Jednom dok smo šetale, vidjele smo slijepog čovjeka. Ema, koja je tada imala četiri godine, prišla mu je i pitala ga što će mu štap. On se nasmijao, a ona mu je rekla: ‘Ti vidiš puno više nego što ti ove oči mogu pokazati’. Čovjek joj je zahvalio, a meni je rekao da imam posebnu djevojčicu, kojoj odrastanje neće biti lako«. 

Tako započinje svoju priču Nataša Kovaljev-Opatić, 38-godišnja Riječanka, hrabra majka danas trinaestogodišnje Eme koju je, nakon što je prije deset godina ostala bez supruga Alena, Emina oca, sama uspjela izvući iz pakla teške samodestrukcije.

Svoju kćer, koja je nakon očeve smrti počela prizivati i vlastitu, uspjela je snagom bezuvjetne ljubavi vratiti u život.

Neizrecivo bolna iskustva – prvo smrt tada 30-godišnjeg supruga, a onda i suočavanje sa psihičkom bolešću kćeri – Nataša je nedavno pretočila u knjigu »Prije duge«, koju je izdala izdavačka kuća Studio TIM.

Kako to u recenziji knjige kaže mr. Ines Denona, spec. kliničke psihologije, priča je to o bolnom putu kojim prolazi roditelj kad se suoči s djetetovom bolešću. To je priča o borbi, padovima, traženjima, na kraju i sazrijevanju, osobnom rastu majke koja naposlijetku u sebi pronalazi dovoljno snage da prihvati život koji joj je dan. 

 Dijete ispred vremena

A kako nam kaže sama Nataša, koja je zbog Eme ostavila posao frizerke, boreći se s njenom bolešću, predrasudama okoline, financijskim problemima i sustavom u cijelosti, želja joj je bila ovom knjigom, vlastitom pričom, pomoći drugim roditeljima, djeci poput njene Eme te, urbi et orbi, poručiti kako moramo slušati svoju djecu i vjerovati im. 

 »Kad mislite i osjećate da nema izlaza, ne gubite nadu jer izlaz uvijek postoji. U sebi ćete naći odgovore i rješenja, pojavit će se ‘slučajni’ ljudi koji će vam pomoći«, zaključuje Nataša, čija priča počinje rođenjem Eme. 

Kod nje se od prvoga dana sve događalo uranjeno, i kao da je bila ispred svoje dobi. Komunicirala je jezikom odraslih i bila jako otvorena, bez trunke sramežljivosti. Jednostavno, zračila je. 

 »Sve više sam uviđala da je drukčija, nisam baš znala o čemu se radi, ali sam svom djetetu vjerovala. Kasnije sam, čitajući stručnu literaturu, shvatila da je Ema ‘indigo dijete’, priča Nataša. Riječ je o djeci koja žive, uistinu, ispred svog vremena, koja svijet promatraju s ‘nekoliko’ pari očiju, osjećaju nepravdu i zlo, predviđaju događanja i pitaju se koji je smisao svega oko njih. 

Alenova smrt

Početkom kolovoza 2001. godine Nataša je usnula grozan san, u kojem Alen stoji na vrhu stare tvrđave i ne želi sići. Koji dan kasnije, sam je, gledavši u vlastiti dlan, kazao kako neće još dugo živjeti. »Bez obzira na sve, uspjet ćeš preživjeti sama, imaš snage za to«, rekao joj je, i pogodio. »U ponedjeljak ujutro nas je poljubio, i otišao. To je bio posljednji poljubac što ga je dao svojoj kćeri«, tužna je Natašina i Emina priča.

Alen je 24. kolovoza 2001. godine na poslu pao sa skele visoke sedam metara. U bolnici u Udinama se budio iz kome i u nju ponovo padao, punih pet mjeseci. Zaredale su operacije, rehabilitacija, ponovne operacije, no pomoći nije bilo. »Jednog sam mu jutra rekla da se više ne treba mučiti, i da može slobodno otići«.

Nakon očeve smrti, počele su promjene u Eminu ponašanju – vani bi se često istrgnula majci iz ruke, i jurnula na cestu s namjerom da je udari auto. Zvala je mamu da učini isto, kako bi se obje »pridružile tati na nebu«. Jednom je prilikom htjela iskočiti kroz prozor stana na 11. katu, a počela je i mokriti u krevet, buditi se u suzama, postajala je sve agresivnija, grizla je nokte i čupala kosu.

Majci je u jednom trenutku kazala i to kako tatu više voli, i kako joj je žao što majka nije umrla umjesto oca. Tek nekoliko godina poslije Nataša je shvatila – dijete je majku »zamrzilo« zato što nije htjelo izgubiti još jednu voljenu osobu.

Na psihijatriji  

 Ema je bila brza i izrazito inteligentna, no njena je prva ocjena u školi bila negativna. Često je znala odlutati mislima, nije pratila nastavu. U školi joj se uvijek nešto događalo, pa je vrlo brzo dobila i etiketu »dežurnog krivca«. Suprotstavljala se jer nije voljela nepravdu, a mami je jednom rekla kako ona nije njeno dijete, već je »došla izdaleka kako bi pomogla ljudima da razumiju«. Tada se Nataša sjetila riječi slijepog čovjeka. Emu je škola gušila, i kako je to sama majci govorila, osjećala se slobodno samo u šumi, i na moru. Zato što je bila drukčija, stalno je ulazila u sukobe s drugom djecom, teška su razdoblja bila sve učestalija.

Prije spavanja bi majci govorila da samo njoj vjeruje, a školu ne voli jer u njoj želi učiti »nešto drugo, više od onoga što je nebitno«. Pred kraj četvrtog razreda počela je bježati iz škole, a često su »navraćale« i u bolnicu na Kantridi zbog Eminih lomova. Strašno je patila za ocem, stalno je htjela pričati o njemu – vrtjele su se u začaranom krugu.

»U njoj se gasila radost življenja – od malene, živahne curice, pretvarala se u apatičnu djevojčicu. Moja nježnost ju je nervirala, a sebe samu je omalovažavala. Na preporuku školske liječnice, dobila je uputnicu za prvu hospitalizaciju u Zagrebu, a tamo zatim i prve antipsihotike«, priča Nataša.

Otada ih je i okolina počela obilježavati. »Dokle god ne uđete u taj svijet, ne možete ga realno sagledati. Ja sam znala da Ema nije luda, ali ako ste na psihijatriji, obilježeni ste«, kaže Nataša koja je tada počela uočavati i sve rupe u sustavu – od toga da na pretrpanu dječju psihijatriju u Zagrebu stižu djeca iz cijele Hrvatske, iz gradova gdje takve bolnice nema, do toga da se u zagrebačkoj bolnici u iste sobe smještaju djeca s lakšom i ona teškom retardacijom, silovana djeca, kao i ona s lakšim traumama. Ema se od tih slika i danas oporavlja.

Obuzdani napadaji

»Novci se troše na razne gluposti, umjesto na konkretnu pomoć djeci, koja su naše najveće bogatstvo«, ogorčena je Nataša. U međuvremenu, dok je njeno dijete boravilo u bolnici, ona je obilazila udruge, različite centre i svuda je nailazila na zatvorena vrata. Njezin slučaj, Emin slučaj, za mnoge je bio pretežak pa su pred njim radije zatvarali oči. »Mnogi su me hladno odbijali već u prvoj rečenici, i makar su za to završili fakultete i za to primali plaću, s Emom se nisu htjeli pozabaviti«, priča nam majka.

Ema se iz Zagreba vraćala s hospitalizacije, i tamo ponovo odlazila, a razgovori s psihijatrima i nisu previše pomagali – trajali su dvadesetak minuta, od kojih je deset bilo isprekidano stalnom zvonjavom telefona. Puno je djece, pa čak i vrtićke dobi, kaže Nataša kojoj je potrebna pomoć, a psihijatri su, veli, preopterećeni.

Nataša je, s vremenom, sama shvatila kako umiriti Emine napadaje. Kad je krenuo jedan takav, u kojem ju je Ema htjela ugušiti golim rukama, Nataša ju je pogledala ravno u oči i rekla: »Što čekaš, učini to«. Nije se branila, već ju je poticala, govoreći joj kako nju može, ali njenu ljubav nikad neće ubiti. Ema se lomila jecajući, htjela je svog tatu, i ponavljala kako bi sve bilo drugačije da je on živ. Na kraju je, iscrpljena, zaspala.

Takvih je napadaja bilo još, no Nataša je uspjela – čvrstim stavom i govoreći Emi kako je ljubav prema njoj nesalomljiva – obuzdati napadaje. S Eminom školom, OŠ »Dolac«, kojoj Nataša od sveg’ srca zahvaljuje, uspjela je dogovoriti da Ema krene na individualnu nastavu pa je Ema ponovo, zato što je dobivala svu pažnju nastavnika, školu ponovo zavoljela. Napadaji su bili sve rjeđi, a lijekove je Nataša, na svoju ruku, potpuno izabacila iz Emina života.

Nema predaje

Nataša se više nije vraćala na posao. Odustala je, kaže, onog trena kad je dobila rješenje da više ne može biti na bolovanju i istovremeno Eminu dijagnozu koja kaže kako dijete »prijeko treba pomoć i njegu u punom opsegu«. »Zakone i pravilnike pišu oni koji sjede u foteljama i nemaju ovakvih problema. I dok mnogi zlorabe bolovanja, ljudi kojima ono uistinu treba na njega nemaju pravo. Dala sam otkaz«, završava svoju potresnu priču Nataša.

Posvetila se Emi u potpunosti, žive od mizerne naknade koju Ema prima na račun pokojnog oca, i od pomoći bližnjih, prvenstveno Natašine majke. No, ne predaju se – Ema ide na terapije, u školu, a Nataša piše novu knjigu. Bit će to nastavak priče o tome kako se podići iz pepela…