Ima tome sigurno više od deset godina kako je Crni svaki put nakon nogometa u riječkoj Dvorani mladosti govorio kako će riječki PIK otići kvragu. Znao je naglasiti da će on uskoro u penziju i da će se tako spasiti, ali da ne vidi da će ova riječka firma opstati. Objašnjavao je Crni da je problem u dionicama, u narušenim odnosima s malim dioničarima, zbog čega ispaštaju i razvoj firme, a i radnici. Vrijeme nakon nogometa vrijeme je opuštanja pa se nakon nekog vremena Crni umorio od pričanja i prebacivao se na lakše teme.

Onda nekoliko tjedana Crni nije pričao o svojoj muci koja ga je izjedala. Nije htio biti na teret. Pa bi opet olakšao dušu jer je morao strahove i teret koji nosi podijeliti s nekim. Vrijeme nakon nogometa i meni je bilo vrijeme opuštanja pa sam ga pristojno slušao do druge pive, a onda je Crni vidio da priča u vjetar pa se prelazilo na lakše teme. Crni je danas u mirovini, rijetko se vidimo, a sjetio sam se njega i njegovih riječi prije nekoliko dana. Kada je Radnička fronta sazvala konferenciju za novinare i najavila da će u dogovoru s malim dioničarima i radnicima riječkog PIK-a podnijeti kaznenu prijavu protiv većinskog vlasnika zbog osnovanih sumnji u počinjenje niza nepravilnosti koje bi mogle dovesti do devastacije PIK-a i rasprodaje nekretnina. Konferencija za novinare održana je ispred ispražnjene butige PIK-a na Korzu.

Pomislio sam, gledajući ispražnjen poslovni prostor, da je trebalo pažljivije slušati Crnog koji je upozoravao da stvari neće završiti dobro, bez obzira što je olakšavao dušu u vrijeme nakon odigranog malog nogometa u Dvorani mladosti. Očito je od njegovih priča o muljanjima s dionicama do ispražnjenja poslovnog prostora ispred kojega se vrlo često čekao red i te kako logičan most. Katarina Peović i Nemanja Cvijanović nazvali su to tipičnom hrvatskom privatizacijskom pričom u kojoj ključnu ulogu igraju za radnike loši zakoni i torbari koji koriste međuprostor da bi se dočepali vlasništva koje su stvarale generacija građana Rijeke i radeći vrlo težak posao u prehrambenoj industriji othranjivale svoje obitelji. Kao moja susjeda teta Mara koja je penziju dočekala radeći u riječkoj mljekari na Škurinju. Peović i Cvijanović upozorili su na konferenciji za novinare da bi upravo riječka mljekara mogla otići na bubanj jer u svjetlu svijetlih hrvatskih privatizacijskih priča treba unovčiti atraktivno zemljište za koje su zainteresirani trgovački lanci.

Da su pred riječkim PIK-om teški dani, potvrdio je neizravno i direktor te jedan od većinskih vlasnika Đino Pastorčić. On najavljuje preseljenje mjekare Tonka u Liku, ali i preseljenje pogona pekare s Vežice i pogona tjestenine s Brajde u Industrijsku zonu Bakar na Kukuljanovu. »Ipak, ova ideja i cjelokupni plan restrukturiranja daleko je od realizacije«, pojašnjava Pastorčić i dodaje da nije lako preseliti industriju i da je o svemu trebalo razmišljati prije desetak, dvadesetak godina, kada je tvrtka dobro stajala. Dakle, taman u vrijeme kada nas je Crni upozoravao prije nego što smo popili dvije pive da narušeni međuvlasnički odnosi i loša uprava tvrtke vode kvragu riječki PIK čiji je kombinezon s ponosom nosio kada bi dolazio na termin.

Crni dolazi iz podvelebitske obitelji, hrvatskog opredjeljenja. U njegovoj obitelji Jugoslavija i Josip Broz nikada nisu bili na cijeni. Crni se uključio u Domovinski rat od samog početka. Nije imao nikakve dvojbe što napraviti 1991. godine. Objašnjavao je da je tako bilo zbog njegovog djeda koji je cijeli život znao da Jugoslavija Hrvatima ništa dobro neće donijeti. I onda je jednom, kada smo išli na veteranski nogometni turnir u Međugorje, Crni skoknuo do Mostara. Kupio je privjesak na Tita. Prvo što smo pomislili je bilo da je riječ o nekom zezanju, jer što će njemu privjesak na Tita, čovjeku koji ima nekoliko odlikovanja koje je zaslužio u Domovinskom ratu. Od tada ga neprestano nosi.

Kada ga pitamo zašto i što će mu to, Crni kaže da on zna zašto ga nosi i zašto će ga nositi. Mi smo mu često savjetovali da mu to ne treba i da ne čačka mečku. On je odmahivao rukom i objašnjavao da nikada nije volio Tita, takva mu bila familijarna sudbina. A sada da je promijenio mišljenje. Kada čovjek prođe Korzom koji je prazniji nakon što je PIK-ova butiga zatvorena, kada se sjetim onih vremena kada je Crni pričao u vjetar da će PIK otići kvragu, prvi put mogu razumjeti zašto je kupio privjesak na Tita u Mostaru.