Pričali smo s Riječaninom koji živi u Kini: 'U Europi se pretjeruje s panikom, ovdje su dobro reagirali'

Život u Shenzhenu utihnuo je s pojavom epidemije, ali panike među ljudima nema, život se nastavlja / Foto Livio DEFRANZA

Općenito u Hrvatskoj i Europi ljudi malo pretjeruju s tom panikom oko koronavirusa. Kinezi imaju iskustva u ovakvim situacijama, od potresa do tajfuna, kad god se takve neočekivane situacije dogode, daju najbolje od sebe, postanu disciplinirani i drže se uputa

Naš sugrađanin Livio Defranza, bivši riječki gradski vijećnik posljednjh nekoliko godina živi u kineskoj metropoli Shenzhenu, gradu od gotovo 13 milijuna ljudi, gdje radi u jednoj tamošnjoj tvrtki. U razgovoru s njim htjeli smo doznati pravo stanje stvari kad je riječ o koronavirusu i situaciji u Kini. Evo što nam je rekao kad smo ga pitali kako doživljava boravak u Kini, s obzirom na okolnosti.

– Iskreno govoreći, meni je zadnjih tjedana bilo bolje nego inače, radio sam od doma, na ulici nije bilo gužve ili uobičajenih građevinskih radova. Shenzhen je veliki grad gdje je stalno buka, zadnjih tjedana sam prvi put imao dojam kao da sam u Rijeci, nije bilo puno ljudi na ulici i bilo je mirno. Situacija se sada normalizira, dosta se ljudi vratilo u grad, broj oboljelih je u padu. Smanjili su restrikcije i kontrole tako da vjerujem da će se do kraja sljedećeg mjeseca situacija u potpunosti normalizirati.

Kako je biti u karanteni?

– Mi nismo uopće bili u karanteni jer nije bilo potrebe. Taman kad je krenula epidemija, 21. siječnja, putovali smo za Kambodžu. Tijekom našeg boravka u Kambodži, počele su stizati vijesti iz Kine o tom virusu. Morali smo odlučiti, vratiti se ili produžiti godišnji. Odlučili smo se vratiti u Shenzhen jer ipak nismo mogli ostaviti stan s našim stvarima, ugovor o stanu nam je trajao do kraja veljače. Kad smo se vratili u Shenzhen, saznali smo da smo imali slučaj koronavirusa u našoj zgradi, koja ima nekoliko tisuća ljudi, što je sasvim očekivano jer u Shenzhenu žive ljudi iz svih krajeva Kine. Lani smo u zgradi imali i slučaj Denga groznice. Kina je uvijek kroz povijest imala epidemije, budite sigurni da ovo nije zadnji put. Za kraj, hrvatski veleposlanik u Kini Dario Mihelin je rekao jednu dobru stvar: »Ostajemo ovdje kao znak potpore kineskom narodu, pravi prijatelji se dokazuju u teškim vremenima«.Koliko god bio kritičan prema nekim aspektima Kine, s ljudskog aspekta smatrao sam da bi bilo nepristojno napustiti prvim avionom zemlju koja me ugostila i kojoj sam u mnogim stvarima zahvalan. Ne manje važno, u slučaju da sam odlučio vratiti se u Hrvatsku, morao bih napraviti dva tjedna karantene doma, dok sam ovdje mogao normalno izlaziti cijelo vrijeme. Bolje pričekati par mjeseci da se sve smiri.

Cijeli »cirkus« oko koronavirusa veliki je udarac za Kineze – Livio Defranza

Sanitarna inspekcija

Hranu i potrepštine vam donose kao dostavu kod kuće?

– Ne, normalno smo odlazili u dućan kad god smo htjeli, supermarketi su bili dobro opremljeni i nije bilo nikakvih problema. Provjeravali su tjelesnu temperaturu na ulazu, ako netko ima iznad 37,3 Celzija tjelesne temperature, smatra se da ima vrućicu i samim time mora ići do obližnje bolnice na dodatne kontrole. Restrikcije o kojima govorite su bile naprimjer u Hubeiu ili Zhejiangu, ali Kina je golema zemlja, i nije virus bio svugdje jednako prisutan.

Bojite li se zaraze, odnosno kako doživljavate mogućnost da biste se mogli zaraziti?

– Ne bojim se zaraze iz više razloga, prije svega, ako malo obratite pozornost na stope smrtnosti i najčešće žrtve, riječ je uglavnom o starijim ljudima, srčanim bolesnicima, dijabetičarima, osobama koje su bile u učestalom kontaktu sa zaraženima (medicinsko osoblje ili članovi obitelji). Ne spadam u te kategorije, i poduzeli smo sve potrebne mjere po preporuci struke: prali smo često ruke, nosili maske, jeli često voće i povrće da jačamo imunitet.

Kako provodite vrijeme?

– Tijekom dana svi zaposlenici radili su od doma, ali naravno biti cijeli dan doma nije zdravo, pa smo tu i tamo izlazili u šetnju. Zadnjih nekoliko dana, vratili smo se redovnom poslu u uredu. Sve tvrtke u Kini koje su htjele otvoriti opet svoje urede, morale su proći sanitarnu inspekciju lokalne vlade; dokazati da imaju dovoljan broj maski za zaposlenike, osigurati dva čišćenja ureda dnevno, itd.

Što biste istaknuli kao važnu posljedicu epidemije koronavirusa na život u Kini?

– Ova epidemija je potaknula niz zanimljivih rasprava unutar kineskog društva, od mogućnosti rada od doma, koja je dosad bila skoro pa tabu tema, i kućne nastave, do odnosa prema životinjama i prava na točne informacije. Vjerujem da kad virus dođe do Rijeke, a pitanje je dana, može se i u Rijeci potaknuti rasprava koliko je naš zdravstveni sustav spreman za ovakve situacije i jesu li ljudi dovoljno informirani.

Golema zemlja

Postoje li loši trenuci kad vas hvata strah ili loše misli pri pomisli na opasni virus i kako ih se rješavate ?

– Čemu strah i depresija? Ionako panika ne pomaže prebroditi takve situacije, samo otežava. Općenito u Hrvatskoj i Europi ljudi malo pretjeruju s tom panikom oko koronavirusa. Kad smo kod toga, vodio sam se zdravorazumskom logikom, vođen primjerima iz naše bliske prošlosti. Devedesetih kad smo u Rijeci imali rat na 100 kilometara udaljenosti, jesmo li paničarili ili padali u depresiju? Nismo, dapače dosta nas smo imali lijepo djetinjstvo. Sad kad je centar epidemije bio 1.000 kilometara od Shenzhena, što sam trebao napraviti, napustiti sve i orijentirati svoje planove općom medijskom panikom u Europi? Orijentiram svoje planove onime što vidim, a vidio sam da su u Shenzhenu dobro reagirali, poduzeli sve mjere i da je situacija pod kontrolom. Kinezi imaju iskustva u ovakvim situacijama, od potresa do tajfuna, kad god se takve neočekivane situacije dogode, daju najbolje od sebe, postanu disciplinirani i drže se uputa. To je pouka i za Riječane, slušajte upute naših doktora koji su, iz osobnog iskustva, sigurno bolji i kvalificiraniji od kineskih, i neće biti problema.

Imate li kontakte s doktorima, možete li im postavljati pitanja vezana za virus ? Jesu li vam dali kakav dobar savjet, koje su mjere prevencije?

– Sve lokalne vlade su pokrenule besplatni telefonski informativni broj i mogućnost prijave simptoma putem mobilne aplikacije. Pošto nisam imao simptome, nisam imao razloga zvati doktora. Mjere prevencije su bile sveprisutne, od dezinficiranja poštanskih dostava do postavljanja automata s tekućim sapunom u mnogim mjestima.

Što kažu, postoji li nešto što može spriječiti zarazu i pomaže li jačanje imuniteta vitaminima, prehranom. Pazite li što jedete i što jedete u ovoj posebnoj životnoj fazi?

– Ne mogu davati detaljne zdravstvene savjete jer mi to nije struka, morate pitate epidemiologe i doktore opće medicine. Mogu vam samo reći da sam se držao uputa medicinskih stručnjaka, odnosno prao sam ruke redovno, jeo zdravo, držao tijelo u kondiciji.

Različite informacije kruže o tome kako je došlo do ovog virusa. Što mislite odnosno što bi po vama mogao biti uzrok ovom virusu ?

– Prije svega, ne vjerujem u teorije zavjere o »virusu koji je pobjegao iz laboratorija«. Po meni, teorija da je virus nastao zbog loših higijenskih uvjeta ili konzumacije mesa divljih životinja je dovoljno uvjerljiva. Primjera radi, unazad 5-6 godina imao sam nekoliko trovanja hranom, činjenica jest da u nekim tržnicama i restoranima u Kini higijena ponekad zna biti »koma«. Istini na volju, zadnjih godina popravlja se situacija, ali i dalje je moguće vidjeti meso koje visi ispred dućana po ljetnom suncu ili neke ljude koji pljuju nasred ulice. I to je Shenzhen, grad koji je uredniji i čišći od ostatka Kine.S druge strane, dosta je ljudi dobro primijetilo sljedeću stvar. Ako su higijena i brojnost ljudi razlog, kako to da u sličnim zemljama s velikom populacijom i lošom higijenom, Indiji ili Indoneziji, ne nastaju takve epidemije u takvom opsegu?

Veliki udarac

Što se priča među žiteljima? Pretpostavljam da putem interneta komunicirate i dobivate neke informacije?

– Cijeli ovaj »cirkus« s koronavirusom veliki je udarac za obične Kineze iz više razloga. Na stranu zdravstveni aspekt i nekoliko tisuća žrtava, virus je blokirao većinu društvenih aktivnosti (koncerte, utakmice, javna druženja), a Kinezi su ljudi kao i svi drugi, vole se družiti. Drugi aspekt o kojem se ne govori dovoljno je ekonomija. Kad je epidemija SARS-a harala Kinom 2003. godine kineska ekonomija je još bila zemlja u razvoju, sada je druga ekonomija svijeta i BDP je tri puta veći nego 2003. godine. Ako kineska ekonomija staje, svjetska ekonomija staje, pogotovo Europa koja ovisi o kineskim turistima i izvozi automobile ovdje. Nije dobro za ovdašnje kompanije to što ljudi ostaju doma i ne rade u uredu ili tvornici. Vlada će sigurno pomoći jer je društvena stabilnost u pitanju, ali koliko će ovo sve skupa trajati do potpune normalizacije? Treći aspekt koji moramo uzeti u obzir je šteta imidžu zemlje, a Kinezi su opsjednuti reputacijom i obrazom. Zadnjih nekoliko godina su hvatali korak za Japanom i Južnom Korejom u mnogim stvarima (standardi, kvalitete, higijena…) i onda se dogodi ovo. U mojoj firmi su zadnjih par dana na pošiljkama robe pisali poruke »Ne morate se bojati zaraze jer Svjetska zdravstvena organizacija je potvrdila da se virus ne zadržava dugo vremena na površini materijalnih stvari«, do te točke smo došli. Teže je i Kinezima u inozemstvu koji su se i ranije borili protiv predrasuda, ova epidemija im sigurno ne pomaže.

Četvrti aspekt je politički, ovo je težak ispit za lokalnu i centralnu vlast. Od potresa u Sečuanu 2008. godine kineska vlada nije imala tako veliki izazov, nije problem isključivo virus, već sve posljedice, od zastoja proizvodnje do smanjene potrošnje.