RIJEKA  U prepunoj  vijećnici  Grada Rijeke jučer je predstavljena knjiga dr. Julije Lozzi Barković »Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka«,  objavljena u nakladi Izdavačke kuće »Adamić«.

Kako je u ime  izdavača istaknuo direktor »Adamića« Dragan Ogurlić, riječ je o kapitalnom djelu posvećenom graditeljskoj baštini  20. stoljeća. Knjiga je  nastala temeljem doktorske dizertacije autorice koja  ju je prilagodila širem krugu čitatelja, a  predstavlja riječku  arhitekturu  nastalu u razdoblju između dva svjetska rata,  kada je Rijeka bila grad podijeljen između dviju država: Kraljevine SHS  i Kraljevine Italije.

 Uz  čestitke autorici i izdavaču, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel  osvrnuo se  na  vrijednost  knjige,  primijetivši  da  je riječ o  djelu kojim se  nastavlja poduži niz izdanja koja su u nekoliko proteklih  godina  dotakla  različite  segmente  riječke prošlosti,  što je  najbolji protuargument tezi da je Rijeka grad bez identiteta, o kojoj se  vode vječne rasprave. 

Po  njegovu sudu,  knjiga  je važan  doprinos  ne samo struci i znanosti, već će poslužiti i dodatnoj turističkoj promociji Rijeke,  a naći će put i do šireg kruga čitatelja s  interesom za baštinu.

Povijesni kontekst

Stručni osvrt na  knjigu dali su  recenzenti  dr. Nana Palinić  i Željko Bartulović, a  predstavljanju su nazočili i grafički dizajner Branko Lenić, te fotograf  Marko Gracin, koji je autor trećine ilustracija kojima je knjiga  bogato opremljena. 

 Osim suvremenih, uključene su povijesne fotografije, kao i preslike  originalnih arhitektonskih nacrta i crteža. Knjiga ukupno sadrži 630 slikovnih priloga.

Prema riječima Nane Palinić, posebna  vrijednost  djela  dr.  Julije Lozzi  Barković  ogleda se u činjenici da  je po prvi put komparativnim pristupom obrađen  cjelokupan  graditeljski fond  dviju gradskih cjelina Rijeke čiji je razvoj tekao odvojeno.

Knjiga je strukturirana u  nekoliko cjelina kroz koje su zasebno obrađene različite tipologije stambene arhitekture, upravne zgrade, sjedišta politike i kulture, javno zdravstvene i socijalne ustanove, školski,  sportski i rekreativni objekti, kao i sakralne građevine te industrijski objekti. 

Uvodna poglavlja prikazuju povijesni kontekst zbivanja, stilska previranja, urbanističko planiranje i protagoniste graditeljske djelatnosti u međuratnom razdoblju koje su akteri toga vremena, kako je  napomenula  Palinić – doživljavali poratnim, s pogledom uperenim u budućnost, a ne s mišlju  na još jedan rat  koji će uskoro buknuti.

Vrhunska  ostvarenja

Nositelji graditeljske  aktivnosti  većinom  su  bili civilni inženjeri,  prvenstveno odani  svojoj struci,  a ne politici, pa su  i rezultati  koje su  postizali  u dva  grada bili  slični.

Primarno im je bilo graditi dobru arhitekturu, a međusobno rivalstvo ih  je dodatno poticalo na stvaranje vrhunskih ostvarenja u kojima se odražavaju svi fenomeni karakteristični za cjelokupno arhitektonsko stvaralaštvo tog doba na međunarodnoj razini.   

Prema najavi izdavača, autorica će kroz feljton u Novom listu obraditi nekoliko najistaknutijih građevina nastalih u ovome razdoblju, poput Hrvatskog kulturnog doma i zgrade Rektorata na Sušaku, Vile Ružić na Pećinama, Riječkog nebodera, Case nave na Belvederu, zgrade O.Š. Nikola Tesla te crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali.