Volim nogomet, od kada sam kao klinac u dvorištu Ulice braće Bačić igrao na male golove s drugom djecom, pa počeo s treninzima u NK Rijeci, do dana današnjeg kada još uvijek više se mučeći nego igrajući trčim za loptom u veteranskoj ligi.

Volim Rijeku, gotovo cijeli život sam bio malo sa strane na D tribini na Kantridi. Ali ne volim više jadranske derbije. Niti ih gledam. Ne volim ih jer bude najniže strasti, ne samo navijačkih skupina, nego i mojih prijatelja i suigrača. Moje je mišljenje da ljubav prema Rijeci nije proporcionalna mržnji prema Hajduku, već da je riječ o obrnutoj proporcionalnosti.

Ljubav prema svome klubu ne dokazuje se mržnjom prema protivničkom. I taj osjećaj neće mi poremetiti ni jedan Marko Livaja koji bi kao iskusan i zreo igrač trebao biti onaj koji sprečava provokacije, a ne potiče ih primitivnim ponašanjem u naelektriziranoj atmosferi Rujevice. Ne volim jadranske derbije još od kada sam sa 17 godina svjedočio pravom malom ratu na Kantridi 1988. godine, kada su od Torcidinih raketa stradali kolega Petar Ćućo Grabovac i tadašnji nogometaš Orijenta Stevo Pipunić koji je sjedio na B tribini. A do njega je sjedio moj brat. Malo je nedostajalo da ta raketa umjesto u Pipunića pogodi mog brata.

Iako sam prestao voljeti jadranske derbije, ipak sam ih išao gledati. I svaki put je bila barufa. Mržnja se osjećala u zraku. Mržnja koja se uvlačila i u mene, posebno one godine kada je Torcida gađala bakljama E tribinu na kojoj su bili roditelji s djecom. I danas pamtim fotografiju na kojoj je policajac sa psom, a ispred njih tata s uplašenim dječakom, preneraženim od straha. Nakon te utakmice zarekao sam se da više nikada neću ići gledati jadranski derbi. Postalo je besmisleno. Ne želim mrziti nikoga, a osjetio sam da sam pun mržnje. Taj osjećaj nikako mi se nije svidio. Ali nastavio sam gledati jadranske derbije na televiziji. I jednako tako mi je bilo neugodno. Nisam više osjećao mržnju, ali često sam osjećao nešto što ni sam ne znam što je. Bilo je i svijetlih trenutaka u jadranskim derbijima, istina, jako malo. Jedan od njih je onaj kada je cijeli Poljud ustao u proljeće 1999. godine, kada je Rijeka pobijedila Hajduk 3:1 i činilo se da će postati prvak Hrvatske ispred tada Croatije, a nekad i danas Dinama.

S vremenom sam shvatio da više ne želim gledati jadranske derbije ni na televiziji jer se mržnja s tribina selila među ljude koji su prijatelji. Zbog toga sam ovaj zadnji jadranski derbi odlučio ne gledati, gledao sam talijanski derbi Inter-Napoli. Da se razumijemo, svako toliko bih s programa 304 prebacio na 303, samo da vidim rezultat u gornjem lijevom kutu televizijskog ekrana. Pa onda brzo vraćao na 304.

A onda je mobitel počeo vibrirati jer su stizale poruke u našu veteransku viber grupu. Relja je u 21 i 21 sati poslao poruku sljedećeg sadržaja: »Realno, dali su gol iz nepostojećeg penala i za pobjedu iz faula u napadu, a 4 dodavanja u napadu nisu spojili. Al sve je to nogomet«. I krenuo je spektakl. Do tada razumni ljudi podivljali su, a divljanje je završilo jako ružno. Kajo je napisao da je on u Rijeci rođen i ne da da se diraju grad i klub te da kome ovdje nije dobro, neka mu je sa srećom. Ocijenio je da Zela previše provocira, iako mu je čestitao na tome što je čestitao na pobjedi Hajduka. Tražio je od Zele da kopira neku čestitku Rijeci u zadnjih 10-ak godina i da misli da smo barem jednu zasluženo dobili. Onda je Zela napisao da ne zna kopirati, ali je poslao neke sličice s Hajdukovim motivima. Kajo je odgovorio da će možda biti previše lokalpatriot i da kome ovdje nije dobro, sretan mu put jer nam neće faliti, a možda nam bude i bolje. Zela je na to poručio da je njemu ovdje super, a pogotovo večeras. »Bilo bi ti i sutra, da se mene pita. Al ne ovdje, nego u tvojoj vukojebini«, napisao je Kajo. Nakon toga su Kajo i Doro napustili grupu.

Eto, zbog toga više ne idem na jadranske derbije, niti ih gledam na televiziji. A Kajo i Zela su zajedno igrali u podkapacitiranoj ekipi kada smo na zaprepaštenje svih ekipa osvojili malonogometno dvoransko prvenstvo i išli na prvenstvo Hrvatske. Nakon utakmice i viber rasprave odjenuo sam trenirku Rijeke koju mi je darovao susjed Jurica koji navija za Hajduk. Bio sam jako tužan i morao sam udahnuti malo svježeg zraka.