RIJEKA – U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku predstavljen je novi dvobroj Sušačke revije 127/128.

Bila je to prilika da članovi Kluba Sušačana i njihovi gosti uživaju u kulturno-umjetničkom programu, odnosno koncertu KUD-a Zametski koren, jednog od najstarijih kulturno-umjetničkih društava u Rijeci, ali i u Primorsko- goranskoj županiji.

Zametski koren osnovan je davne 1922. godine kao Pjevačko-tamburaško društvo. Jedan od najvećih uspjeha društva svakako je izgradnja društvenog doma na Gornjem Zametu 1961. godine koji su članovi Zametskega korena u potpunosti izgradili dobrovoljnim radom.

Novi dvobroj Sušačke revije predstavio je glavni urednik Alen Čemeljić.

– Naši ljudi, naš grad, naša povijest – okosnica je to i ovog najnovijeg broja Sušačke revije, kao i proteklih tridesetak godina, koliko već izlazi časopis koji držite u rukama.

Izraz »naši ljudi« često koristimo u Reviji kako bismo s ponosom posvojili one koji su uspjeli ovdje, na našem malom komadiću svijeta, ili su s Kvarnera krenuli na neki drugi meridijan i paralelu da bi se tamo istaknuli svojim znanjem, obrazovanjem, talentom, energijom, vizijom ili nekom drugom karakteristikom, rekao je Čemeljić.

Zanimljivi ljudi

U ovom dvobroju, između ostalih, predstavljeni su Jelena Dunato, Janko Polić Kamov i Ezio Mestrovich.

– Jelena Dunato jedna je od najtraženijih naših književnica mlađe generacije, zatim tu je Janko Polić Kamov, za kojeg će danas svi reći da se radi o jednom od naših najznačajnijih književnih imena, te Ezio Mestrovich, novinar i urednik lista La voce del popolo koji je pred kraj života napisao dvije knjige koje su postale njegov književni testament, rekao je Čemeljić.

U novom broju Revije su i priče o Aleksandri Matić, Dorianu Hatti i Andreju Baši.

– Aleksandra Matić odgojila je generacije i generacije učenika, to je priča o glazbi kao radosti i užitku. Tu je priča i o neprežaljenom Dorianu Hatti bez čijeg širokog osmijeha ovaj svijet neće više biti isti. I, najzad, o vječnom mladiću Andreju Baši koji je još 1973., dakle prije više od pedeset godina, ušao u legendarnu Grupu 777 čije su pjesme odavno već evergreeni, a on s obnovljenim Sedmicama još uvijek nastupa na Zagrebfestu, najavio je Čemeljić.

Tema o Brodomaterijalu

Jedna od zanimljivijih priča u novom broju je i ona o Brodomaterijalu.

– Ona nas podsjeća kako je prva nova poslovna zgrada u središtu Rijeke nastala na početku ulice koju Riječani oduvijek zovu Garibaldijeva, iako je često mijenjala ime, zatim kako je taj isti Brodomaterijal bio jedan od glavnih investitora Robne kuće Ri, pa kako je to bila jedna od tridesetak tvrtki koje su ušle u projekt Industrijske zone Kukuljanovo.

Kroz priču o Brodomaterijalu doznajemo i kako je u Klubu Kostabela potpisan onaj famozni ugovor s Agrokomercom Fikreta Abdića koji će uzdrmati riječko gospodarstvo osamdesetih godina, rekao je Čemeljić.

Posebno su zanimljive priče o Riječkoj rafineriji i o brodu »Carpathia«.

Riccardo Zanella kao predsjednik Države Rijeka potpisao je 1921. godine s američkom tvrtkom Standard Oil Company of New York ugovor kojim se američka tvrtka obvezuje izgraditi u Rijeci postrojenja za smještaj nafte i taj ugovor na rok od pedeset godina ubrzao je pad njegove vlade koja će potrajati još samo nekoliko mjeseci.

Priča o brodu »Carpathia« je ujedno priča o nedovoljno valoriziranoj našoj povijesnoj baštini. Nakon što je četrdeset tisuća ljudi dočekalo posadu »Carpathie« kao heroje zbog njihove legendarne uloge u noći kada je potonuo »Titanic«, Rijeka još uvijek nema spomenik brodu – heroju koji je desetak godina održavao izravnu prometnu vezu između Kvarnera i New Yorka.

– »Carpathia« nažalost nije jedini primjer takvog odnosa prema našoj povijesti, zaključio je Čemeljić te napomenuo da su to samo neke od dvadesetak priča koje se nalaze u novom broju Sušačke revije.