RIJEKA  Kad je mladi Riječanin Karlo Šavron u četvrtak u zoru mađarskog goluba pismonošu otpremio autobusom Autotransa prema Zagrebu, na prvu dionicu puta prema Tiszafüredu i njegovom vlasniku Jánosu Barni, bio je to sretan kraj jedne ptičje odiseje koja je započela prije nekoliko tjedana i 1.100 kilometara u dalekom Berlinu. Iznemoglog goluba Šavron je pronašao u Kukuljanima, kako izgubljeno tumara pokraj napuštenog kokošinjca, pokraj Rječine.

– U Kukuljanima inače nema golubova pa me iznenadilo kad sam ga ugledao. Vidjelo se da je na rubu snaga, a iako se držao na distanci, uspio sam mu dati malo vode. Moj pas Ari ga je preplašio i nakratko je poletio iznad sela, ali se ubrzo vratio. Srećom mi je ostao kavez u kojem sam nekad držao kućnog ljubimca, afričkog ferreta. Golub je, očito istreniran, sam ušetao u kavez, priča Šavron.

Odlučio je golubu pomoći da ojača dovoljno kako bi mogao poletjeti, a usporedo s time, trajali su Šavronovi danonoćni napori da pronađe vlasnika i vrati goluba kući.

– Zahvaljujući prstenima koje nosi, ubrzo sam shvatio da je golub iz Mađarske. Prema svemu što sam uspio pronaći, sudjelovao je na olimpijadi koja je krenula iz Berlina, a trebao je preletjeti do Mađarske. No, od dvije tisuće golubova koji su startali, velik broj njih raspršio se po cijeloj Europi, kaže Šavron. Pokušao je stupiti u kontakt s hrvatskim, pa mađarskim ornitološkim društvom, ali ljudi su bili na godišnjem odmoru, a kad su mu konačno odgovorili na e-mail bilo je to na mađarskom jeziku. Uz pomoć »Google prevoditelja« dešifrirao je da su mu poslali adresu stranice na kojoj se preko kodova na prstenu može doći do vlasnika.

– Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao, kad sam shvatio da je domena stranice istekla! Tjedan dana proveo sam za računalom u potrazi za bilo kakvom informacijom, a sreća mi se konačno osmjehnula kad mi je na e-mail nakon samo deset minuta odgovorio Nigel Lane iz engleskog Royal Pigeon Cluba i obavijestio me kako je stupio u kontakt s mađarskim kolegama, dodaje Šavron. Lane je Šavronu objasnio da goluba samo nastavi hraniti i da će sam za nekoliko dana pokazati kad je spreman poletjeti, a Ubrzo mu se javio i vlasnik ptice – 71-godišnji mađarski golubar János Barna.

– To je moj dečko! Ljepotan!, oduševljeno mi je Barna odgovorio kad sam mu poslao fotografije goluba. Rekao mi je: »Da sam deset godina mlađi i da imam deset eura u džepu više, odmah bih došao do Rijeke«. Zahvalio mi je što se brinem za goluba i zamolio me da ga, ako budem u mogućnosti pustim u smjeru Mađarske. Objasnio mi je da će se golub sam snaći do kuće, čak i ako ga pustim i 500 kilometara daleko, kod Zagreba, jer će mu bljesak vode na Balatonu olakšati orijentaciju. Bilo mi je žao što ne može doći po njega, jer vidjelo se koliko mu je stalo do goluba, kojeg sam već i sam zavolio, kaže Šavron. Odmah se upustio u grozničavu potragu za dobrim ljudima koji bi pomogli goluba prevesti barem do mađarske granice.

– Već nekoliko dana vidi se da je golub ojačao i jedva čeka da ga pustim. Poslao sam poruke na sve strane da tražim pomoć. Iz Mađarske su mi poslali certifikat koji omogućuje ptici da prijeđe granicu, a javila mi se Maja Soldo iz Osijeka koja ga je bila voljna prebaciti do Budimpešte. I kad je već sve bilo spremno da mađarski pernati pismonoša vlakom jučer u zoru krene prema Osijeku, Šavron je bio prisiljen mijenjati planove. Šokirao se kad je shvatio da zbog radova na pruzi iz Rijeke dio puta treba najprije prijeći autobusom. Pukom srećom, Šavron je u pet ujutro uspio pronaći autobus Autotransa, čiji su vozači bili voljni goluba prebaciti do Zagreba. Ondje ga je preuzeo Antun Damjanović, koji će goluba povesti sve do Budimpešte. Zadnjih 150 kilometara do kuće vlasnika Jánosa Barne golub će sam preletjeti.