Nekada policijski istražitelj pomorske policije, a danas jedan od naših ponajboljih podvodnih istraživača. Velimir Vrzić poznati je minolovac, otkrivač raznih bombi i eksplozivnih sredstava iz razdoblja dvaju svjetskih ratova, ali i drugih vrijednih arheoloških artefakata različitih povijesnih razdoblja. Ekološki osviješten, gotovo svakodnevno brine o čistoći našega Jadranskoga mora, uklanjajući iz njega otpad svih vrsta i oblika.
Najnovije otkriće tiče se pronalaska oko stotinjak cementnih avionskih bombi u blizinu Ližnjana, a Velimir Vrzić nedavno je dobio i poslovnu ponudu iz Sjedinjenih Američkih Država. Što kaže o ovom neobičnom zanimanju, novoj poslovnoj ponudi, odnosu Hrvatske prema njenom najvećem nacionalnom prirodnom blagu, i još mnogo toga, pročitajte u nastavku našega razgovora.

Hoćete li nam otkriti kako i kada je sve započelo, odnosno u kojem trenutku ste shvatili da su morske dubine vaš životni poziv? Odakle tolika ljubav i strast prema moru, ronjenju, istraživanju?

– Još kao dječaka sve me je vuklo prema moru. Kao dijete gledao sam oca koji je ronio na dah i vadio školjke, a trenutak kojeg se sjećam dok sam bio klinac, bila je metalna posuda Nivea kreme u koju je tata sakupljao prstenje, ogrlice i narukvice koje su kupači izgubili dok su plivali. Nikada to neću zaboraviti. Bio sam jako mali, ali to je bio trenutak kada sam znao da to želim raditi. Roniti, tražiti novo i neotkriveno i uživati u beskrajnom plavetnilu, ali na siguran način.

Velimir Vrzić našao
je minu na Pećinama / Foto Aleksandar Stančin

Opasnost ronjenja

Kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan? Koliko često ronite i koliko prosječno vremena provedete pod vodom u tijeku jednog dana, tjedna ili mjeseca?

– Većina vremena provodi se na kopnu. Sve je isplanirano. Od siječnja do veljače servisiram svu opremu, od veljače do travnja istražujem arhive, muzeje, povijesne knjige, puteve Rima, bitke koje su se događale na prostorima Jadrana i pomorske karte. Radim planove gdje, kada, kako i s kojim plinovima roniti i spremam se za podvodna istraživanja. Ronjenja počinju od travnja i traju do lipnja kada radim »rekapitulaciju« istraživanja i korigiram ronjenja i rad na terenu. Cijelu jesen provodim u moru, a početkom zime opet se vraćam u arhive, muzeje i knjige te nastavljam roniti. Tijekom jednog ronjenja provedem najmanje 120 do 240 minuta ispod mora. Zbog organizacije, težine opreme i dosta napornog fizičkog rada oko logistike, ne ulazim u more ukoliko je uron kraći od 60 minuta ili ukoliko postoji bilo kakva mogućnost nevremena. Jednostavno sam »sređena« osoba. Provjeravam vrijeme i stanje mora (valove) na DHMZ-u, provjeravam plinove koje udišem, tako da je cijeli moj dan predodređen nekakvom ronjenju negdje. U pravilu je to 3 puta tjedno, odnosno 12 puta mjesečno. Bolje jedan uron kako treba, nego 3 onako »bezveze«. To sam ja i to je organizacija i stega koja je proizašla iz sistema MUP-a.

Kako se osjećate kada ste pod vodom? Možete li usporediti taj osjećaj s bilo kojim drugim iskustvom?

– Kratko i jasno, beskrajno dobar osjećaj. Osjećaj bestežinskog stanja, savršenog mira gdje čujete samo svoj zrak koji izdišete. Ako ste stabilna osoba, to je osjećaj u kojem možete uživati satima i biti opušteni, a da niti jednog trenutka ne zaboravite na bitne elemente fizike i medicine ronjenja kako ne bi ugrozili zdravlje sebe i svog podvodnog »partnera«.

Koliko je vaš posao zapravo opasan ili težak? Postoje li ograničenja koja vas onemogućuju u obavljanju pojedinih poslova, poput primjerice vremenskih i tehnoloških uvjeta ili same opreme?

– Naravno. Osobno bih rekao da je ronjenje opasno jednako koliko i prelaženje ulice. Naime, ako ne gledate na semafor, zgazit će vas auto. Isto tako je i s ronjenjem. Ako ne pazite na neke parametre, može doći do opasnih posljedica za zdravlje koje u ekstremnim slučajevima mogu dovesti i do smrti. Naglasio bih da danas roditelji kupe djeci masku i peraje i puste ih da odu roniti sami. To je jako opasno, jer statistički gledano, ronjenje na dah (tzv. »apnea«) je 10 puta opasnije od ronjenja s aparatima otvorenog kruga (bocama). Kada imate samo masku i peraje, imate i samo jedan udah, a kada ronite s bocama možete ispod mora biti bezbrižni satima.

Pamela i Velimir Vrzić

Pronalasci nisu slučajni

Samo ove godine pronašli ste njemačku brodsku minu na riječkoj plaži Sablićevo, dvije njemačke protubrodske mine na Pagu, više stotina cementnih aviobombi pored Ližnjana, rimski brod s teretom amfora na Krku… Pretpostavljam da svi ti pronalasci nisu slučajni, odnosno da iza njih, uz samo ronjenje, stoji mnogo konzultiranja literature i arhivskog rada, što u konačnici iziskuje puno vremena. Odrađujete li ovaj »kopneni« dio posla s jednakim entuzijazmom kao i same zarone? Što sve uopće obuhvaća Vaše zanimanje? Radite li svoja podvodna istraživanja potpuno sami ili surađujete s povijesnom strukom, arheolozima, muzeolozima i drugim stručnjacima?

– Potpuno ste u pravu. Nekada, prije 30 godina kada sam počinjao roniti, upoznavao sam Jadran i ronio isključivo u ronilačkim centrima. Danas, to je stvar prošlosti i sva su ronjenja planski isplanirana. Pronalasci doista nisu slučajni. Na osnovu arhivskih podataka koje odrađujem tijekom zimskih mjeseci ili u trenucima jakog juga ili orkanske bure, odnosno kada ne mogu fizički ući u more, obavljam kasnija ronilačka istraživanja. Sve te kockice mozaika bitne su kako bi se morski dio posla odradio kvalitetno i tu mi je posao policijskog istražitelja pomorske policije – postaja Rijeka, puno pomogao kroz staž dug 23 godine. Naučili su me kako razmišljati »kao policajac« i to sam iskoristio za svoj hobi koji je sada prerastao u ozbiljan posao. Kaže narodna poslovica da čovjek nije stvoren da bude sam, pa tako ni ja. Naime, prvenstveno imam razumijevanje svoje supruge koja se isto tako bavi ronjenjem i imam potpunu podršku s njene strane. Ronjenje kojim se bavim iziskuje cijeli način života na »određen« način. Od prehrane, teretane na suhom (jer je oprema izuzetno teška), do suradnje sa svim državnim institucijama koje mi također pružaju podršku, bilo financijsku ili organizacijsku. Sve to objedinjeno na jednom mjestu garancija je, kako ovih, tako i budućih nalaza koji čekaju u moru. Bilo ih je, a bit će i novih vrlo brzo.

Velimir Vrzić kraj Ližnjana

Koji postotak Kvarnerskog zaljeva ili Jadranskog mora je uopće istražen, odnosno koliko još potencijala i prostora za istraživanje nude ovi prostori?

– Potencijal je golem. Naime, Kvarner kao takav ima prosječnu dubinu od 50-65 metara, što nadilazi granice rekreativnog ronjenja. Rijeka je kao grad imala turbulentnu prošlost i tonulo je puno toga. Posebno bih istaknuo četiri jedrenjaka koja su se otrgnula s područja bova, a na mjestu današnjeg riječkog lukobrana, kao i veliki broj torpeda koja su potonula tijekom testiranja s lansirne stanice. Uglavnom, sigurno će biti novih nalaza i na području Kvarnera, ali za sve je potrebno vrijeme i bezbroj ronjenja.

Što je vama osobno najzanimljivije što ste otkrili u podmorju?

– Posebno bih istaknuo pronalazak potopljenog broda iz doba antike, s ostatkom amfora zakopanih u pijesku. Naime, nikada ne možete znati što je u tom trenutku brod prevozio. U amforama su se prevozili vino i maslinovo ulje, ali isto tako i srebro i zlato koje dan danas čekaju na dnu mora. Nažalost, dobro se sjećam trenutka kada sam pogledao amforu zakopanu u pijesku i u njoj vidio velike količine kamenja. Da dobro ste pročitali. Brod je prevozio kamenje u amforama. Međutim, eventualna daljnja istraživanja ne mogu osobno provoditi, već isključivo podvodni arheolozi kojih u Hrvatskoj ima dosta i jako su kvalitetni, marljivi i dobri ljudi.

Turizam i smeće

Godine 49. prije Krista odvila se pomorska bitka kod otočića Sv. Marko između Cezarove flote pod zapovjedništvom Marka Antonija i Pompejeve flote pod zapovjedništvom Oktavijana Augusta. Ima li rimski brod koji ste pronašli na Krku veze s ovim ličnostima, odnosno s periodom karakterističnim za doba građanskog rata u Rimskoj Republici?

– Dobro ste primijetili. Naime, već nekoliko godina pokušavam naći mjesto gdje se odvijala najveća bitka za vrijeme Rimskog carstva na Jadranu, a o kojoj je pričao i sam Cezar. Nažalost, sam brod nije povezan s predmetnim događajem jer se radi o manjem trgovačkom brodu koji je prevozio amfore. Ono što je dan danas ostalo od ratnih brodova kakve znamo iz filmova je tzv. »RAM«, odnosno brod brončanog kljuna kojim su se brodovi zabijali jedni u druge i tako potapali. Takvih ramova na dnu Kvarnera leži »određeni broj«, i kao takvi imaju neprocjenjivu vrijednost. U Hrvatskoj trenutačno ne postoji niti jedan u muzeju. Na crnom tržištu, kojime sam se bavio dok sam radio u pomorskoj policiji, nisam došao do informacija da postoje takvi brodovi u privatnim kolekcijama na području čitavog Balkana. U muzejima Italije postoje i imaju neprocjenjivu vrijednost. Iskreno se nadam da ću doživjeti trenutak u kojem će netko iz nekog Vladinog ureda nazvati i prepoznati mogućnosti istraživanja Jadrana s jednom manjom brodicom za dva do tri čovjeka, a radi općeg dobra, dobra Ministarstva kulture, pomorske obrane, MUP-a i cijelog društva u cjelini. Postoji na stotine plovila u vlasništvu Republike Hrvatske, međutim niti jedno se ne koristi na način za koji osobno smatram da ima potencijal.

Velimir Vrzić sa suprugom ispod mora u istraživanju Jadrana

Vaše najnovije otkriće vezuje se uz pronalazak više stotina avionskih bombi kod Ližnjana. Kažete kako su one izrazito štetne za okoliš, odnosno čitavo podmorje i ekosustave. U kakvom je stanju Kvarnerski zaljev i/ili Jadransko more općenito po pitanju otpada i zagađenosti?

– U doba bivše Jugoslavije ispred Ližnjana se nalazio poligon za obuku pilota bivše JNA. Piloti su simulirali gađanje ciljeva na kopnu i moru te su bezopasne cementne avionske bombe istovjetne pravima bacali na ciljeve u moru. Jedna ili dvije cementne bombe neće napraviti ekološki ekocid, međutim ako pogledate to iz perspektive turizma i imate stotine avionskih bombi na dnu mora odmah uz prekrasne plaže, to baš i nije neki turistički proizvod. Ako se netko ne slaže s time, neka zamisli stotine tona cementa u svom vrtu dok iznajmljuje apartman. Vjerujem da mu takvo što ne bi bilo naročito drago.

Brine li Hrvatska dovoljno o svojem podmorju, bilo da je riječ o zaštiti okoliša ili uklanjanju potencijalno opasnih eksplozivnih sredstava?

– Hrvatska ima sve savršeno napisano na papiru. Zakonska regulativa je usklađena sa svim europskim regulativama i to je savršeno napravljeno. No, onda se dogodi da se tijekom noći pojavi nekakav brod koji ispušta balastne, odnosno otpadne vode pune ulja i u tom trenutku više nitko ništa ne zna. Dno Kvarnera je zagađeno i puno smeća svih oblika i vrsta. Postoje dijelovi koji su čisti i tu puno pomažu svi ronilački centri na području Kvarnera. Ronioci poput mene svjesni su da je more tu danas, bilo je jučer, a bit će i sutra, samo ako na vrijeme shvatimo da turizam i smeće ne idu zajedno. Što se tiče uklanjanja minsko eksplozivnih sredstava, MUP to odrađuje savršeno, dapače, čak bih rekao i da rade nemoguć posao s obzirom na broj obučenih ljudi koji odrađuju takav posao i s obzirom na sredstva kojima raspolažu.

Istraživanje mina u podmorju kraj Pećina / Foto ALEKSANDAR STANCIN

Svijet ide naprijed

Nedavno su se mogle pročitati vijesti prema kojima napuštate Hrvatsku zbog ponude američkog privatnog investitora, a koji vam nudi posao savjetnika na jednom istraživačkom brodu. Hoćete li nam otkriti o čemu se radi i planirate li odlazak u SAD?

– Tako je. Supruga i ja bili smo gosti na istraživačkoj jahti dužine 100 metara, jednog privatnog investitora i ljubitelja mora s Wall Streeta. Proveli smo ljeto ploveći po Mediteranu s njegovim timom te smo koristili sva sredstva za istraživanje podmorja, od podmornica tipa Triton koja ide do 1.000 metara dubine, do svih modernih igračaka kojima se istražuje more. Nažalost, dok mi živimo u prošlosti, svijet ide naprijed. Ponuda stoji na stolu i otvorenog je tipa, odnosno mogu bilo kada doći u Sjedinjene Države, jedino je uvjet da virus stane i krene procjepljivanje jer se na radnom brodu (jahti) u svakom trenutku nalazi 40 članova posade iz cijelog svijeta. Prvo zdravlje, a onda se možda u međuvremenu i dogodi čudo te netko kod nas shvati koliko toga ima vrijednoga u Jadranu, pa da krenemo pionirskim koracima i mi nešto raditi u Hrvatskoj. Premda svi mi znamo da se čuda uglavnom ne događaju. Ipak, ja sam optimist i vjerujem da postoje kvalitetni ljudi u Vladi koji žele dobro, samo ih treba malo »usmjeriti« s ovim sredstvima koje imamo ili možemo dobiti iz EU fondova. Ako i odbiju, vjerojatno će se sjetiti kada dođe do prve tragedije, koja bi se prije ili kasnije mogla dogoditi.

Navodno ste izjavili: »Dok naši vode borbe s ustašama i partizanima, privatni investitori kradu nam kadar.« Može li se u Hrvatskoj živjeti od podvodnog istraživanja? Što se sve treba popraviti da situacija u Hrvatskoj bude bolja?

– U Hrvatskoj se ne može živjeti od podvodnog istraživanja. Naime, imamo zadnji primjer poznatog ronioca, gospodina Čubre s Voloskog, koji je vozio kamion kako bi preživio. Od ronjenja se u Hrvatskoj nitko nije obogatio. Možda neki žive od ronjenja, ali sigurno više njih jedva preživljava. U ovom trenutku sva svoja istraživanja provodim sam. Naravno, postoje sponzori i financiranja projekata koje radim i zahvalan sam na svakoj pomoći. Napomenuo bih zadnju donaciju državne institucije u iznosu od 2.500 kn za traganje za minama što je lijepo iskazana gesta. Međutim, ukoliko govorimo o realnim i ozbiljnim troškovima, samo jedno suho ronilačko odijelo »DUI FLX« koje koristim za ronjenje stoji 2.500 eura. Podvodni skuter »SuexXJs« stoji 7.000 eura, a cijeli sistem za fotografiranje ispod mora (aparat i podvodno kućište) košta 10.000 eura. I sve to financiram sam. Međutim, ističem da sam beskrajno zahvalan na bilo kakvoj pomoći, jer za pojedinca poput mene svaka, ali baš svaka pomoć, dobro je došla. Bilo da se radi o računalu za obradu videa kako bih javnosti i ministarstvima mogao dostaviti dokaze u obliku videomaterijala o nekom nalazištu ili opasnom sredstvu, pa sve do 20 kilograma litijskih baterija koje koristi podvodni skuter za vuču ispod mora, a koje moram mijenjati svake dvije godine. Međutim, to sam ja. To je moj život, to me čini sretnim i dokle god budem financijski sposoban i zdrav, time ću se baviti.

Velimir Vrzić

Poruka za kraj? Što biste poručili mladim roniocima, našim čitateljima ili nekome trećemu?

– Budite svoji. Slušajte svoje instinkte i hrabro i pozitivno naprijed. Nema formule za uspjeh. Svatko ima svoj put. Mladim roniocima poručujem da prvenstveno budu dobri ljudi, a kroz sport i kvalitetnu ishranu, samo je nebo granica.