Tužan i tragičan događaj pronalaska mrtvog tijela Petra Vizintina u krugu, bolje rečeno industrijskom groblju nekadašnje Tvornice papira poznatije kao Hartera šokirao je Rijeku. I dao joj za – misliti.

Mjesto koje je prije više od dvadeset godina industrijski napušteno, u prvom desetljeću ovog milenija imalo je naznake prelaska u specifično mjesto ispunjeno kulturom i umjetnošću, da bi nakon svega nekoliko godina, iz niza razloga pa i sigurnosnih, sve stalo.

Je li moralo biti tako?

Od tada taj golemi prostor, što ide u red najvrijednijih dijelova riječke industrijske baštine, pravu riznicu povijesti razvoja grada, neumitno propada poprimajući izgled sablasnog i nadasve kaotičnog mjesta, baš jednog od onih na kakvima se u srednjem vijeku rađala pandemije kuge.

Je li moralo biti tako?

Naravno da nije, ustvrdio je u našem videorazgovoru Krešo Kovačiček, istaknuti riječki umjetnik i likovni pedagog, pripadnik silno slojevite generacije umjetnika koji su osamdesetih godina doveli slavu riječke umjetnosti do respektabilnih visina.

– Ovo što danas ovdje vidimo je uistinu bolno, pretužno i katastrofično, rezignirano je ustvrdio Kovačiček koji je prije nešto manje od dvadeset godina kao dio tima MMC Palach Gradu Rijeci predložio “Low budget housing project”.

Riječ je bila o jednostavnom pretvaranju hala hartere, pomoću materijala za brzu gradnju, u mjesta stanovanja, življenja ali i umjetničkog te kulturnog djelovanja koje bi čitav prostor velikom brzinom pretvorio u mjesto specifičnog urbaniteta.

Horror parsto metara od Korza

No, kako to biva na u sudaru s birokratskim hridima, projekt je odbačen, krenulo se u drugačijem, istina tada dobrom smjeru, no kako taj, prihvaćeni projekt bio iznimno skup, sve je zajedno – propalo.

– Osobno sam u Harteri živio godinu dana kako bih pokazao da se može. Imao sam u predvorju i pravi mali urbani vrt, instalirao sam grijanje, i koliko god se svi čudili – bio mi je to jedan od ljepših perioda života, ističe Kovačiček.

Ali – propadanje Hartere, dolazak sve većeg broja beskućnika i ljudi koji su se zbog ovisnosti nalazili u jako teškom, nerijetko i agresivnom stanju natjerali su Kovačičeka na uzmak. Danas?

– Danas vam je Hartera horror mjesto na kojem nestaju ljudi, sjetno zaključuje Kovačiček.

I u pravu je. Nekoliko stotina metara zračne linije od Korza Petar Vizintin je 16 dana ležao mrtav.

Da nije bilo njegove sestre Ana Marije Vizintin – tko zna kad bi se i pronašli njegovi ostaci.

Imamo li vremena za vraćanje Hartere u život ili je sve nepovratno otišlo u propast? Odgovore potražite u video razgovoru s Kovačičekom.