Književna nagrada »Drago Gervais«, koju bijenalno dodjeljuje Grad Rijeka, treba redizajn. Teza je to koju slušamo godinama, a sada ju dosta glasno zagovara pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar, koji je protokolarnu prigodu proglašenja novih pobjednika iskoristio upravo za izricanje potrebe da se »podigne ljestvica«.

Natjeralo je to i ravnatelja Gradske knjižnice Rijeka Niku Cvjetkovića da adresira to pitanje, iako je on, kako je rekao, imao drugih ideja o tome što reći u toj prigodi. Pa je izjavio da se nagrada u svojoj dugoj, šezdesetgodišnjoj povijesti prilagođavala potrebama trenutka.

– Možda je vrijeme za »facelifting«. Istina, žanrove je teško komparirati, vjerujem da tako razmišlja i žiri. Sljedeći natječaj je za dvije godine. Razmislit ćemo – rekao je Cvjetković.

Ovo sa žanrovima, kako ih je nazvao, predstavlja dio potencijalnog problema, a zanimljivo je da je cijelu priču inicirao jedan Šararov lapsus, kada je »Gervaisa« »proglasio« nagradom za najbolji neobjavljeni roman.

On je, naime, 87 prijavljenih rukopisa usporedio s puno većim i lukrativnijim bratom »Gervaisa«, nagradom VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, koja je ove godine imala 142 prijavljena rukopisa, rekavši da je po tome »Gervais« »dobro dobacio«, ali da mu treba veća vidljivost.

No »Gervais« je upravo po svojoj prirodi unikatan, a po njoj ne uključuje samo roman, već doslovno sve vrste rukopisa, uz roman još i zbirku pjesama, zbirku novela, dramu, ali i »drugo«.

Ovo »drugo«, tehnički, znači da bi u konkurenciju mogao ući i bivši gradonačelnik Vojko Obersnel s knjigom svojih političkih govora, ili Frida Šarar sa svojim tweetovima.

Odriješiti kesu

Problemi Šararova lapsusa, kada bi se on ostvario, dakle da »Gervais« postane nagrada za najbolji neobjavljeni roman, brojni su. Krenimo redom, od najočitijeg: Drago Gervais nije poznat po romanima.

Dominantno ga znamo kao pjesnika, ali i dramatičara, a objavljivao je i pripovijetke. Drugi problem s tim je u postojanju VBZ-ove nagrade. Doista nema smisla ugled nagrade koja postoji već 60 godina krčmiti pokretanjem slabije, novčano puno skromnije inačice VBZ-ove nagrade.

Jer sve i da se pribroje neto iznosi dvaju »Gervaisa«, po 20.000 kuna za najbolji neobjavljeni rukopis i najbolju objavljenu knjigu na nekom od idioma čakavskog narječja, još uvijek smo debelo ispod iznosa od 70-ak tisuća kuna, koliko ostaje pobjedniku VBZ-ove nagrade nakon što plati porez na marketinški zvučnih 100.000 kuna. A k tome »Gervais« se dodjeljuje bijenalno, što bi mu moralo podići, a ne smanjiti ekskluzivnost.

S obzirom na to da sam prilično uvjeren da Šarar kada govori o »dizanju ljestvice« ne misli na neko supstancijalno odrješivanje kese Grada Rijeke, otkud po pitanju kulture stižu samo signali tipa da nas je sve skupa istrošio EPK i da para nema, mislim da priču s najbojim neobjavljenim romanom možemo zaključiti.

Ako bismo željeli biti radikalni, roman bismo, dapače, mogli i izbaciti, jer dva Gervaisova romana u rukopisu ne stvaraju preveliku obavezu, a nagrada bi se onda dodjeljivala za pjesništvo, kratko pripovjedaštvo i dramu.

I Obersnelove govore, ako ostane ono »drugo«. Ali tu smo i dalje u problemu kriterija. Onome što Cvjetković ističe kada kaže da je žanrove teško komparirati. Istina, radio sam svojedobno u žiriju »Gervaisa« pa znam koliko je to teško i nezahvalno. Jednako kao što je teško sastaviti žiri koji kompetentno može suditi i o poeziji i o prozi.

Drama je pak poseban slučaj. Ne znam kad je neka drama pobijedila na »Gervaisu«.

Žiri je ove godine spremio i posebnu izjavu o drami, zbrčkanu, kakva je uostalom i nagrada, koja je, u suštini, rekla da su prijavljene drame dobre, ali i nisu baš, te da iako su dobre, neka ih prijavljivači radije pošalju negdje drugdje.

No ne treba kriviti žiri; doista nije lako posložiti kriterije kad su samo proza i poezija na kupu izazov, a kako to ne bi bile još i drame, pa s njima još i govori Vojka O.

Šest knjiga

Dodatni problem ove nagrade i njezine vidljivosti nalazim u još jednoj činjenici: broju prijavljenih knjiga na nekom od idioma čakavskoga narječja. Ove godine ih je bilo šest. ŠEST. Da sam nagrada, još k tome od 20.000 kuna neto, koja se dodjeljuje za takvu knjigu, a imam ukupno šest prijava, ubio bih se.

I to nije izoliran slučaj. Tih čakavskih knjiga po natječaju bude oko toliko.

Ne znam, ne pratim osobito čakavska izdanja, jer malo kad se dogodi slučaj kao ove godine nagrađena knjiga Eveline Rudan »Smiljko i ja si mahnemno«, koja na zaraznoj istarskoj čakavštini fenomenalno progovara o važnim temama, i to ne kampanilistički, već duboko i promišljeno i pjesnički iznimno relevantno.

A kad se takav slučaj pojavi, dođe do mene. No što je problem s »Gervaisom« i tim čakavskim knjigama da ih se tako malo prijavljuje? Nije valjda da ni njihovi autori i izdavači ne vjeruju u njih pa ih i ne šalju?

Je li riječ o »menefregizmu«? O neobaviještenosti? Ali kako bi to uopće bilo moguće? I opet, da sam izdavač ili autor čakavskih knjiga, a ne znam za »Gervaisa«, ubio bih se.

Dobro, nakon što sam se toliko puta samoubio, mogu još samo predložiti što mislim da bi se moglo napraviti s Nagradom. Prvo, rekao sam već, i sigurno je nepopularno, izbacio bih roman.

Znam, mnogi već otpisuju moj prijedlog, Šarar prvi, jer što ćeš bez romana, kad svi samo pišu i čitaju romane? Jest, istina je, nisi pisac ako nisi napisao, i objavio, roman, i izdavač će ti na sve što nije roman uglavnom odmahnuti glavom.

Ali nije sve u popularnosti. Ljestvica se može dizati i kulturološki. No kako to izbacivanje romana diže ljestvicu kulturološki, ostaje mi objasniti.

Pjesme i priče

Ova priča s knjigama na čakavskom, budimo realni, također ne radi, i to van. Kao i drame, koje, prvo, imaju svoje natječaje, sasvim dobre, a drugo, one su ujedno i »najisplativije« umjetničko pisanje, naravno, ako se postave na scenu.

Ako, očekivano, izbacimo i Obijeve govore, ostaju nam poezija i kratka proza i tu, konačno, dolazimo do moga prijedloga. Moglo bi se, dakle, oformiti dva jaka žirija, jedan za poeziju i jedan za prozu, i nagradu dodjeljivati svake godine, jedne za poeziju, a druge za prozu.

Time bi se postigla i veća vidljivost nagrade (ova bijenalnost joj nikako ne pomaže), a možemo onda govoriti i o puno jasnijim kriterijima. Uz to, nagrada ne bi puno poskupjela, s obzirom na to da bi trebalo platiti još samo novi žiri i još jednu knjigu.

Naravno, ako je ovo preradikalan prijedlog, ako pjesme i kratke priče nisu dovoljno seksi za Osnivača i Financijera, roman može ostati, jer pitanje kriterija nije toliko kompleksno kada se uspoređuje kratka i duga proza, koliko kad je u igri praktički i sve ostalo.

A i to što su Gervaisu romani ostali u rukopisu je zgodan šlagvort, moram priznati.

Eventualni gubitak promotivnog aspekta čakavštine u nagrađivanju čakavskih knjiga (što je, utvrdili smo, besmisleno ako se u dvije godine ne može skupiti ni 10 prijava) mogao bi se nadoknaditi propozicijama koje bi uključivale i rukopise na nekom od idioma čakavskog narječja, jednakopravno kao rukopise na standardu.

Naravno, i žiriji bi za to trebali biti senzibilizirani, pa neka njima ostane problem uspoređivanja različitih idioma. A to i ne bi trebao biti problem, jer bi, recimo, Evelinina zbirka, da se pojavila na nekom natječaju kao rukopis, morala premoćno odnijeti pobjedu nad većinom »standardnih« zbirki.

Dakle izvrsnost prije svega, a tek onda pitanje jezika, odnosno izraza. Tako se, uostalom, i jezik, a uvijek ću braniti tezu da čakavski jest jezik, najbolje promovira.