RIJEKA – Danas je na Korzu obilježen Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, spomendan na tri žene ubijene na zagrebačkom općinskom sudu 22. rujna 1999. godine. Tog je dana tijekom brakorazvodne parnice policajac Mato Oraškić ubio sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić te ranio zapisničarku Stanku Cvetković.

Udruga U.Z.O.R. (Udruga za zaštitu obitelji Rijeka) ovaj nacionalni dan obilježila je na izrazito kreativan način, okupivši u srcu grada umjetnice koje su portretirale prolaznice u performansu »Sva lica žene«. Pozivu su se odazvala dobro nam poznata imena domaće umjetničke scene, pa su tako prolaznice portretirale Mirna Sišul, Tanja Blašković, Višnja Laginja i Luisa Ritoša.

Podrška društva

Svaka na svojoj stolici okružena mnoštvom znatiželjnika i u sebi svojstvenom izričaju, slikala je lica prolaznica koje su svoje portrete potom dobile na dar.

– Odazvala sam se pozivu da bismo obilježili ovaj dan jer sam uvijek za takve akcije i podizanje svijesti o tako velikom problemu. Prvenstveno da pokažemo ženama koje su u takvim situacijama da mogu iz nje izaći te da imaju podršku ljudi oko sebe, kazala nam je Tanja Blašković koju smo uhvatili na sekundu između portretiranja.

Oko jedanaest sati je, poput svojih kolegica, bila već na trećem portretu i potvrdila da je odaziv značajan.

– Popunjeni su nam svi termini do 15 sati, a traži se i portret više«, dodaje Tanja zaključivši da je akcija vrlo uspješna.

O samoj smo akciji razgovarali i s Duškom Car Drljača, psihologinjom Udruge. Držeći popis Riječanki koje su se najavile za svoje portrete, psihologinja potvrđuje zainteresiranost naših sugrađana za ovaj problem.

– Naš cilj je bio informacijama doprijeti do što više osoba te im objasniti da nam se mogu obratiti sa svojim potrebama kao mjestu na kojem će dobiti potrebnu podršku. Mislim da smo ostvarili cilj, jer je jako velik broj ljudi već u deset ujutro stajao i čekao svoj red na portret«, kaže Car Drljača te dodaje da je fokus Udruge na neposrednom radu.

Objašnjava i da Udruga bilježi porast osoba koje se javljaju iz potrebe za savjetovanjem u savjetovalištu, a što se tiče smještaja, radi se o ograničenim kapacitetima koji su uobičajeno popunjeni.

– Iz istraživanja i različitih podataka prikupljenih tijekom pandemije znamo da porast prijava obiteljskog nasilja iznosi 40 posto više nego prije početka pandemije, dodaje Car Drljača te zajedno s nama komentira da su to samo prijavljeni slučajevi. A koliko je još onih za koje ne znamo? Naša sugovornica nam na to otkriva crni podatak, a to je da na jedan prijavljeni slučaj postoji njih još deset neprijavljenih.

– Naš cilj je utjecati na smanjenje ove brojke koja ostaje nezabilježena, zaključuje psihologinja.

Razgovarali smo i s gospođom koja je željela ostati anonimna, a koja je i sama bila žrtvom nasilja. Na naše pitanje o tome smatra li da se danas dovoljno radi, razgovara, ukazuje i rješava na ovu temu, njezin je odgovor bilo kategoričko »ne«. Ponovljeno nekoliko puta.

Predrasude

– Radi se puno više nego se radilo prije, ali opet nedovoljno, kaže nam sugovornica, a kao glavni problem izdvaja stigmatizaciju žrtve, nepovjerenje prema izjavama žrtve i problem zvan »sam/a je to tražila«.

– Uvijek se žrtvi prilazi s onim »ma nije to baš tako«, »pretjeruje«, »to se događa«, »svi se svađaju« i »to su obiteljske stvari«, izdvaja nam po redu tradicionalne komentare koje, nažalost, viđamo i slušamo uz svaku priču i svaku prijavu te dodaje da je nasilje problem kojim se na više strana treba ozbiljnije baviti.

Ali ne, to se ne događa svima, nije pretjerivanje, nije PMS, nema veze s obitelji, nije »sama si tražila« i nije »izazivanje kratkom suknjom«.
Kada kao društvo odbacimo takvu stigmatizaciju, stanemo kao podrška žrtvi i konačno osudimo zlostavljače, možda napravimo značajan pomak i pomognemo naporima udruga kao što su U.Z.O.R. i mnoge druge, u smanjenju i vidljivih i nevidljivih slučajeva nasilja.