija posebno s vašom birokracijom, imate prelijepu zemlju u kojoj je kvaliteta života, kad govorimo o njezinoj sveobuhvatnosti, skoro pa fantastična. Vjerujte mi, prošao sam svijeta, pa ne bih se ovdje kod vas, prije 22 godine, trajno nastanio da nije tako, istaknuo nam je Bradbury.

MANCHESTER NA JADRANU

A mi? Gledali smo u pod. Na neki način, koliko god itekako i mi vidimo svijet oko sebe i na »think pink« način, posramljeni. Sa svega nekoliko rečenica potaknuo nam je stid i želju da se svom gradu i svojoj zemlji čim prije ispričamo. Da im kažemo kako nam je – žao. Što o njima tako negativno razmišljamo,

– Preselio sam se u Zagreb, ali dugo sam živio u Jelsi na Hvaru što znači u sredini koja je činjenicom da je otok bila dodatno opterećena. Prometno prije svega. Ali ja to nisam primjećivao. Jer što pronaći kao manu tako divnom otoku. Rijeka je drugačija, ali ima tu neku samo svoju, tako posebnu emociju i energiju, ali i visoku kvalitetu mnogih institucija kao i najbolju medicinsku uslugu tako da su obje moje kćeri rođene u Rijeci. Koliko god da je na neki način opterećena tom postsocijalističkom ostavštinom u vidu napuštenih tvornica, Rijeka je sačuvala neposrednost, dočekuje vas raširenih ruku i uvijek mi je bilo žao kad bih iz nje odlazio. Mada, istina, nije me bilo dugo, sve tamo od jedne od najzanimljivijih noći u mom životu. One s 1. na 2. veljače 2020. godine. Noći u kojoj se otvorio EPK. Bilo je toliko temperamentno, toliko uzbudljivo da sam želio da ta noć nikad ne završi. Sav tako zanesen ni na što drugo nisam mislio pa sam svitanje dočekao ne u nekom hotelskom krevetu nego u – svom automobilu. Slobodnog smještaja nigdje nije bilo. Nažalost, zbog globalnih i lokalnih događanja sve je otišlo u nekom drugom smjeru, tako da sam punih pet godina izostao iz Rijeke, istaknuo je Bradbury.

Foto Vedran Karuza

Ipak, da velike, prave ljubavi nikad ne nestaju, potvrdili su susreti s vodećim ljudima TZG-a Rijeke predvođeni direktorom Petrom Škarpom s globalno poznatim novinarom kad je došlo i do zanimljivog pozitivnog »iskrenja« među njima. Bradbury je naime sa svojim emisijama, s TikTokom i YouTubeom te portalom došao do jako velikog broja pratitelja. Iskusni novinar se jako dobro uklopio u hrvatsko okruženje, kasnije i u moderne tehnologije tako da neki od njegovih videouradaka dosežu na stotine tisuća pregleda. K tome specijalizirao se za približavanje posebnosti postsocijalističkih država, sa svim njihovim nama u pravilu samorazumljivim, zapadu nerijetko apsurdnim »biserima«. Fokus je na turizmu, na globalnoj komunikaciji u kojoj Bradbury, kao stranac, potencijalnim gostima pojašnjava svoje viđenje naših posebitosti. Kako je pak s riječke strane narasla želja da se na jedan sasvim posebni, bradburijevski način predstavi njezinu transformaciju iz industrijskog središta u kojem su turisti bili poput elemenata u tragovima do danas sve poželjniju turističku destinaciju, iskrenje je preraslo u obostranu želju da se o svemu riječkom snimi film. Intencija – prikazati grad koji traje stotinama godina unatrag, pokazati i promovirati Rijeku kao odličnu destinaciju za život, opuštanje i posjet, naprosto senzibilizirati međunarodnu javnost za sasvim posebni grad, za Bradburyjev Manchester na Jadranu.

BRADBURYJEVE OČI

A mi, što s nama? Ono što ti se rijetko, ako da ikad, pruža. Sastati se Bradburyjem na Korzu, u jutro, te nakon njegovog razgovora s novinarkom riječkog HTV-a Ivanom Perić, kojoj ni jedna dobra riječka priča ne može promaknuti, krenuti Rijekom. Zapravo, da budemo do kraja iskreni, uz razgovor s njime koji će se razvijati kretanjem kroz grad, željeli smo Rijeku gledati »njegovim očima«. Doživjeti je »on Bradburys way«. Iako nas je put s Korza vodio na Rivu gdje se nedvojbeno nude dobri kadrovi, čemu se lagati – tržnica i ribarnica na njoj privlačili su nas poput magneta. Zanimljiva arhitektura, Casa turca, i prvi štandovi.

– Pogledajte ovu ljepotu. Štandovi, krumpiri, luk i mrkva, a iza kazalište! Ma ovo je baš jako dobro, zborio je Bradbury nekako sam sebi »u bradu« dok se na njemu vidjelo istinsko oduševljenje s okruženjem u kojem se našao.

– Uzmite smokve, suhe, domaće, iz doline Neretve, ponudila je Hasna Jukić dio svoje »robe« sa štanda Paulu. Što je on sa zadovoljstvom i prihvatio. Baš kao što je odmah iskoristio priliku da i Hasnu ima u svom kadru.

Foto Vedran Karuza

Nastavili smo prema ribarnici. Uzbuđenje je raslo. Fantastična secesijska zgrada, jedna od najljepših ribarnica u ovom dijelu svijeta tog je jutra, kao da je znala da ulazi u kadrove koji će ući u fokus stotina tisuća gledatelja, bila istinski jako, jako dobre ponude.

– Vidite prava riba, tek ulovljena! I neposredne prodavačice. Kako dobro, kako dobro, ponavljao je Bradbury da bismo se odmah popeli na galeriju gdje je i sam želio zabilježiti kadar, jedinstveni prizor riječke ribarnice. Impresije na najjače jer… da smo negdje drugdje, u nekim Španjolskama ili Grčkama zatekli takav prizor, odmah bi išla galerija na FB, Instagram, odmah bismo slagali poetski obojene rečenice. A znamo, tako dobro znamo jer smo se i sami uhvatili u takvoj misli, da nama, domaćima, jedino što padne na pamet kad uđemo u ribarnicu su cijene. Pa bismo plakali, zdvajali, psovali i hučali kako je sve nemoguće skupo. I ništa osim cijena ne bismo vidjeli. Kad uključimo Bradburyjeve oči, odjednom vizura postaje sasvim drugačija. Na kraju krajeva – domaće lignje su s cijenom od 25 eura po kilogramu uistinu skupe, ali more je ribe i po 10 ili manje eura. A slika tako lijepa.

– Ajme, vidi ga, pratim vas na razne načine, najbolji ste mi na TikToku, ma vidi ga ovdje kod nas. Odlični ste, tako lijepo govorite i onama, o Hrvatskoj, baš ste super, istaknula je s osmijehom Danijela Vlaše, prodavačica u ribarnici.

ŽIVOT U RUSIJI

Iako smo morali dalje, jer lokacija za snimanje bilo je planiranih za nekoliko kratkih filmova ne samo za predviđenih 15 minuta, vidjelo se kako mu se ne ide. Pa smo posjetili i Fiume. Jedinstvena konoba, baš prava, izvorna, onakava kakve najviše voli. A kad se u sve to još umetne i njezin jedinstveni gazda, Klanjac Zoran Valenčić, sve se polako počinje pretvarati u feštu. Sviđa mu se ambijent, njegov vjerni snimatelj Nikola Horvat namješta tehniku.

Zoran pak donosi bićerine, iznosi hobotnicu koja se priprema za ručak, razgledavaju ribu, a prije odlaska daruje mu – knjigu. I to dobru, jako dobru, Gropuzzove »Puteve užitka«. Bradbury se nećka, Valenčić uporan: »Uzmite, dvojezična je.« Paul na kraju pristaje, ali najavljuje svoj budući posjet konobi kad će knjigu vratiti. Pa smo tako od konobe, Fiume promovirali i u knjižnicu. Idemo, a stalno mu se javljaju ljudi koji ga prate. Na raznim komunikacijskim kanalima. Koliko god da mu se ne da, Maja Baković iz riječkog TZ-a, koju smo tog dana unaprijedili u producenticu filma i organizatoricu snimanja, je neumoljiva.

– Dajte, požurimo malo. Bojim se da će kiša, a imamo još nekoliko eksterijera! Idemo, odlučna je Maja u našem izvođenju na pravi put.

Idemo kroz pothodnik gdje je s uličnim sviračem zapjevao, na vrlo jasnom hrvatskom jeziku – kad poželiš noćas oči boje lavande – vratili smo se na Korzo.

– Imao sam svakakvih epizoda u životu. Živio sam odmah nakon pada Berlinskog zida u Sovjetskom Savezu, Rusiji, ali nakon nekih osobnih lomova, pa i želje za samodokazivanjem, potegnuo sam autostopom iz Manchestera do Južne Afrike. Potpuno slobodan i neopterećen. Put me vodio preko Balkana, pa istočnom Afrikom na sam njezin jug. Punih devet mjeseci na putu. Nisam nigdje radio, trošio sam i potrošio osobnu ušteđevinu. Neko vrijeme nisam napuštao Afriku, štoviše bio sam se zaposlio u centrima za humanitarnu pomoć u Somaliji. Da, neobično zvuči, ali zanimljiv život u svakom slučaju. Vrlo brzo za tim došla je Hrvatska, a krenulo je i moje, kako se ispostavilo, novinarsko putovanje, pojašnjavao nam je Bradbury fragmente svog života.

Cijelim putem zaustavljanja komentari, susreti.

– Ima li Rijeka 100 tisuća stanovnika?

– Ima, tu negdje.

– Pa kako to, djeluje mi da se svi poznajete, stalno se s nekim zaustavljate i nešto srdačno komentirate. Kao da sam u nekom velikom selu, zaključuje Bradbury.

I bio je u pravu jer taman kad je to elaborirao, prije prolaska na Koblerov trg – Iva Rinčić. Upoznali su se, a mi smo ga upozorili da je ona od svibnje moguća gradonačelnica te potencijalni gost nekog budućeg riječkog filma. Bilo mu je drago, tim više jer kod svih izaziva pozitivne emocije. I koliko god da si na takav odnos naviknut, godi. Svi smo mi ipak tašti. Koliko se god pravili da nismo.

AH TI ENGLEZI…

Šetnja kroz Stari grad, putem prema katedrali, pojašnjenje da je slastičarnica Slon u vlasništvu Morena Debartolija koji je u »Ocu na službenom putu« dobio Zlatnu palmu, šetnja kroz tunel i pojašnjenje da je na pročelju katedrale sv. Vida topovska kugla ispaljena s engleskog broda.

– Ah ti Englezi, samo nered rade gdje god dođu, našalio se Paul na račun svojih, dok smo mu mi pojasnili da ih je naša Karolina Riječka dolaskom na njihov brod, kroz susret s kapetanom za čas smirila.

– Pa da, rekao sam – ah ti Englezi, čudan narod.

Ipak, koliko god cijenili ostavštinu, rimske i kakve sve već ne zidove i vrata, »Bard« je djelovao tako privlačno. A ispred njega, kao da smo namjestili priču – Igor Žic. Znamo da će se ljutiti kad ovo pročita, ali on je najveći kroničar o Rijeci ikad. Upoznali smo ih, a kad je Bradbury čuo da je Igor publicirao 31 knjigu o Rijeci, nije bilo druge nego sjesti i konobaru naručiti pivo. Dugi, ugodni i silno informativni razgovor. I snimatelj Nikola je bio zadovoljan.

I to nije sve! Stepenicama pored Barda pojavio se i Bobo Grujičić. Paulov fan dakako. I svjedok riječke glazbene revolucije iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. K tome i vlasnik turističke agencije u kojoj su glavna dekoracija bubnjevi. Koje svira desetljećima. Da, Bobo je i pasionirani zaljubljenik u nogomet, tako da je njegovo prvo pitanje Paulu bilo

– City ili United?

– Aston Villa, bio je Paulov odgovor uz pojašnjenje kako mu je otac bio iz Birminghama pa nije imao izbora.

Da, mislimo si, pa i u Rijeci ima takvih slučajeva, onih kojima roditelji ne daju da su za »Rijeku«.

– Sjajan grad. Ovo je stvarno kao u nekom filmu, ljudi samo dolaze, a nitko ih nije organizirao. Vidite i to je dio ljepote života u Rijeci, ponavlja Paul.

Koju mi dakako ne vidimo. Jer da nije njega, tog bismo dopodneva vidjeli samo škuru buru koja je svako malo donosila nešto kiše. I silno bismo bili nesretni što je vrijeme – grdo. Ne bismo mi bili vidjeli ni slušali ni Hasnu ni Danijelu, ma ni Zorana. Samo škura bura. S Ivom bismo zdvajali o uvijek istoj politici u Rijeci, baš kao što nas ne bi zaustavila ni misao o Žicu, istinski velikom Riječaninu koji je o svom gradu napisao 31 knjigu. Samo škura bura, mala plaća i SDP koji je stalno na vlasti. Samo crno, koliko god da je SDP crven.

ZAOKRUŽEN I RUŽIČAST

Jesmo još smo prolazili gradom, kod Kosog tornja nam je objašnjavao kako svi znaju o onom u Pisi, a o riječkom malo tko za što smo si sami krivi, baš kao što ga je oduševio i Muzej farmacije.

– Fantastičan je, čuo sam za njega, sad sam ga i vidio. A kad samo već kod farmacije i kozmetike, znaš što mislim da je tajna mog uspjeha na influencerskoj sceni? I ja sm se isprva čudio, a onda sam shvatio. Tim medijem dominiraju žene. Influencerice. I sve su lijepe, slično estetski dorađene, utegnute, savršenih proporcija. Ali – sve slične. A onda se pojavim ja – ružičast, neoperiran, s puno previše kila, brbljav o svemu i što se onda dogodi? One sve iste i teško prepoznatljive, ja jedan. Pa svi umjesto da pričaju o influencericama, pamte mene – zaokruženog i ružičastog Paula.

Ispalio je u svom stilu i još nas jednom oduševio. Rastali smo se, malo je negodovao.

– I to ti je priča, razgovor sa mnom?

– Da.

– Ma on vam je iskusan, puno piše, nemojte se brinuti, pokušala je Maja ispeglati situaciju.

– Ne, ne brinem se, malo mi je ipak čudno. Šećemo satima, stalno nešto pričamo, ali… ma dobro, vidjet ćemo, čitat ćemo, zaključio je Paul.

Film će biti vani za nekih petnaestak dana. Iako se iskreno, pomalo zabrinuto pitamo kako će sve to – a slijedio je ručak u Mornaru, digestiv u Skradinu, jazz u Dnevnom boravku, večera u Na kantunu i još sve nešto – stati u 15 minuta, no znamo da će biti fantastičan. Stanovnicima Rijeke ga, na neviđeno, prepisujemo kao lijek. U zdravljenju malodušnosti, dešperatnosti i svekolikog crnila kojeg ispuštamo po i o svom gradu. Je, znaju dugotrajne kiše biti zamorne, zamornije čak i od vladavine SDP-a, ali unatoč tome, živimo u sredini i na prostorima kakvih nema nadaleko. I zapravo nam je jako, jako lijepo. Adamićeva će se asfaltirati, škura bura će proći. Na nama je samo da progledamo. Doktor Bradbury nam propisuje 15 minuta gledanja vlastitog grada njegovim očima. A kad ga pogledamo, shvatit ćemo dvije stvari. Najmanje. Prvu – da je mogao snimiti deset jednako tako zanimljivih filmova na istu temu. I drugu – da svakog jutra ustanemo sretni, uvijek s mišlju kako nam je život lijep. Grad koji ima takvu ribarnicu ne može biti loš. Čak ni kad su domaće lignje tako skupe.