Spriječiti da u lokalnim sredinama do rata ne dođe bila je velika stvar, a o onima koji su u najtežim uvjetima gradili dijalog još se uvijek ne govori dovoljno, rečeno je u Gradskoj knjižnici Rijeka na predstavljanju knjige Valentine Otmačić, autorice znanstvenog djela pod nazivom »Otpor međuetničkom nasilju: pristupi transformaciji sukoba unutar lokalnih zajednica u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini«.

Mirovni studiji

Ovaj rad istraživačice s doktoratom mirovnih studija koja se bavi područjima mira, transformacije sukoba i ljudskih prava dokument je o naporima stanovnika Gorskog kotara i Tuzle koji su tijekom ratova na području bivše Jugoslavije sačuvali stanje mira, kao i svojevrstan recept o načinu kako bi se zajednice trebale ponašati u slučaju da im slično zaprijeti.

U razgovoru koji je moderirao Nebojša Zelič, predstojnik Centra za studije mira i konflikta Sveučilišta u Rijeci, Otmačić je istaknula kako je ova tema još uvijek neistraženo područje iako se o ratovima i sukobima govori često, te napomenula da se usporedbom navedenih iskustava mogu sintetizirati niti poveznice zaslužne za smirivanje tenzija na lokalnoj razini.

– Čak se i na mirovnim studijima najviše bavimo ratom, sukobom i nasiljem, a ne bavimo se izučavanjem mira. Iako neki stručnjaci kažu da je o nasilju na Balkanu puno pisano, ali ne i dovoljno objašnjeno, ono je funkcioniralo po principima koji vladaju diljem svijeta, od Ruande do Sjeverne Irske, a mene je zanimalo vidjeti kako su se neke zajednice oduprle tom nasilju i otišle protiv struje koja je sve povlačila.

Komparativna analiza dvije studije slučaja iz Gorskog kotara i Tuzle pokazala je mnogo toga zajedničkoga i istinitost tvrdnje da rat dolazi izvana, a mir dolazi iznutra, navela je Valentina Otmačić, izdvojivši kako su se ove multietničke zajednice suprotstavile etničkim podjelama, preduvjetu za vršenje direktnog nasilja.

Obje su zajednice za vrijeme rata gradile društvo u kojem žele živjeti te su nastojale da se u nenormalnim okolnostima zadrži koliko-toliko normalan život.

Otpor narativu

Stanovnike je pratila svijest da Hrvatima ne može biti dobro ako dobro nije Srbima i muslimanima, i obratno, a odbijanje nametanja etničkog identiteta kao jedine relevantne kolektivne odrednice u ratnom vremenu pratilo je podizanje identifikacije s teritorijalnom zajednicom, odnosno identitetima Gorana i Tuzlaka.

– Premda je bilo mnogo pritisaka, pružen je otpor narativu o tome kako je sukob generiran etničkom naravi te se ukazivalo na međuovisnost zajednice koja ima pozitivnu zajedničku prošlost.

I Gorski kotar i Tuzla pokazali su da cijene vrijednosti heterogenosti, racionalnosti, normalnosti i vrijednost ljudskog života, kazala je istraživačica koja svoje zaključke u knjizi temelji na prikupljenim svjedočanstvima, kao i relevantnim medijskim publikacijama iz ratnog doba.

Prilikom predstavljanja knjige, svoja je iskustva o zbivanjima prije tridesetak godina podijelila i Nada Glad, umirovljena novinarka Radija Delnice koja je izravno sudjelovala u komunikaciji s delničkim garnizonom JNA te gradila konsenzus oko zajedničke želje da se ratno nasilje izbjegne.

Također, Amela Hajvaz, bivša novinarka TV Studija FS-3 i Radija Tuzla, istaknula je kako su trezvenost političkih i vjerskih predstavnika, kao i tuzlansko antifašističko nasljeđe koje ljude nije opterećivalo nacionalizmom i vjerskom pripadnosti, bili ključni u provođenju onog što danas nazivamo nenasilni dijalog.

Panelisti su se prisjetili i osnivača Škole mira Franje Starčevića, komandanta delničke vojarne Ljubomira Buljina koji je odbio izvršiti naredbe iz Beograda, predsjednika delničkog kriznog štaba Josipa Horvata, kao i tuzlanskog ratnog gradonačelnika Selima Bešlagića, župnika fra Petra Matanovića i efendiju Muhameda Lugavića, pojedinaca koji su dali velik doprinos da u njihovim sredinama rat ne izbije.