Pacijentima je omogućeno vraćanje 50 posto pokretljivosti zdravog skočnog zgloba, dok je metoda ugradnje umjetne hrskavice prevencija većih operativnih zahvata ugradnje umjetnih zglobova
RIJEKA » Nakon ugradnje nove vrste proteze ramena krajem prošle godine, u Klinici za ortopediju u Lovranu u redovan program uvedene su još dvije inovativne operativne metode: ugradnja nove vrsta proteze gležnja i ugradnja umjetne hrskavice u koljeno. Obje metode po prvi puta su izvedene u Hrvatskoj, ali praktički i u cijeloj regiji. Lovranski ortopedi znanja o novim metodama stjecali su u više europskih bolnica, a zanimljivo je da u izvođenju ovih modernih operacija u Klinici za ortopediju u Lovranu stasaju i nove generacije ortopeda. Među njima su dr. Ivan Rakovac koji u Lovranu izvodi zahvate ugradnje umjetnog gležnja te dr. Nikola Matejčić koji zajedno sa svojim iskusnim kolegom dr. Željkom Butorcem razvija ugrađivanje umjetnih hrskavica. Pored inovativnosti i minimalno invazivne tehnike, zajedničko obilježje obiju metoda leži u činjenici što su namijenjene populaciji mlađe i srednje dobi.
Jedini u Hrvatskoj
– Dosad su se uznapredovale degenerativne promjene skočnog zgloba najčešće liječile ukočenjem zgloba, što je utjecalo na bolne promjene u zglobovima koljena, kuka i kralježnice, a sve zajedno mijenjalo je obrazac hoda i značajno umanjivalo kvalitetu života pacijenta – objašnjava dr. Rakovac koji je jučer obavio drugu ugradnju umjetnog gležnja u lovranskoj bolnici 62-godišnjoj pacijentici. Njegov prvi pacijent bio je 53-godišnji profesionalni vozač koji bi se bez ugradnje umjetnog zgloba najvjerojatnije morao oprostiti od svoje profesije.
U Klinici za ortopediju Lovran godišnje se obavi oko 1.600 endoprotetskih zahvata, najviše umjetnih kukova i koljena. Većina se obavlja minimalno invazivnim tehnikama koje omogućavaju ustajanje pacijenta već drugog dana nakon operacije uz značajno skraćenje vremena potrebnog za potpuni oporavak i povratak svakodnevnim aktivnostima. Sveukupan broj operacijskih zahvata godišnje se kreće oko 4.500, dok se u ambulantama obavi 40.000 pregleda.
– Uzroci oštećenja gležnja su različiti, uglavnom se radi o dobro ili loše liječenim ozljedama gležnja. Budući da jedini u Hrvatskoj zasad obavljamo ovu operaciju, očekujemo da ćemo godišnje imati između deset i dvadeset kandidata za ugradnju umjetnog gležnja. Inače, pacijenti već nakon drugog dana od operacije ustaju i postupno opterećuju operiranu nogu, što je moguće zbog malog operacijskog reza, male resekcije kosti i zgloba, zbog čega nema potrebe za korištenjem koštanog cementa – kaže dr. Rakovac, koji smatra da je ukočenje skočnog zgloba s ovom operacijom postalo prošlost, a pacijentima je sad omogućeno vraćanje 50 posto pokretljivosti zdravog gležnja. U prijevodu, 50 posto pokretljivosti dovoljno je za uredan hod i vožnju automobila, ali ne i trčanje.
Godišnje do sto ugradnji
Cijenom materijala, umjetni gležanj jedna je od najskupljih operacija koja se izvodi u Lovranu pa tako jedna proteza gležnja košta jednako kao četiri proteze kuka. Iako se umjetni gležnjevi u ortopediji ugrađuju untarag desetak godina, stručnjaci smatraju da je tek s ovom generacijom proteza postignuta njihova trajnost koja se procjenjuju na razdoblje između 10 i 15 godina.
S druge strane, metoda ugradnje umjetne hrskavice svojevrsna je prevencija većih operativnih zahvata ugradnje umjetnih zglobova. Naime, operacijom i implantacijom hrskavice preveniraju daljnja oštećenja zgloba i napredovanje degenerativnih promjena. Očekuje se da će se ovom metodom značajno smanjiti potreba za ugradnjom umjetnih zglobova. Procjena lovranske bolnice je da će godišnje obavljati između 50 i 100 ugradnji umjetnih hrskavica. Kako ističu dr. Matejčić i dr. Butorac, riječ je o minimalno invazivnoj operacijskoj tehnici, a sama operacija traje relativno kratko. Namijenjena je populaciji mlađe i srednje dobi, te naročito sportašima s oštećenjima i degenerativnim promjenama hrskavice bilo kojeg zgloba. Oštećenja hrskavice dosad su se u mlađih pacijenata najčešće liječila tzv. metodama potpomognute autoreparacije, odnosno uzgojem hrskavice što je često imalo ograničavajuće mogućnosti sanacije i dovodilo do uznapredovanih degenerativnih promjena. Takvi pacijenti bili su nerijetko kandidati za ugradnju umjetnog zgloba poput kuka ili koljena.
Indicirano samoizlječenje
– Uzgajanje hrskavica bilo je dugotrajno, znatno skuplje i bila su potrebna dva zahvata. U slučaju ugradnje umjetne hrskavice, oštećenje se odstrani odmah tijekom prve i jedine operacije, a kad dođemo do zdravog dijela kosti i uspostavimo kontakt s dobro prokrvljenim dijelom kosti, stavlja se polimerski nosač kojeg smo prethodno izradili točno u mjeri odstranjenog područja. Nosač se prije ugradnje tretira krvnim derivatom, a na taj način mi induciramo samoizliječenje. Induktor je upravo taj nosač koji je biorazgradiv i integrira se u okolno tkivo – navodi dr. Matejčić koji je dosad zajedno s dr. Butorcem obavio dvije ugradnje umjetnih hrskavica koljena kod dvije mlade žene. Pacijentice su već sljedećeg dana od operacije ustajale i postupno opterećivale operirano koljeno, a normalno opterećenje vraća se u roku od dva mjeseca. Proces stvaranja hrskavice čiji su uzroci oštećenja razni, počevši od trauma pa sve do endokrinoloških uzročnika, traje između šest mjeseci i godinu dana. U to vrijeme pluripotentne stanice iz krvnog derivata kojim je tretiran nosač potiču stvaranje hrskavice.
– Da su kojim slučajem pacijentice ostavljene s oštećenom hrskavicom koljena, njihovo bi koljeno ubrzo preteklo njihovo biološku dob i najvjerojatnije bi im bilo ugrađeno umjetno koljeno. Na ovaj način preveniramo takvu situaciju, a prevencija donosi i uštede. To je i potencijalna budućnost, prevenirati problem u začetku i tako riješiti broj ugradnje umjetnih zglobova – zaključuje dr. Matejčić.
