HEP Opskrba javio se na natječaj Grada Rijeke za opskrbu električnom energijom za gradsku upravu i 40 gradskih korisnika. Iako je Korzo 16 povećao dotadašnju cijenu za 30 posto zbog divljanja cijena energenata na svjetskom tržištu, HEP-u to nije bilo dosta pa je njihova ponuda bila dvostruko veća od, za 30 posto povećanih, gradskih sredstava. Pa se ponovio natječaj, a ponovio se i isti scenarij, dvostruko viša ponuda HEP Opskrbe. Očito je to najbolji dokaz za ono što nas čeka kao građane – cijene struje i plina podivljat će u potpunosti, a kada se tome doda inflacija, sve se čini da ćemo sljedeće zime svi pod jorgan ili poplun, a poslovica da će noćas zeko tražiti majku postat će naš svakodnevni život. Svjesni smo da će doći do strujnog i plinskog udara, samo je pitanje koliko. Teren je, dakle, pripremljen. To je neizbježno. Kao što je neizbježna ona jorgan-planina i potraga zeke za majkom s jeseni 2022. godine. Naš protestni potencijal umirit će ljeto i topline, barem kod onih koji nemaju klimu. Kažu da će biti uspješna turistička sezona. Što je sjajno. Za one koji imaju apartmane i ostale smještajne kapacitete. Svi ostali morat će dobro razmisliti što će i kako kada je riječ o računima za struju, plin, a nema nikakve dvojbe da će poskupjeti i komunalne usluge. Autotrolej je već najavio 20 posto skuplji javni prijevoz.

I tako eto nama vremena koja sam kao dječak proživljavao početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Sjećam ih se jako dobro. Zgrade koje je GP Primorje izgradilo u Ulici braće Bačić 1970-ih solidne su, ne može čovjek reći, ali u vrijeme inflacije, kada su divljale cijene stanarine, na naplatu je dolazila slaba toplinska izolacija, drvena stolarija i grijanje na drva. Peć na drva je bila smještena u kuhinji i uspijevala je zagrijati blagovaonicu i dio dnevnog boravka. Sobe su bile na sjevernoj strani, u prizemlju, i mogle su se zagrijati jedino grijalicom. Koju gotovo nikada nisi smio upaliti jer bi stari načisto poludio da jesmo li normalni i znamo li koliko će doći račun za struju. A u sobu se moralo ići kako bi se učilo za školu. Grijalica se palila samo u krajnjoj nuždi. To je izgledalo tako da bi se čovjek zavukao ispod jorgan-planine, u trenirci i najdebljim čarapama, a izvand jorgana bile su samo ruke s udžbenikom i glava. Pa ti uči. Ali moralo se, nije bilo druge. Pravo na grijalicu, neku malu svijetlozenu s grijačima koji bi se usijali kao sunce u podne kolovoza, mislim da je bila Iskrina, stjecalo se zavisno od ocjena. »Kol’ko je dobio iz matematike, je li dobar iz hrvatskog«, pitao je stari mamu. »Dobro, onda može malo zagrijati sobu dok uči«, smilovao bi se stari kada se uvjerio da se stvarno trudim ispod onog jorgana s promrzlim prstima. Brat nikada nije previše patio za hladnih dana. On je uglavnom trenirao nogomet, a soba mu je služila za prespavati. Kada smo malo odrasli, starci su dnevni boravak pregradili regalom, onim masivnim smeđim, ko fol od hrastovine, taman da stane krevet i mali stol. To je postala moja soba. Bez prozora, ali srećom uz dio zida kroz koji je išao dimnjak jer je na suprotnoj strani bila peć na drva. Pa mi je bilo toplo dok sam učio. Problem grijalice i učenja bio je riješen, ali je ostao problem slušanja muzike. Kazetar i gramofon Tosca 22 ostali su u bratovoj sobi. A ne može živ čovjek samo učiti hrvatski, matematiku, povijest i tome slično. Kako sam izašao iz bratove sobe, u njoj je postalo još hladnije, kao u onom zamrzivaču koji je bio na balkonu, a stari se tih godina bedirao s redukcijama struje jer da će mu propasti sve meso i kako ćemo crknuti ne samo od hladnoće, nego i od gladi. Na mostu iznad francuskog ležaja bio je Sanyio kazetar s dvije glave. Ubacim kasetu i stisnem play, zavučem se ispod jorgana. Stranu promijenim tako da samo izvučem ruku. Bilo je gadno s gramofonom. Za promijeniti stranu valjalo se izvući ispod jorgana. Zato sam zimi slušao samo ploče bez kojih se nije moglo. Recimo »Ravno do dna« Azre.

Jedino ostaje utjeha kako ovo dno nije dno iz mraka, već je to dno evolucijski kvalitetnije, dno parlamentarne demokracije i tržišne ekonomije. Dno onoga paradoksa koji se ocrtava u tome da će ljudi imati ispred kuće parkirane automobile od 15-ak milja eura, ali ih neće moći voziti jer neće imati za benzin, ili za struju ako su ekološki osviješteni pa vozaju električne automobile. Koje više neće moći puniti džabalesku što je do sada bio privilegij za one ekološki osviještene koji su mogli kupiti auto od 200 i više milja kuna. Uz državni poticaj.