U romanu »Vježbanje života«​ renomiranog književnika Nedjeljka Fabria, po kojoj je rađena i kazališna predstava u režiji Georgija Para, ponajbolje je opisana povijesna priča Fijumana. O tome tko su Fijumani, kako njeguju svoju kulturu, te kako je baštine razgovarali smo s predsjednicom Zajednice Talijana u Rijeci, profesoricom talijanskog jezika, Melitom Sciucca.

Pokušajte nam opisati i objasniti važne povijesne činjenice koje su obilježile život Fiumana. Tko su Fijumani?

– Tko su Fijumani? Lijepo pitanje. Mislim da niti jedna fijumanska obitelj nije »čistokrvna«. U svakoj obitelji postoji mješavina. Naći ćemo obitelji koje su sačinjene od talijanskih, hrvatskih, slovenskih, mađarskih i austrijskih korijena, ili od nekih od tih kombinacija da tako kažem, ali jedno je sigurno – naći ćemo pravu riječku tradiciju. Od samog početka postojanja našega grada znamo da je postojala hrvatska i talijanska komponenta, a onda su se pridružile austrijska i mađarska. U današnjim obiteljima prisutni su tragovi svih tih nacija.

(Pre)malo nas poznaju

– Nemojmo zaboraviti da je Rijeka bila velika luka. Grad koji je uvijek bio blizu nekih granica i da su ljudi dolazili i odlazili. Govoreći u kontekstu suvremene povijesti, mi smo manjina, premda ne volim kazati da sam manjina, jer se osjećam integralnim dijelom našega grada, i ja i moja obitelj. Mi smo zajednica onih Fijumana koji su nakon Drugog svjetskog rata ostali živjeti u Rijeci. Ljuti me kad se kaže da smo mi ostatak Talijana koji su došli sa D’Annunziom i fašistima. To je pogrešno. Talijanska komponenta je oduvijek bila prisutna u Rijeci, u različitim omjerima. U nekim povijesnim razdobljima ona je bila većinska. Nakon Drugog svjetskog rata dogodio se veliki egzodus Fijumana. Tada ih je iz grada otišlo više od 80 posto. Nakon egzodusa događale su se persekucije, proganjalo se one koji su bili politički nepodobni, Goli otok. Bili su to iznimno teški trenuci. Povijest nas je naučila tome da se takve stvari događaju nakon rata. Nažalost, to se dogodilo i kod nas.

Koji su to važni trenuci u povijesti Zajednice Talijana u Rijeci ?

– Jako sam ponosna što smo u ovih 76 godina postojanja Zajednice Talijana u Rijeci uspjeli njegovati fijumanski dijalekt, običaje i talijansku kulturu. U kontekstu ovoga, to se odnosi na Dantea, Petrarcu… Pritom moram naglasiti da meni talijanski nije materinji jezik, već fijumansko narječje. Kad se govori o Fijumanima oni su, rekla bih, specifični u svakom pogledu. Zadnjih pet godina otvorila sam vrata Circola svima. Volim okupiti pored sebe i ljude koji nisu Fijumani, ali vole sve ono riječko, fijumansko, talijansku kulturu. Znam da jako puno ljudi ne zna ništa o nama Fijumanima. Znalo mi se dogoditi da kad na ulici pričam fijumanski da mi kažu da se vratim otkud sam došla, odem u Italiju… A zna se to dogoditi i da me talijanski građani recimo iz Firence, Napulja, Rima… pitaju kako ja to tako dobro pričam talijanski. Našu malu povijest mnogi ne poznaju i zato treba pričati o tome, treba educirati publiku.

Svi dobrodošli

Radite u školi. Važno je napomenuti da u Rijeci postoje vrtići, osnovne škole i Srednja Talijanska škola u kolokvijalnom jeziku znana kao Liceo.

– Predajem u talijanskoj i u hrvatskoj Gimnaziji. Svoje učenike učim tome koliko su korijeni bitni i kako ih valja njegovati i u znanju povijesti, jezika, kuhinje, mode. Objašnjavam im korijen naziva šugaman, maneštra i poneštra, šparhet, gulaš …. To je fijumanstvo. A to se najviše i vidi kod naše djece. Među učenicima ima onih koji s jedne strane obitelji imaju nonića fijumana, zatim ima i Rusa, Ukrajinaca, Kineza. To nas opet vodi ka onoj priči o multikulturalnosti našega grada. I dobro je da je tako.

U Zajednici Talijana, popularnom Circolu, dolaze Fijumani, to jest pripadnici različitih narodnosti koji u svojim obiteljskim korijenima imaju talijanske, mađarske, austrijske krvi, ali i različitih vjeroispovijesti. I pojedine židovske obitelji su fijumanske.

– Da poput moje potpredsjednice Rine Brumini, inače i predsjednice kluba Židovskih žena. Imamo fijumanske Mađare, Austrijance, ali i drugih nacionalnosti i vjera. Svi su dobrodošli.

U Circolu u biblioteci radi studentica iz Slavonskog Broda koja studira Talijanistiku?

– Da, ona je dio prekrasnog projekta. Lana Ćato je simbol nečega što želim da postane naša budućnost. S Filozofskim fakultetom u Rijeci pokrenuli smo projekt »Perpetum agile« u kojem sudjeluju studenti s Talijanistike, koji na taj način mogu naučiti kako živimo, govorimo…. Lana je zaljubljena u talijansku glazbu, posebno operu, a izvrsno i pjeva. U Rijeci je upisala studiji Talijanistike. Kako je došla u Circolo, tako je i ostala kod nas. U dogovoru s ravnateljem Gradske knjižnice Rijeka, Nikom Cvjetkovićem, koji je bio moj učenik i završio Srednju talijansku školu, premda nije dio talijanske manjine ali su njegovi roditelji prepoznali vrijednost i specifičnost našega grada, dogovorila sam suradnju. Niko mi je preporučio gospođu Milhu Šupraha, stručnjakinju u bibliotekarstvu, koja nam je uredila građu, katalogizirala 80 posto građe od 13 tisuća knjiga koje posjedujemo. Voljela bih da Lana kad završi studiji Talijanistike završi studij bibliotekarstva. Razmišljamo kako promovirati našu biblioteku.

U Zajednici pokušavamo imati veze s talijanskim i hrvatskim kulturnim institucijama. U Circolu su nastupili hrvatski umjetnici kao što je Matija Dedić, Darko Jurković Charlie i drugi. Vrata su svima otvorena. U kafiću rade mladi ljudi koji vole Fijumane, pjevaju Lidiju Percan… Enea Dessardo, potpredsjednik naše Skupštine, jedan je od tih mladih ljudi koji je zaslužan za to, koji za sebe kaže da je europski građanin, Hrvat i Talijan, uz to vodi kazališnu grupu na engleskom jeziku. Ti mladi ljudi naša su budućnost.

Veliki doprinos

Od kada ste na čelu Zajednice Talijana svakog tjedna se održava barem jedan značajan kulturni događaj. Među Fijumanima ima i nekoliko iznimno važnih ličnosti na riječkoj, ali i hrvatskoj kulturnoj sceni.

– Kao što sam već napomenula nakon Drugog svjetskog rata jako je puno ljudi otišlo iz Rijeke, ali je isto tako puno žitelja došlo u naš grad, u potrazi za boljim životom. Neki od tih su Alessandro Damiani, Lucifero Martini i Giacomo Scotti. Poneki su u Rijeku došli iz idealističkih razloga i nije im bilo lako. Recimo Giacomo Scotti došao je u Rijeku, a rođen je u Napulju, zaposlio se u dnevnom listu na talijanskom jeziku La Voce del Popolo. Prošao je kroz osobnu golgotu i napisao knjigu o Golom otoku. Ima tu još brojnih priča vezano za Goli otok poput one Eligia Zaninija koja je također pretočena u knjigu. Scotti, kao Talijan iz Napulja, Riječanin isto je tako kad je bilo potrebno pomagao hrvatskim izbjeglicama posredstvom udruge Arcobaleno, te pisao o Hrvatskoj.

Posebno bih istaknula autora Osvalda Ramousa, koji zajedno s Romolom Venuccijem predstavlja talijansku kulturu, iako su i oni iz mješanih obitelji, posebno Venucci. Profesorica Gianna Mazzieri-Sanković dala je veliki doprinos u proučavanju Ramousa. Posebno mi je draga književnica Marisa Madieri, koja je otišla iz Rijeke kad je imala 11 godina. Bila je supruga pisca Claudia Magrisa i prije njezine smrti došla je u Circolo na predstavljanju njene knjige »La radura« (»Proplanak«) koju smo preveli i na hrvatski jezik s ciljem promoviranja riječke književnosti. Njezine tekstove smo uvrstili u program državnog natjecanja za talijasnke državne škole. Poseban projekt je pokrenut zajedno s ezulima. Izdana je dvojezična knjiga »Un Italiano di Fiume/Talijan u Rijeci« Enrica Morovicha, koja je predstavljena na skupu kojem su nazočili i hrvatski i talijanski znanstvenici. Morovich je rođen na Pećinama i svojevremeno je istaknuo činjenicu kako se u njegovoj obitelji pričalo više jezika: mađarski, hrvatski, talijansnki i fijumanski. Nakon odlaska iz Rijeke živio je u Genovi. Zajedno s Fulviom Tomizzom ušao je u talijansku enciklopediju književnosti. To je iznimno važna činjenica. Potom je izdano dvojezično izdanje Paola Santarcangelija »U babilonskom sužanjstvu« koji je bio Fijuman – riječki Židov, talijanskih i mađarskih korijena.

Pripremamo izdanje »La frontiera« (»Granica)« Franca Velianija za 31. listopada, to je već tradicionalni datum. A moram vam priznati da je ekipa koja radi na toj knjizi vrlo zanimljiva. Prevodi je nekadašnji veleposlanik Hrvatske u Italiji Damir Grubiša, a kao suradnik na njoj radi i umirovljeni ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović te Gordana Ožbolt, koja pregledava hrvatski tekst. Oni nisu Fijumani, izuzev Grubiše koji je Fijuman, ali vole fijumansku kulturu. Dok je Dubrović bio ravnatelj imali smo bogatu suradnju s Muzejom Grada RIjeke, zajedno smo izdali i prekrasnu knjigu o Riječkim raglednicama. Kad govoroimo o fijumanskim autorima, svakako valja spomenuti pjesnikinju i književnicu Lauru Marchig. Ona je posebna: piše, izvodi performanse, radi predstave na fijumanskom i čakavskom dijalektu. Prava je umjetnica. Zajedno s Giacomo Scottijem, Nelidom Milani i Loredanom Bogliun oformila je grupu pjesnika Istre i Rijeke ne bi li promovirali povijest i tradiciju našega kraja. S knjigom »Schmarrn« mislim da je postigla vrhunac. To su recepti pretočeni u umjetnost.

Govoreći o povijesničarima svakako treba spomenuti Williama Klingera, kojeg sam imala priliku upoznati dok sam radila u školi. Oduvijek je bio poseban, talentiran i drago mi je da je Zajednica Talijana objavila knjigu o talijanskim školama profesorice Silvane Mazzieri na kojoj je on radio kao suradnik i svojim angažmanom doprinijeo povijesnoj građi. Naš grad i znanstvena scena doživjela je veliki gubitak njegovim preranim odlaskom. Govoreći o fijumanskim piscima treba spomenuti i Nirvanu Frletta, Maria Simonovicha, Tizianu Dabović, Bruna Bontempa, Maria Schiavata i njegovu kćer Chiaru, koja je radila u Novom listu i prevodila. Njena majka Maria Schivato bila je ključna osoba za razvoj školstva u talijanskim školama sedamdesetih godina.

Glazbenici, slikari, keramičari…

U sklopu Zajednice Talijana u Rijeci djeluje i nekoliko umjetnički sekcija: slikari, keramičari, zborovi. Važan segment su i fijumanski glazbenici te glazbeni projekti koje organizirate.

– Od fijumanskih glazbenika svakako treba spomenuti nedavno preminulog pjevača Bruna Petralija, te Francesca Squarciu. Petrali je bio simbol fijumanstva koji je bio popularan u cijeloj bivšoj državi. Velika mi je želja da utemeljimo glazbenu nagradu Bruno Petrali njemu u čast. Bila bi to prva nagrada Canzonette fiumane. Kad je dobio nagradu Grada Rijeke, te na njegovoj komemoraciji bilo je vidljivo da je Petrali Fijuman, ali i pjevač svih Riječana. Squarcia je zaljubljen u Rijeku. Napravio je prelijepu karijeru u Rimu, ali uvijek se vraća Rijeci. Njega se može slušati na koncertu u katedrali Sv. Vida, potom na koncertu u Liceu i na već tradicionalnom koncertu za Dan svih svetih u Circolu. Prisustan je obavezno i na festivalu Canzonette fiumane.

Gianna Mazzieri Sanković je izuzetno svestrana ličnost. Utemeljila je Odsjek za talijanistiku pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Mama, Silvana Mazzieri bila je profesorica povijesti, a tata Ettore Mazzieri vrhunski novinar koji je njegovao fijumanski dijalekt. Gianni je jako stalo do tradicije te je to prenijela na kćerku Martinu Sanković Ivanković, na svog supruga koji nije Fijuman ali izvrsno priča fijumanski, te sad na unučicu Lucettu. Tu je potom i obitelj Vrancich, Sandro koji je vezan za sportski biciklizam te mladi Moreno Vrancich koji je zaslužan za pokretanje hrvatskog izdanja »Povijesti Rijeke« Giovannija Stellija. A sad su tu i njegovi sinovi Leonardo i Ugo. Potom ne smijemo zaboraviti ni olimpijca Abdona Pamicha, koji uskoro slavi 90. rođendan što ćemo i prigodno proslaviti. Dobio je medalju na Olimpijadi, izuzetno je uspješan, na što smo ponosni.

Priče Fijumana su vrlo teške, dramatične i treba ih poznavati, da bi se shvatilo neke stvari. Amleto Ballarini i Ezio Mestrovich devedesetih godina prošloga stoljeća uspostavili su kontakt koji je izrodio novim zajedničkim projektima ezula i Fijumana u Rijeci. Udruge Talijana Fiumana u svijetu, (Associazione dei Fiumani Italiani nel Mondo) čiji je predsjednik Franco Papetti pozvalo me da postanem dio njihovog predsjedništva te zajedno organiziramo Dane svetog Vida, natječaje iz likovne umjetnosti, a daju i stipendiju studentima Talijanistike, kako bi potakli mlade da proučavaju autore našega grada. Taj je odnos izuzetno važan.

Kad je riječ o keramičarima iznimnu ulogu imala je profesorica Erna Toncinich, koju je naslijedila Ivna Safunđić. Grupa keramičara ove godine slavi 35 godina postojanja i 120 godina rođenja Romola Venuccija. Izložba radova postavljena je u kući Garbas. Slikare vodi Tea Paškov, sekciju batik vodi Emina Čop, onu Uradi sam Lea Čeč. Mini cantante (Male pjevače) vodi Martina Sanković Ivančić koja je na porodiljnom, te je sada vodi Davide Gugić. Imamo ženski, muški i mješoviti zbor koje vode Arianna Bossi, Gloria Segnan uz pratnju Vjere Lukšić na klaviru, te soliste Antonia Mozina, Ivo Zorko i Aldo Racane i Mandolinisticu, orkestar mandolina kojeg vodi Arianna Bossi. Imamo i Filodrammaticu koju čine Silvano Silvani i Renzo Chiepolo u svom projektu »Franzelin e Carletto« koji njeguju fijumanski dijalekt i naš specifičan humor. U osnovnim školama i vrtićima njeguje se fijumanski dijalekt. Trudimo se. Više od 20 godina imamo i tečajeve talijanskog jezika.

Fiume, la cittá che…

Što je sve postignuto u minulim godinama i što Zajednica Talijana tek planira napraviti, na čemu radi?

– U Zajednici pokušavamo imati veze s tallijanskim i hrvatskim kulturnim institucijama. U Circolu su svirali hrvatski umjetnici kao što je Matija Dedić, Darko Jurković Charlie i drugi. Ne treba zaboraviti da su prvi koncert u Circolu imali su i riječki punkeri, Parafi. Vrata su svima otvorena. Zadnjih pet godina radili smo na projektima kojima želimo prenijeti svekolikoj publici duh fijamanstva. Jedan od tih svakako je prijevod knjige »Povijest Rijeke« Giovannija Stellija, predsjednika Društva za riječke studije iz Rima, Societá di studi Fiumani Roma, napisao je vrijednu knjigu, objektivnu, s čime se nisu svi složili. No moram kazati da Stellija poznajem osobno. Njegov otac je bio prijatelj s Maylanderom, koji je bio autonomaš. Osoba je koja voli Rijeku i nema nacionalističkog štiha.

U planu je reizdanje »Povijesti Rijeke« na hrvatskom jeziku, te tako svi koji ga budu željeli, svoj besplatni primjerak knjige, moći će preuzeti u Circolu. Radimo na projektu o tabelama sa starim imenima ulica na više jezika, koja govori o multijezičnosti prisutnoj u našemu gradu odavnina. Ti projekti govore o povijesti našega grada. Mješovita komisija se okupila i čekamo tabelu Rijeka – Fiume, premda se poneki tome protive. Smatram da bi tako povećalo naše kulturno bogatstvo. S tom tabelom gradska uprava pokazala bi bogatstvo našega grada.

I riječka Armada ima natpis »Forza Fiume«?

– Točno, i to još iz 80-ih godina prošloga stoljeća. Za naš grad je bitna ta simbioza. Prije ste me pitali i za nove projekte te ću vam tako otkriti da volim organizirati raznolike manifestacije od klasičnih koncerta, jazz večeri, filmskih, talijanske kuhinje. To me veseli. Dogodi se da organiziramo mali projekt od kojeg se potom rađa novi projekt. Grupa mladih među kojima su Federico Vidotto i Enea Dessardo su iznimno aktivni. Napravili smo 15 kratkih videa od 2,3 minute, uz suradnju s Talijanskom dramom HNK Ivana pl. Zajca koji na ironičan način s puno humora govore o povijesti Rijeke. Glumac Giuseppe Nicodemo u dnevnoj novini »La Bilancia« i u drugim izvorima potražio je crtice iz povijesti našeg grada i života u njemu. Andrea Tich i njegov brat napravili su animaciju crtića, a u priču su uključeni i Theo de Canziani i Albert Merdžo. Projekt naslovljen »Fiume, la cittá che…« – »Rijeka grad koji…« kojim se putem muzeja priča priču. Na taj suvremeni način pokušavamo približiti povijest Rijeke. To je materijal za društvene stranice.

L’Archivio della memoria – Arhiv sjećanja je projekt kojim smo zabilježili priče starih Fijumana koji su nam ispričali, a realizirali su ga Vanni D’ Alessio i Gianfranco Miksa. Svaki intervju, ima ih 30, traje po sat i pol. Ima jako puno materijala koji bi trebao prevesti na hrvatski i na engleski, a nadam se da ćemo to realizirati u skorašnje vrijeme. Nalazi se na stranicama youtube stranica Zajednice Talijana Rijeka. Tu je potom, La Tore, časopis s fijumanskim temama, glavna urednica je Florinda Klevisser. U planu imamo digitalizirati knjige koje smo izdali posljednjih godina, tako da budu pristupačne svima, a poglavito mladima koji vole digitalizaciju i društvene mreže.

Mene čini sretnom osmišljavati nove projekte, volim kad ljudi cirkuliraju Circolom i kad se stalno nešto stvara, događa… Mi smo promotori tradicije ovoga grada i otvoreni smo za svih, a sve te aktivnosti ne bi bile moguće bez financijskog dijela koji sačinjavaju Ministarstvo vanjskih poslova Republike Italije posredstvom Talijanske Unije i Narodnog sveučilišta u Trstu, Ured za ljudska prava i nacionalne manjine Republike Hrvatske i Primorsko-goranska županija.

Živimo ŠČ

Kad je riječ o povijesnim događajima i Fijumanima, valja naglasiti da su oni dali svoj doprinos u Domovinskom ratu. Koliko mi je poznato, i vaš pokojni brat Igor bio je u Domovinskom ratu. Član obitelji Načinović, koji je nažalost poginuo, bio je pripadnik Specijalne policije Ajkula iz Rijeke.

– Kad se govori o Fijumanima i Zajednici Talijana ljudi izvana doživljavaju nas kao zatvorena grupa. Možda smo i sami krivi za to. No, građanka sam ovoga grada. Živimo ŠČ. U Circolu se je i Eurosong gledao.

Ovim uvodom sam htjela kazati da mi živimo grad i da smo živjeli Domovinski rat. Pomagali smo izbjeglicama iz zaraćenih područja koji su došli u Rijeku i suosjećali s njima, jer nas je to podsjećalo na egzodus Fijumana nakon Drugog svjetskog rata. U tom periodu jako puno mladih Fijumana je bilo na prvoj liniji fronte. Bilo je to teško razdoblje za sve.

Canzonette Fiumane

– To je projekt u kojem sudjeluju Aleksandar Valenčić. Želja nam je uključiti naše ljude i lokalne poznate pjevače, a u tom pogledu doživotna počasna predsjednica Hrvatske glazbene unije PGŽ-a, Jadranka Čubrić, napravila je sjajan posao. Na fijumanskom su tako pjevali Mia Negovetić čiji je nono Fijuman, potom Lovro Mirth, Dule i puno naših fiumana kao Alba Nacinovich, Alida Delcaro, Nevia Rigutto, i mnogi drugi. Klapa Luka se potrudila da i izgovor bude izvrstan. Na Korzu su pjevale »El tram fiuman«. Namjerno smo išli na odabir pjesama s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, točnije do 1910. godine, da nam se ne prigovori da su politički obojene. Ove godine išli smo korak dalje i objavili natječaj od kojeg ćemo imati 14 novih pjesama. Bit će to jedna prekrasna glazbena priča, koja je eto sad već i tradicionalna, jer se održava drugu godinu za redom, što me posebno veseli, kaže naša sugovornica.